Zašto o genocidu nad Romima u Evropi i BiH za vrijeme nacizma ne znamo gotovo ništa?

Piše: Slađan Tomić

Ubijani, progonjeni, mučeni, izolovani. To je sudbina velikog broja Roma i Sinta pod nacističkim režimom. Nad njima je počinjen genocid, ali se o tome malo zna, još manje govori. Nema memorijalizacija, niti udžbeničkih lekcija. Baš takav odnos prema istoriji koja se ne smije zaboraviti svjedoči kako su nam u javnom prostoru neophodni narativi koji se bave genocidom nad Romima i Sintima.

U Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u novembru je bila postavljena izložba “Rasna dijagnoza: Cigani” koja je po prvi put široj bh. javnosti predstavila sveobuhvatnu izložbu sa velikim brojem dokumenata i druge istorijske građe koja s jedne strane svjedoči o značajnoj autohtonoj zajednici koja, bez obzira na diskriminaciju kojoj je vijekovima bila izložena, do rata i rasne politike nacional-socijalizma, ima svoju kulturu, običaje i živote integrisane u društva u kojima živi. S druge strane, izložba prikazuje kako u ekstremnim uslovima i sistemima, društvo i država primjenjuju najradikalnije mjere terora i mehanizme kako bi tu zajednicu uništili.

„Drugim riječima, izložba nam omogućava da sagledamo kako su Rome percipirali i prikazivali oni koji su sistematski djelovali na njihovom uništenju, ali i kako su, prateći građu privatnih arhiva, Romi živjeli i sebe vidjeli. I sam Historijski muzej Bosne i Hercegovine je prije nekoliko godina pripremio izložbu o stradanju Roma tokom Drugog svjetskog rata i svjesni smo koliko je skroman historijski materijal kojim se može rekonstruisati ova tema, zbog čega još više cijenimo napore kolega iz Berlina da prikupe, istraže i ispričaju priču i to na razumljiv i muzeološki atraktivan način“, kaže za Newipe Elma Hašimbegović, direktorica Historijskog muzeja BiH.

S obzirom da svaka istorijska izložba treba biti platforma, kaže Hašimbegović, da se progovori o temama iz prošlosti, ali i da se dovede u vezu sa sadašnjicom, tako i Rasna dijagnoza: Cigani pruža velike mogućnosti da se u radu s publikom otvore pitanja i boljki savremenog društva. Poput stereotipa, diskriminacije, percepcije drugog, animoziteta prema nepoznatom i slično. Izložba je i svojevrsno svjedočanstvo više oblika terora: od kastracije dječaka, oduzimanja medalja sportistima, zabrane rada…
Danas, s pravom treba postaviti pitanje koliko kao moderna društva gajimo animoziteta prema manjinama poput migranata i zar ništa nismo naučili od surove istorije?

„Ne znači da će se animoziteti i stereotipi nužno pretvoriti u diskriminaciju ili zločin, ili, ekstremno genocid, no zajednički sagledavajući prošlost, ukazujemo i na to da se u određenom društvenom i političkom kontekstu, te ekstremnim uslovima, i ovi prvobitni signali mogu pretvoriti u zločine ogromnih razmjera. Ljudi ne uče ni na vlastitim greškama, a ne iz historije, no nama je da posjetiteljima/publici ponudimo znanja i vještine kojim mogu bolje razumijevati pojave, procese i kritički se odnositi prema društvu u kojem žive“, smatra direktorica Historijskog muzeja BiH.  

Izložba je zasnovana na stalnoj postavci Dokumentaciono-kulturnog centra njemačkih Sinta i Roma u Hajdelbergu. Centar se decenijama bavi obradom, dokumentacijom i edukacijom o genocidu i „drugom progonu“ nakon završetka rata. Mnoge fotografije i izvještaji dolaze od preživjelih.

Rebecca Fisch, projektna menadžerica Centra, za Newipe kaže da se Romi rijetko spominju kada se govori o Holokaustu.

„Mnogi posjetitelji, bilo studenti ili ministri, kažu nam da je prvi put da vide izložbu eksplicitno na ovu temu. Izložba ima za cilj da doprinese većem poznavanju genocida i razumijevanju u društvu. Sjećanje na Holokaust Sinta i Roma je također važno u borbi protiv Antiziganizma danas“, kaže Fisch.

Nacisti su uništili mnogo podataka kako bi prikrili svoje akcije na kraju rata, pa je skupljanje dokumenata, fotografija i svjedočanstava bio zahtjevan posao.

„Postoje razne interesantne priče o tome zašto su neki dokumenti sačuvani. No, važno je spomenuti i tu surovu realnost: podaci o Romima iz “Centra za istraživanje rasne higijene” jednostavno su nastavljeni da se koriste. Genocid je priznat tek 1980-ih. Mnogi počinioci su mogli jednostavno da nastave svoje istraživanje. Dakle, ne samo da mnogi dokumenti nisu uništeni, neki od njih nisu čak ni smatrani problematičnim“, govori Fisch.

