Kako se segregacija prodaje pod brigu
To što je neko imao komšije Rome, išao s njima u školu, ili se s njima družio, ne znači da poznaje njihove potrebe. Da bi nešto znao o Romima, moraš prvo prihvatiti da oni žive sa tobom, a ne pored tebe, ili u ovom slučaju, daleko od tebe
Piše: Dalibor Tanić
Kada su prije više od 50 godina Očevi Romskog pokreta i romske nacionalne manjine, poučeni teškim iskustvom iz Drugog svjetskog rata, uzeli sudbinu u svoje ruke, siguran sam da su sanjali o svjetlijoj budućnost za generacije koje će doći nakon njih.
Spremnost da se Romi bore za jednakopravnost, rezultirala je prvim Svjetskim kongresom Roma, a u tu čast i u čast sjećanja na naše Očeve, obilježavamo Svjetski dan Roma. Bila je to snažna potvrda da su Romi napravili prvi veliki korak i poručili čitavom svijetu da su se ujedinili i da su tu!
Pet decenija nakon početka velikog sna, na Svjetski dan Roma, 8. aprila, umjesto o postignućima, novim perspektivama i makar polovično ostvarenom snu, ponovo će se govoriti o „romskim problemima“. Vjerujem da će biti otvorenih pisama, par čestitki i možda koje okupljanje. Tog dana će se po partijskoj, a ne ljudskoj i društvenoj odgovornosti, mnogi sjetiti Romkinja i Roma. Govoriće o nečemu što ne shvataju, poručiće nešto što niko ne razumije.
Prva stvar koje generacije političara i političarki, ali i dobar dio samoproklamovanih romskih lidera i liderica decenijama, kao mantru ponavljaju, a ne shvataju šta znači je „romski problem”.
POKAZNA VJEŽBA SEGREGACIJE
Stotinu puta ponovljena laž, postaje istina. Laž je da postoji „romski problem”. Istina je da to nije problem Roma, već problem društva, problem sistema, problem države. Ta surova, vrlo perfidna semantička distorzija učinila je da danas vjerujemo da Romi ne žele da se integrišu u društvu, baš kao što je prije neki dan poručio Šapić Dr Aleksandar, prvi čovjek Grada Beograda, glavnog grada države u kojoj živi oko pola miliona Roma.
Korak dalje, mnogo odvažniji od beogradskog kolege, učinio je načelnik Općine Ilidža. On je uz dopuštenje i zahvalu ljudi koji se brinu (?) o romskoj zajednici, svojim postupkom održao pokaznu vježbu segregacije, na kojoj mu mogu pozavideti čak i oni rudimentarni američki južnjaci.
Svoju odlučnost da riješi „romski problem”, pokazao je još u avgustu 2021. godine kada je porodice koje su živjele u Velikoj aleji na Ilidži, izmjestio u Rakovicu. Kada smo ih posjetili prije tri mjeseca, sami smo se uvjerili u kakvim uslovima žive: bez kanalizacije, struje, s jednim izvorom vode i poljskim wc-om. Pisali smo tada da smještaj romskih porodica u Rakovici ne ispunjava uslove adekvatnog smještaja i da nadležna općina nije ispunila obaveze koje je Bosna i Hercegovina preuzela ratificiranjem Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
Iz Općine Ilidža još su stada najavili da će opremiti još jedan kontejner, koji bi trebao poslužiti kao “mobilna učionica”. Obećanje su održali, a naše upozorenje da to dodatno potiče njihovo stigmatiziranje i jačanje stereotipa i rasizma, niko nije ozbiljno shvatio. Projekat je uspio, Velika aleja je oslobođena, a segregacija prodata pod brigu za dobrobit naših komšija.
DEFETIZAM UBIJA
Svega ovoga ne bi bilo da nije ljudi koji će za mrvicu lažnih privilegija učiniti sve što se od njih traži. Otpor nije moguć kada nismo svjesni onoga što se dešava oko nas. Od toga, jedino može biti gore ako smo svjesni, ali ne želimo ugroziti svoje privilegije. To je defetizam. Pomiješan sa diskriminacijom, defetizam otvara vrata rasizmu. U takvoj podjeli uloga, nema napretka, nema ni otpora, a nema ni Roma.
