Kako Vlada RS radi na socijalnoj karti bez statistike o potrebama Roma? 

Piše: Ljupko Mišeljić

Da li u ovom trenutku Vlada Republike Srpske raspolaže sa informacijama o socijalnim potrebama Roma? Da li se Vlada Republike Srpske u procesu izrade socijalne karte vodi informacijama o potrebama romske zajednice koje su mapirane lokalnim akcionim planovima u Republici Srpskoj?

Ovo su samo neka od pitanja koja smo uputili Generalnom sekretarijatu Vlade Republike Srpske. Stigli su odgovori na nepostavljena pitanja, i niti jedan odgovor na postavljena. Nedostatak statističkih podataka i neinformisanost o stvarnim potrebama Roma, Vlada Republike Srpske objašnjava tumačenjem zakona na način da se izbegne diskriminacija.

–Ustanove socijalne zaštite koje obuhvataju centre za socijalni rad u Republici Srpskoj obezbjeđuju jednakost u pristupu i korišćenju prava sadržanih u Zakonu o socijalnoj zaštiti i u svom radu sprečavaju svaki oblik diskriminacije, direktne ili indirektne, po bilo kojem osnovu. Podsjećamo da se prava iz oblasti socijalne, dječije i porodične zaštite u Republici Srpskoj kontinuirano unapređuju, a za ova prava se svake godine izdvaja sve više novca – piše u odgovoru Generalnog sekretarijata Vlade Republike Srpske.

Na sjednici održanoj 9. marta, VRS usvojila je Informaciju o pokretanju projekta izrade socijalne karte Republike Srpske. Radovan Višković, predsjednik Vlade Republike Srpske, kazao je nedavno da će za izradu socijalnih karti biti utrošeno oko pola miliona konvertibilnih maraka.

U ČEMU JE PROBLEM?

Iz Sekretarijata za Newipe su pokušali objasniti kako se dobija osnov za ostvarivanje nekog prava, međutim, ni na koji način nisu dali odgovor na postavljena pitanja o potrebama romske zajednice. Čini se kao da se po bilo koju cijenu izbjegavalo davanje bilo kakvih podataka o Romima, kao da nismo ni postavili pitanja o ovoj zajednici.

Kako su rekli u jednom od odgovra na nepostavljena pitanja, razvojem informacionog sistema – registra socijalne karte, kao i donošenjem Zakona o socijalnoj karti, uspostavio bi se osnov socijalnog i ekonomskog statusa pojedinačnog korisnika određenog prava i povezanih lica, način objedinjavanja, sadržaj, korišćenje i skladištenje podataka, formiranje i prosleđivanje obaveštenja sa drugim informacionim sistemima.

–Očekuje se i da će jedinice lokalne samouprave, koje će imati bolji uvid u podatke o korisnicima i potencijalnim korisnicima za svoju teritoriju, imati priliku da analiziraju stanje i u skladu s tim usvoje lokalne politike, u smislu proširenja, redefiniranja ili uvođenje novih prava, te redefinisanje uslova za ostvarivanje određenih prava i proširenih prava – piše u odgovoru Generalnog sekretarijata, uz napomenu da je riječ o registru koji će korisnicima olakšati pristup socijalnoj zaštiti, smanjiti obaveze korisnika u prikupljanju dokumentacije.

NEUVJERLJIVI RAZLOZI

Prof. dr Ljubo Lepir, redovni profesor socijalnih politika na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjaluci kaže za Newipe da je riječ o projektu koji je započet na neki način prije 15 godina.

–Aktivnosti koje su tada rađene podrazumijevale su ne samo izradu informacione baze za razmjenu podataka, već su se odnosile i na: donošenje odluke o pragu socijalne sigurnosti („socijalnom minimumu“), uvođenje indirektnog imovinskog cenzusa kao alternativa sadašnjem modelu određivanja socijalnog stanja, uspostavljanje socijalno-funkcionalnog, a ne medicinskog modela procjene stanja potreba, izradu posebnog zakonodavstva o socijalnim davanjima, osnivanje Zavoda za socijalnu zaštitu koji bi administrirao čitav proces, jačanje centara za socijalni rad sa materijalnim i ljudskim resursima kako bi mogli preuzeti vođenje ovih aktivnosti na lokalnom nivou, uspostavljanje nomenklature socijalnih problema, edukacije i dr. Nisam siguran da aktuelna priča o „socijalnoj karti“ danas podrazumijeva sve to – kaže Lepir.

