Besima Borić, ime je znak

Piše: Kristina Ljevak Bajramović

Besimu Borić znam duže od dvije decenije. Upoznale smo se u vrijeme regionalnih susreta, povezivanja i edukacija žena parlamentarki, što je ujedno i podrazumijevalo moje prvo službeno novinarsko putovanje. Bile smo najprije u Dubrovniku, a potom u Podgorici.
Osim nje, upoznala sam i neke druge divne žene, i one koje su samo djelovale divno tokom ženskog okupljanja, u sigurnim zonama, van pristupa njihovih partijskih lidera, da bi, po povratku u matična i partijska staništa, zastupale potpuno drugačije vrijednosti od onih za koje su se na radionicama zalagale. Bio je to jedan od ključnih razloga zbog kog se, bez obzira na vlastito aktivističko i feminističko opredjeljenje, nikada nisam borila za veći angažman žena u politici.

Danas, kada sam nešto zrelija, i kada je stasala nova generacija političarki, znam da nisam bila potpuno u pravu, ali me je sklonost ka idealiziranju svijeta remetila u takvoj vrsti podrške, a iz mladalačke perspektive i svake naredne, bilo mi je uvredljivo da ljudi mogu govoriti jedno a raditi drugo. Besima Borić nikada nije pristajala na taj koncept. Srčana, topla, otvorena, iskrena, dobronamjerna, obrazovana i draga žena govorila je uvijek ono što misli i postupala po vlastitoj savjesti. I imala jednak nastup na ženskim aktivističkim susretima, u zvaničnim političkim okolnostima i na neformalnim druženjima.

Jedna je od rijetkih iz političkog miljea Bosne i Hercegovine koju ćete vidjeti na različitim kulturnim događajima a koji ne uključuju VIP tretman i brojne kamere oko uzvanika_ca.
Uvijek me je zbunjivalo to što je matična partija nikada nije kanidovala za visoke pozicije. Mislim da bi Besima Borić bila idealna članica Predsjedništva, iako bi nominalno predstavljala Bošnjake i Bošnjakinje, ona bi bila predstavnica uistinu cijele Bosne i Hercegovine. Sticajem okolnosti poznajem i njenu familiju te znam koliko je bila posvećena kćerka, potom majka, a sada i baka, te sestra, tetka, svastika… Navodim to s jasnom namjerom, zbog činjenice da živimo u društvu koje se tako grčevito zalaže za porodične vrijednosti. Ne znam ko bi ih, u domaćem političkom kontekstu, mogao bolje reprezentirati. „Usput“, u njenoj ukupnoj profesionalnoj biografiji i političkoj karijeri, ne postoje nikakve mrlje, afere još manje.

Politički angažman u službi stvarnih vrijednosti

Svojevremeno sam, lutajući internetskim bespućima, došla do Internet stranice Porodičnog savjetovališta, institucije unutar koje se pruža besplatna psihoterapijska podrška svima u potrebi, bez uputnice, zdravstvene knjižice, odnosno plaćenog osiguranja.
Stranica je izgledala reprezentativno ali sam pomislila, na temelju iskustva, da se neko potrudio prilikom vizuelne prezentacije, a kako unutar same institucije stvari sigurno ne funkcionišu.
Koju godinu kasnije, kada sam i sama bila u poziciji da potražim psihoterapijsku podršku, sjetila sam se Porodičnog savjetovališta i odlučila da im se javim. Priznajem da sam to u samom početku zamislila kao eksperiment. Da vidim da li nešto u sistemu javne podrške mentalnom zdravlju može da funkcioniše.
Pretpostavljala sam da stvari nisu ni izbliza onakvim kakvim su predstavljene na našem virtuelnom nebu, te planirala, da se, kako to obično radimo, obratim za pomoć u okviru privatne prakse, nakon što se „tamo razočaram“.

Bilo je sve suprotno predrasudama, koje su posljedice iskustva.
Susret sa mojim psihoterapeutom Nijazom Omanovićem u dobroj mjeri promijenio mi je život, a ukupni tretman u Porodičnom savjetovalištu bio je suprotan većini onoga što možemo sresti u javnom sistemu, bilo koje vrste. Koliko god sam bila posvećena vlastitom rastu, istovremeno sam pokušala shvatiti kako je takvo nešto uopšte u našem društvu nastalo. I pretpostavljala da je u trenutku formiranja Porodičnog savjetovališta na poziciji odlučivanja bila neka čestita osoba. Moje pretpostavke ispostavile su se tačnim. Na nekoj od obljetnica osnivanja, mislim da je to bilo osamnaest godina rada, vidjela sam Besimu Borić, koja je bila pozvana kao kantonalna resorna ministrica u vrijeme osnivanja Porodičnog savjetovališta. Da je samo pomogla nastanku nečega što u ovom napaćenom društvu znači ogromnu podršku i pomoć, bilo bi dovoljno za nekoliko mandata.