Izložbu, kaže nam, vidi kao snažnu priču jer pokazuje da su progonjeni Sinti i Romi bili, pored žrtava ovog progona, i akteri.

„Izložba pokazuje otpor Sinta i Roma, čak i u logoru Auschwitz-Birkenau. Za priznanje Holokausta protiv Sinta i Roma prvenstveno je zaslužan pokret za građanska prava. Njeni aktivisti nisu prihvatili tekuću diskriminaciju nakon završetka Drugog svjetskog rata i neumorno su vodili kampanju za svoje brige. Izložbu stoga tumačim kao jednu od kontinuirane borbe protiv diskriminacije, ali i samoosnaživanja manjine“, dodaje Fisch.

Naročito u istočnoj Evropi i jugoistočnoj Evropi, mnogi Romi nisu samo deportovani u logore, već su ubijeni u masakrima i masovnim strjeljanijima u selima ili šumama.

„Imena ubijenih i mjesta zločina nisu uvijek dokumentovani, što otežava istraživanje i, na primjer, procjenu broja žrtava, ali i otežava obilježavanje mjesta masovnih ubistava i lokalne komemoracije. Preživjeli su naravno ključni za naš rad i općenito za sjećanje na Holokaust protiv Sinta i Roma. Međutim, generalno je potrebno više istraživanja o ovim temama, genocid je tek vrlo kasno prepoznat i tema se često zanemaruje u istraživanjima“, dodaje Fisch.

STRADANJE ROMA U BiH

Sanja Gladanac-Petrović,  naučna saradnica na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, kaže da su  zanemarivanje i potiskivanje saznanja o stradanju Roma tokom Drugog svjetskog rata obilježili evropska društva u decenijama nakon njegovog završetka što možemo pripisati nedostatku političke volje u gotovo svim evropskim državama i izostanku osjećaja akademskih krugova za ratnu sudbinu Roma.

Interes među naučnicima, pojašnjava, se izraženije javlja 80-ih godina 20. vijeka kada se u Evropi publicira više sintetskih radova o stradanju Roma, a kod nas se pojavljuju tek prvi koji donose informacije o ustaškom teroru nad njima.

“Bez obzira na perifernost ove teme današnja istoriografija je načinila konkretan iskorak omogućavajući nam uvid u sudbinu romske populacije koja je živjela na teritoriji koja se tokom Drugog svjetskog rata nalazila pod upravom ustaške vlasti. Saznanja o karakteru ustaške vlasti, njenom odnosu prema Romima te obliku i intenzitetu terora koji je provodila protiv te nepoželjne populacije, nažalost, ne samo da nisu podigla svijest bosanskohercegovačke javnosti da su i Romi bili žrtve genocida – odnosno da su ustaške vlasti pljačkale romsku imovinu, Rome deportovali u logor Jasenovac gdje su masovno stradali – već naprotiv, u javnom prostoru je, naročito tokom obilježavanja 2. avgusta kao „Evropski dan sjećanja na romske žrtve holokausta” primjetna distorzija”, kaže Gladanac Petrović.

Primjećuje da su primjeri iskrivljene interpretacije istorijskih činjenica prisutni u izjavama predstavnika vlasti, tekstovima objavljenim na internetskim portalima (negira se da je genocid počinjen i nad bosanskohercegovačkim Romima, predstavljajući ih kao jedinu romsku populaciju u Evropi koja je demografski neokrznuta preživjela Drugi svjetski rat), ali u školskim udžbenicima gdje se Romi samo usputno spominju kao je jedne od žrtava ustaškog terora bez objašnjenja zašto su Romi bili nepoželjni za ustaški režim, kako su isti postupao prema njima, kakve su posljedice takve politike, i bez stavljanja iste u kontekst nacističke anticiganske politike.

“Navedeni primjeri upućuju na praksu neadekvatnog i nenaučnog prikazivanja stradanja Roma tokom Drugog svjetskog rata u BiH, a takav pristup deformiše istinu o genocidu nad Romima u BiH, temi koja je svakako marginalna u bosanskohercegovačkom javnom prostoru”, dodaje naučna saradnica Instituta.

Šta su istorijske činjenice o stradanju Roma i koje su razmjere genocida?

Tema genocida nad Romima i Sintima dugo nije smatrana relevantnom, niti je bilo ozbiljnih istoriografskih istraživanja, što i ne čudi s obzirom na vrlo kasno prepoznavanje i priznavanje genocida, koji je u Njemačkoj sve do osamdesetih godina prošlog vijeka negiran.