Lepir upozorava da je problem nepostojanja statističkih podataka odgovornost donosilaca političkih odluka, ali i novi problem tim istim strukturama. Nemogućnost da se javna politika poput socijalne karte bazira na egzaktnim podacima i dokazima o stanju potreba građana po različitim osnovama izazov je za donošenje ispravnih i pravednih odluka.

–Priča o izbjegavanju diskriminacije nije dovoljno uvjerljiv razlog da se ne prikupljaju podaci o romskoj zajednici. Znamo da su Romi najviše pogođeni socijalnom isključenošću, uključujući probleme siromaštva, nezaposlenosti, stanovanja, obrazovanja i dr. Nemoguće je da nema podataka o tome koliko romskih porodica se nalazi u stanju socijalne potrebe, s obzirom na to da u svakoj lokalnoj sredini skoro svaki građanin, ne samo da zna gdje Romi žive već zna i čime se oni bave, ko ide u školu, u kakvim kućama žive itd. Postavljam sebi pitanje zašto bi bilo diskriminatorno upisati da je neko Rom kada se svakodnevno prebrojavamo po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti? Naravno, prikupljanje statističkih podataka ne može i ne smije biti povod ni za kakav oblik društvenu stigmatizaciju bilo koga u društvu, pa tako i Roma – kaže Lepir.

Da bi neka javna politika bila uspješna mora da ostvari pozitivne indikatore na polju onoga što želi postići, a u ovom slučaju je to potpuno socijalno uključivanje Roma, kaže Lepir. On je naveo tri osnovne stvari koji bi bili indikatori dobre socijalne politike prema romskoj zajednici. Prije svega, kaže on, trebalo bi da postojidovoljno resursa, usluga i materijalnih davanja kojima se može odgovoriti na potrebe romske populacije. On smatra i da to što postoji, treba da bude pristupačno, te da romska zajednica bude zadovoljna onim što im se pruža i što mogu ostvariti u društvu.

-Da bi se stekao dojam koliko vlasti čine za romsku populaciju potrebno je imati uvid u ostvarivanje sve tri grupe navedenih indikatora – zaključuje Lepir.

SOCIJALNA KARTA BEZ POKRIĆA

Igor Gavran, ekonomista, tvrdi da je socijalna karta sigurno koristan alat za razvoj ekonomskih politika o stanovništvu koje ima socijalne potrebe, ali da ne može biti sama sebi svrha.

–U ovom slučaju nije jasno da li postoje planirana okvirna sredstva koja će biti izdvojena za provođenje samih politika koje treba da proističu iz socijalne karte ili je to tek nešto što dolazi u drugom koraku. Ako dolazi u drugom koraku postavlja se pitanje zbog čega je to tako, odnosno koja je onda svrha socijalne karte i socijalnih politika ako ne znamo koliko sredstava može da se obezbijedi i na koji način. Ne bi trebalo da se desi da socijalna karta bude samo baza informacija koje neće biti korištene za razvoj socijalnih politika s jasnim ekonomskim pokazateljima – kaže Gavran.

Gavran tvrdi da je opšti problem socijalnih politika u Bosni i Hercegovini koji pogađa cjelokupnu situaciju nesposobnost donosilaca odluka da kreiraju konkretne javne politike ukojima bi se efikasno djelovalo u javnom interesu. Ekonomske brige stanovništva kao i sigurnosna situacija počinju od prostornog i urbanističkog planiranja.

–S jedne strane, možemo imati obzira prema nepostojanju određenih statistika ukoliko je do toga došlo slučajno, nenamjerno, u nedostatku kapaciteta ili nemogućnosti da se provjeri stvarno stanje na terenu. Tu je riječ pretežno o greškama donosilaca političkih odluka i nespremnosti suočavanja sa planiranjem cjelokupne ekonomske situacije i rješavanjem ekonomskih briga stanovništva. No, ako je tu riječ o političkim odlukama da se pomenuti podaci ne prikupljaju, da nema nikakve evidencije o potrebama stanovništva, socijalnim potrebama, popisu stanovništva, da uopšte ne znamo ni s čim raspolažemo, onda sam priličan pesimista kada gledam na to mogu li ove vlasti mogu promijeniti situaciju nabolje. A pošto ove manjkavosti postoje već godinama pa i decenijama teško se oteti utisku da je problem sistemskog i suštinskog karaktera a ne samo individualnog – zaključio je Gavran.

(Newipe)