Manjak lične principijelnosti u ovom društvu se odobrava

Naša politička kultura podrazumijeva iznošenje zamjerki, bile one osnovane ili ne, isključivo na račun političkih protivnika_ca. Problemi u vlastitim redovima se ne preispituju, o njima se javno ne govori. Odgovornost pojedinaca i pojedinki se ne analizira ako se dijeli isti stranački predznak. Najveći deklarativni  borci i borkinje za određena prava, nerijetko će šutjeti kad propust napravi neko iz njihovih redova. Manjak lične principijelnosti u ovom društvu se ne sankcioniše. On se na žalost podrazumijeva. Politika je kompromis, stalno slušamo. U zemlji u kojoj je i etika podložna kompromisima a dosljednost očigledno zaboravljena vrijednost.

Kada je u javnost dospjela informacija kako je Kenana Magodu bivša supruga optužila za nasilje, a on predložen te kasnije i izabran za ministra kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo, Besima Borić, iako članica SDP-a i Magodina koleginica iz iste političke stranke, javno se usprotivila takvoj odluci.
Time je još jednom potvrdila ličnu etičnost i principijelnost, ma kakve to posljedice uključivalo. Kako u samoj stranci, tako i na drugom polju. A polje je široko i podrazumijeva tužbu za klevetu koju je protiv nje podnio kantonalni ministar kulture i sporta.

Slučaj Besime Borić naći će se pred sudom 20. maja ove godine, a ukoliko Besima Borić bude sankcionisana za svoje javno djelovanje, moraće platiti visoku novčanu kaznu.
Tim povodom, u želji da stavi do znanja i njoj i cijeloj javnosti, Feministička antifašistička mreža FAMa objavila je pismo podrške Besimi Borić koju potpisuju brojne organizacije, pojedinci i pojedinke i u kojem se nedvosmisleno pruža podrška ovoj neumornoj aktivistkinji i feministkinji uz poruku da nasilje ne smije proći, uz podsjećanje da je Bosna i Hercegovina potpisnica brojnih međunarodnih konvencija koje štite i promovišu prava žena.

„Ova tužba za klevetu je jasan primjer, kako osobe u položaju moći koriste svoju političku i  ekonomsku nadmoć,  kako bi nas ocrnile neutemeljenim optužbama, opteretile troškovima za besmislene parnice, iscrpile nam energiju, potrošile naše vrijeme i ugrozile naš duševni mir i zdravlje. Time nastoje da nas odvrate od borbe za sprječavanje i kažnjavanje nasilja nad ženama i djevojkama ne samo u porodici već i na svakom drugom mjestu“, navedeno je u pismu FAMa.

I upravo je tema iscrpljivanje energije neistomišljenika_ca putem različitih represivnih mjera, jedna od ključnih kojima se trebamo baviti i na primjeru slučaja Besime Borić, ali i različitih drugih djelovanja kontra struje, zahvaljujući čemu se šalje poruka široj javnosti da je „ne talasati“ najučinkovitiji princip življenja da bi se u Bosni i Hercegovini preživjelo.
Kada je god osoba sa javnim angažmanom, socijalnim kapitalom i drugim vrijednostima izložena bilo kojem obliku poniženja, većina ljudi stekne dojam kako im je najpametnije da šute.
Javno izrečena kritika i neslaganje sa unisonim partijskim djelovanjem radi „viših ciljeva“ ovdje se ne doživljava kao potvrda ličnog integriteta i primjer koji trebamo slijediti. U Bosni i Hercegovini to je najbolji put za zagorčavanje vlastitog života.

Iskreno se nadam da će istorija zapamtiti one koji_e su djelovali_e po savjesti, a ne u duhu propozicija digitalnog oglašavanja. Da će uprkos kulturi spektakla koju živimo, negdje ostati upisane trajne vrijednosti kojih su se pridržavali_e oni_e koji su najbolji među nama.
Drugačiju budućnost, pored tereta ovakve sadašnjosti, bilo bi nepodnošljivo zamisliti. Još teže živjeti.
Želim vjerovati kako će efemerne ljudske i političke pojave, već u narednoj raspodjeli vlasti biti zaboravljene (a istovremeno odgovarati za sve neprimjerene „aktivnosti“), te da će ovo društvo konačno biti dovoljno kapacitirano da uvažava i cijeni ljude poput Besime Borić, koja zaista na najreprezentativniji način pokazuje ono latinsko – nomen est omen, ili ime je znak. Borić i borba. I na svu sreću još uvijek ne usamljenost u nastojanjima da se ovo društvo pretvori u ono unutar kojeg žene neće povlačiti prijave za nasilje, zbog straha od većeg nasilja, zahvaljujući političkoj, društvenoj, finansijskoj ili bilo kojoj moć nasilnika.

(Newipe)