“U međuvremenu su sprovedena opsežnija istraživanja i historiografija je dala zapažene rezultate o „ciganskim logorima“, rješavanju „ciganskog pitanja“, deportacijama, zločinima, okvirnim podacima o broju stradalih, sudbinama pojedinih imenima poznatih pojedinaca i  porodica i sl., no kad je u pitanju genocid nad Romima i Sintima, i dalje će mnogo više pitanja ostati bez konkretnih odgovora i zaključaka. Kad je u pitanju istraživanje genocida nad Romima u ovim krajevima, zapažena istraživanja su provele kolege Danijel Vojak, koji se bavio stradanjem Roma na području NDH, i Milovan Pisarri koji je istu temu obrađivao za područje Srbije. Njima je zadatak bio još teži, a neodgovorenih pitanja ostalo mnogo više”,  zapaža Hašimbegović.

Istraživanja su do sada ipak dala dosta relevantnih i pozudanih činjenica o genocide nad Romima, kako u Evropi, tako i u BiH.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je bila u sastavu Nezavisne države Hrvatske (NDH) koja je rasnim zakonima targetirala Rome kao rasno nepoželjan element. Na osnovu takve legislative i bosanskohercegovačka romska populacija bila je izložena ustaškoj politici eksterminacije (deportacija u logore, masovna ubistva, oduzimanje imovine).

“Na intervenciju muslimanskih vjerskih i svjetovnih uglednika, ali i muslimanskih ustaških dužnosnika (doglavnik Ademaga Mešić), Ministarstvo unutrašnjih poslova obznanilo je 30. avgusta 1941. godine odluku, kako će se kasnije pokazati privremenu, da se u „Bijele Cigane“ – bosanski Romi islamske vjeroispovijesti – „nema dirati, jer se isti imadu smatrati arijevcima“, pojašnjava Gladanac-Petrović.

Takvom političkom odlukom Bijeli Cigani bili su izuzeti od rasnih odredbi što je značilo obustavljanje provođenje svih antiromskih mjera protiv njih, ali ne i protiv ostalih Roma koji su pljačkani i logorski internirani.

“Međutim, nekoliko mjeseci kasnije (19. maja 1942) Ravnateljstvo za javni red i sigurnost naredilo je župskim policijskim organima „da pokupe sve cigane na području kotareva“. Naredba nije navodila izuzetke stoga su pored ostale romske populacije i mnogi „Bijeli Cigani“ završili u koncentracionom logoru Jasenovac”, dodaje Gladanac-Petrović.

Neselektivna deportacija Roma izazvala je reakciju muslimanskih uglednika iz Zenice koji su potpisali rezoluciju kojom tvrde da su muslimanski Cigani “sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg Bosni.

“Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih muslimana” ni po vjeri, načinu života, običajima, stoga traže “da ovi muslimani imaju isti položaj kao i svi ostali muslimani Herceg Bosne”. Dakle, ovakvim stavom oni se ne suprodstavljaju rasnoj politici već brane isključivo Rome islamske vjeroispovijesti, ali istovremeno kao metu ustaških rasnih zakona označavaju “Cigane”. Njih definišu kao “necivilizovane nomade (skitnica) koje nemaju stalnog nastana, niti određene uljudbe….”. Rezultat ovakve akcije bio je nalog Ministarstva unutrašnjih poslova kojim je logoru Jasenovac naređeno oslobađanje pristiglih muslimanskih Roma, a lokalnim policijskim i upravnim organima naloženo je da ne diraju preostale Rome islamske vjeroispovijesti i ne upućuju ih u logor”, pojašnjava Gladanac-Petrović.

Zbog nedostatka izvorne građe, ali i zbog nepouzdanosti predratnih i poslijeratnih rezultata popisa stanovništva, a naročito zbog prisutne etničke mimikrije među romskim stanovništvom danas je teško govoriti o preciznom broju stradalih Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata i u kolikoj mjeri su aktivnosti muslimanskih uglednika doprinjeli zaštiti muslimanskih Roma.

“Ipak sačuvani dokumenti, svjedočenja preživjelih upućuju da je njihovo likvidiranje imalo genocidne namjere i razmjere. Veličinu romske žrtve naslučuje podatak da ih je na području Bosne i Hercegovine, prema popisnim rezultatima iz 1948. godine, bilo svega 442 (naravno, ovdje moramo uzeti u obzir da se Romi nakon teških ratnih iskustava nisu rado nacionalno izjašnjavali kao takvi)”, zaključuje sagovornica Newipea.

Nije poznat konačan broj žrtava genocida nad Romima, a kako su svi popisi metodološki vremenski ograničeni nisu evidentirani pojedinci koji su nakon određenog datuma podlegli od posljedica proživljene torture, stresa… koji su takođe žrtve genocida.

(Newipe)