SEKUNDARNA SIROVINA: Budućnost je iza nas

Znali smo da će godine pandemije i prateće ekonomske pasivnosti doći na naplatu ali smo godinu na izmaku, 2022. dočekivali srazmjerno optimistično. Bili smo spremni na neminovnu ekonomsku krizu i višemjesečnu pa i višegodišnju konsolidaciju ali i neobjašnjivo sigurni da se gore godine od pandemijskih ne mogu dogoditi. Bilo je važno da masovna psihoza, izazvana pojavom do tada nepoznatog virusa, prestane i da se možemo vratiti predpandemijskom načinu življenja, odlaziti u urede, radionice, tvorničke hale, trgovine, kafiće, restorane, ići na koncerte, u kazališta, galerije. A sve to se trebalo dogoditi u 2022. godini. Sasvim je razumljivo da smo joj se radovali. Popravit ćemo svijet kao i bezbroj puta do sada samo da možemo živjeti bez straha od nevidljivog neprijatelja koji je na trenutak ujedinio cijeli svijet jer nije birao žrtve. Ujedno, mnogi su vjerovali da će virusom probuđena empatija obilježiti novo doba međuljudskih i međunarodnih odnosa.

ŠTA SE VALJA IZA BRDA?

Svijet je prije pojave korona virusa bio na dobrom putu. Barem su mnogi vjerovali u to. Činjenica da su zapadne demokracije došle do faze kada su glavna politička pitanja bili partikularni identiteti i ekologija mnogima je bila pouzdan pokazatelj ekonomskog blagostanja i visoke, najviše razine civiliziranosti. Bilo je i onih koji su upravo u takvoj politici vidjeli znakove skore propasti Zapada koji je, po njima, dospio u dekadentnu fazu nakon koje slijedi neminovna propast.

Svijet je ujedinjen tako to je postao globalno tržište. Kapitalizam je nezainteresiran za ideološka pitanja pa i ona politička kakva su, recimo, ljudska prava. Dok god stvari ekonomski funkcioniraju svatko se može zauzeti za sebe, smisliti i implementirati model po kojemu želi biti ravnopravan i vidljiv u društvu bilo da se radi o seksualnoj ili nacionalnoj manjinskoj skupini.

Zabavljeni tim pitanjima ljudi nisu vidjeli što se valja iza brda. Umjesto ostvarenja jednakosti prijetila nam je tortura istosti. Umjesto dijaloga različitosti na scenu je počelo stupati ušutkivanje ogrnuto plaštom političke korektnosti. Ali sve su to bili problemi koji su se mogli riješiti u odnosu na onaj koji nas je dočekao u željno iščekivanoj 2022. godini. Umjesto povratka starim društvenim obrascima kraj zime je obilježen invazijom Rusije na Ukrajinu. Zapad, koji je do tada bio model na kojega se trebao ugledati ostatak svijeta, sada je bio ugrožen potencijalnim širenjem ratne zone iz Ukrajine prema srednjoj Europi. Ono što se do jučer činilo nemogućim postalo je realna mogućnost. Na pragu Europe stajao je problem koji možda neće biti rješiv diplomacijom. Oružje stvara toliku buku da se glasovi razuma ne mogu čuti. A to uvijek najviše ugrožava one čija je egzistencija ionako vječno nesigurna, obične građane, porezne obveznike koji plaćaju svaku ludost svjetskih lidera. A čini se da su profit koji se smanjio za vrijeme pandemije odlučili opet nadomjestiti na najbrži mogući način. Zato su svakodnevne potrebe sve skuplje a inflacija je tu i da nas natjera da trošimo ušteđevine i pretvaramo ih u nešto čvrsto i solidno jer novac na banci sve manje vrijedi. Nesigurnost koju je izazvao virus, strah za goli život zamijenjen je strahom od rata pa činjenica da su troškovi života iz dana u dan veći ne djeluje kao nešto oko čega se treba buniti. Važnije je stanje na ukrajinskom frontu. Ovo je samo posljedica. Ali zaboravljamo da i taj front spada među posljedice. Uzroci obje krize negdje su drugdje i nešto dalje u vremenu iza nas.

MARGINALNI PROBLEM

Romi su i u najboljim vremenima bili na repu događaja kakvi su ostvarivanje ravnopravnosti. Često su ni krivi ni dužni bili žrtvom svakog ludila koji je vladao svijetom. Ionako nezavidni položaj romske manjine u Europi u novonastalim okolnostima postaje opet rubni, marginalni problem. Ali u ratnim situacijama položaj manjina se ne smatra prvorazrednim političkim problemom. Nitko se i ne pita koliko je žrtava u ratu postalo žrtvom zbog svog manjinskog identiteta. Niti kakav je trenutačno položaj ljudi koji pripadaju manjinskim skupinama. Čak i daleko od fronta, u zemljama zapadne Europe ta su pitanja skrajnuta, gurnuta u drugi plan. Uvijek se, znamo to dobro, nađe nešto preče. Problem, međutim, nije u tome što su rasprave o ravnopravnosti nacionalnih i drugih manjina u demokratskim zemljama trenutno zamrle. Što situacija u Ukrajini bude dulje trajala to će predpandemijska politička pitanja padati dublje u zaborav. Problem je što ćemo biti na početku borbe za pojedinačna prava. Uostalom, tek dolazi vrijeme u kojemu će demokracija biti na kušnji i u kojemu će dominatni sustavi pokazati svoja prava lica.  Nije li Turska već stavila na kušnju stanje ljudskih prava u Švedskoj? Hoće li u bilo kojoj državi većina biti spremna braniti manjine po cijenu vlastite ugroženosti? Ostaje nam da vidimo. Ali situacija nije obećavajuća.

KAD UMUKNU TOPOVI

Kakav god sustav bio, makar u njega bila upisana ravnopravnost svih građana ona u pravilu ne dolazi sama od sebe ukoliko ne pripadate većinskoj zajednici u tom društvu. Pripadnici svih drugih pa tako i Romske zajednice moraju se za ravnopravnost boriti svim dostupnim legalnim sredstvima. Na žalost, kako funkcionira ovaj tužni svijet većina je ta koja određuje/definira i delegira slobodu pojedinca i ravnopravnost manjinskih zajednica. A spremnost većina da štiti, u pravilu ugrožene, manjine nikada nije bila na većoj kušnji čak i u onim najemancipiranijim društvima. A bilo je tako lijepo vjerovati da će virus u vremenu nakon njega čovječanstvu podariti povratak ljudskosti čija je prva odlika empatija. Ovako će i 2022. godina biti od onih koje ćemo se truditi zaboraviti jednom kad umuknu topovi i opet budemo mogli čuti jedni druge.

(Newipe)