Nije nikakva tajna da veliki dio odgovornosti za ono što se dešava s Romima u BiH (i u regionu), snose sami Romi. Jer, segregacija pod patronatom Roma, za naš mentalitet i okruženje u kojem živimo – nije segregacija. Bilo kakva kritika ovog poteza, siguran sam, naići će na dobar otpor ne-Roma, ali i samih Roma. Ako danas zahvaljuješ nekome ko segregira tvoje sunarodnjake, poslao si jasnu poruku budućim generacijama: sagnite glavu, ne opirite se, mjesto vam je tamo!
A političarima? Njima ne treba poruka, već samo odobrenje i potvrda da “rade dobar posao”.
KADA SE RASIZAM PRODAJE POD ZABRINUTOST
Transgeneracijska matrica odnosa prema Romima je historijska tekovina, društveno-politički atavizam. To je velika tržnica na kojoj se rasizam prodaje pod brigu. Mjesto gdje lažni paternalizam proizvodi nove generacije nosioca važnih funkcija, koji iz generacije u generaciju prenose “romski problem”. To što je neko imao komšije Rome, išao s njima u školu, ili se s njima družio, ne znači da poznaje njihove potrebe. Da bi nešto znao o Romima, moraš prvo prihvatiti da oni žive sa tobom, a ne pored tebe, ili u ovom slučaju, daleko od tebe. Drugi, kao što je recimo budući premijer KS, uopće ne zna da postoje Romi, pa zato i ne zna ništa o njima.
Za njihovo dobro, Romi iz Velike aleje su prvo bili izolirani. Bačeni su tamo gdje ih niko ne vidi i ne čuje, a onda je za djecu osmišljena “mobilna škola”. Napravljen je rezervat uz podršku navodno osviještenih Roma, a sve to, jer to su naše komšije koje poštujemo i o kojima se brinemo.
Ne znam da li je iko svjestan da je ovo segregacija? Jedan njen oblik, može proizvesti samo drugi. Ne možete očekivati da ljude integrišete tako što ćete ih izolirati od drugih ljudi. I kako ste zamislili pripremati djecu, kako kažete za redovnu školu, odvajanjem od druge djece? Bilo bi dobro da nam neko odgovori na pitanje, koliko djece u Rakovici danas pohađa, a koliko njih nikada nije pohađalo školu i zašto?
To što će ih neko u kontejneru naučiti kako se drži olovka, neće ih osloboditi od straha pred drugom djecom. Još manje će naučiti njihove vršnjake i vršnjakinje ne-Rome i ne-Romkinje, (ako jednog dana, zaista krenu u školu) kako da se prema njima ponašaju. Zar zaista mislite da je učinjeno nešto dobro za tu djecu i da će ona biti prihvaćena nakon što u izolaciji, bez dodira sa drugom djecom, budu naučili prva slova. Zar zaista mislite da je napravljeno nešto veliko što ćete djecu koja su davno prerasla polazak u prvi razred osnovne škole, pripremati u kontejneru daleko od druge djece?!
Krucijalno pitanje u čitavom ovom slučaju je sljedeće: zašto djeca koja danas imaju mnogo više od 7 godina, nikada nisu pohađala školu? Zar su sva ta djeca prvo morala da budu uklonjena iz Velike aleje u kojoj su godinama živjela sa porodicama, da bi se tek nakon toga neko sjetio da ih “priprema” za redovnu školu u kontejneru?! Ma hajte, molim vas!
Da je postojala volja, ne ona politička, nego ljudska, sva ta djeca bi danas bila u školi i imala bi sretno djetinjstvo. Umjesto toga, ona već sada nose teret “romskog problema”. Biće sve teži iz dana u dan, sve dok se ne bude pojavio neki drugi načelnik, koji će i njihovu djecu “pripremati za školu” u onom istom kontejneru.
(Newipe)