Kolumne

Odumrite prezreni na svijetu

Nije problem rad za 1. maj ili Bajram, problem je izrabljivanje tokom ostalih dana u godini. Problem je visina plate, ili kašnjenje njene isplate. Problem je stavljanje u talački položaj svih radnika_ca neovisno o tome kojem sektoru pripadaju

Tragom Internacionale i vlastitog doživljaja 1. maja u Bosni i Hercegovini, koji se pretvorio u proljetni raspust, naša kolumnistica piše o različitim oblicima obespravljenosti čiji je generator uvijek isti  – nova elita, koja nije najsigurnija da li bi ratovala ili se evropski pridruživala.

Piše: Kristina Ljevak Bajramović

Još u petak grad je bio prilično pust. Uhljebljeni su dobili proljetni raspust. Praznik rada pao u sred srijede, u ponedjeljak iza njega stiže Vaskrs, na dva zvanično neradna dana naslanja se petak kad je svakako džuma i običajno pravo za skraćeno radno vrijeme. Još dva dana godišnjeg odmora prije 1. maja, plus prethodni vikend, i eto rahatluka u zemlji neradnika.

Blago onima koji misle da je rođenje u gradu nešto što govori o nama, pa se „tješe“ kako su svi otišli u svoje zavičaje, a prave Sarajlije, Zagrepčani i Beograđani ostali uživati u „svom“ gradu. Jeste ako se zavičajima računaju parizi, londoni i bečevi. Od tamo nam se sa porodicama smješkaju naši političari_ke. Otišli da predahnu od sprječavanja rata na našem poluotoku. Da budu malo s porodicama, umorni od otvaranja procesnih pregovora za pridru
živanje ove napaćene zemlje evropskoj porodici.

Umorni od konstitutivnih institucionalnih događaja na kojima mjesta nema za Rome i Romkinje.
Vjerovatno sam to već negdje opisala, ali nije se na odmet podsjetiti za adekvatnu ilustraciju.
Kada smo moja mama i ja promijenile ko zna koju po redu adresu prebivališta, srele smo naše porodične predratne prijatelje u novom ruhu. Novo zlato u svoj svojoj malograđanštini prijetilo je da nas zaslijepi.
Bile smo pozvane na proslavu useljenja u njihov novi stan od sto kvadratnih metara. Tada sam prvi put u privatnom posjedu vidjela profesionalne konobare kako poslužuju. I posljednji. Poslugu bih viđala kasnije samo u rezidencijama ambasadora što je očekivano.

Za sve uzvanike bio je mjesta za glavnom trpezom, osim za nas, svjedokinje njihove nekadašnje neimaštine, stolara koji je radio na uređenju doma i njegovu suprugu.
Mi smo bili smješteni na zastakljenu terasu. Kada imaš stan od sto kvadrata i zastakliš terasu, to više govori o tebi već činjenica da nesituirane prijateljice smjestiš iza vrata.
Kada je stiglo posluženje, stolareva supruga je odbila, rekavši da posti. Nikada u životu nisam prisustvovala dostojanstvenijoj reakciji na nepristojnost, nego što je bila njena.
Nadam se da Romi i Romkinje u našoj zemlji, obespravljeni_e po svakom osnovu, najčešće bez prava na rad, mogu u sebi pronaći dovoljno snage da ovo konstitutivno „novo zlato“ posmatraju slično.

Da nas zlotvor taj više ne davi i misao da ne guši mrak 

Prvomajski uranak u vlastitoj dnevnoj sobi počeo mi je s odličnim tematom Feministike, Udruženja Crvena, posvećenim radu i pravu na odmor, te pokušaju da se definiše umjetnički angažman koji je rad i koji kao takav treba biti plaćen, te ne doživljavan kao razbibriga.
Čitajući tekst o profesionalnom sagorijevanju razmišljala sam da li je vrijeme da se javim ljekaru, a posebno mi je bio važan dnevnik nekadašnje „slobodne novinarke“, koji nije potpisan, a na isti sadržaj može se potpisati najmanje deset osoba koje znam i kojima i sama pripadam.
Posljednju deceniju radim kao „slobodna novinarka“, djelujući i u drugim oblastima s istim predznakom „slobode“.

Imala sam sreću da sam u tih deset godina dva puta bila trudna i o trošku Kantona Sarajevo imala zdravstvenu zaštitu. Pomenuti dnevnik od univerzalnog iskustva u prekarijatu jedino razlikuje iskustvo majčinstva u istom statusu. Kada sam odlazila na prvi porođaj, ispratilo me slanje we transferom dokumenata prijatelju i saradniku koji ih je trebao zaprimiti, da imamo back up, i da on može umjesto mene djelovati, ako ne budem mogla raditi iz porodilišta.
Moj prijatelj i poslovni saradnik je tada umirao u terminalnoj fazi karcinoma, a da to doslovno nije znao, jer mu je sve bilo od njega važnije. Kada god sebi osiguram malo komforniji odnos prema obavezama, što je prerijetko, sjetim se njega, koji je doslovno sagorio želeći biti najrevnosniji pripadnik civilnog društva u Bosni i Hercegovini, a i šire. Nema razloga da prešutim o kome je riječ. Bio je to Goran Bubalo.

Da ne bih ostala bez nekih angažmana, do pred oba porođaja, krila sam da sam trudna. Ne mislim da bi me neko od ljudi sa kojima sarađujem diskvalifikovao zbog majčinstva, nego bi možda pomislili kako me treba rasteretiti. A ja manjak tereta jedino mogu osjećati s adekvatnim primanjima.
Da ne bih bila na kraj srca na ovaj meni iznimno važan datum, dodaću kako mi je trudnoće bilo lako kriti jer se ja godišnje svakako variram plus-minus 30 kila gore-dole.

Laptop na porođaje nisam nosila zbog pojačanih mjera kontrole tokom COVID-a i pretpostavke da luđakinju s prenosnim računalom neće pustiti na Ginekološku kliniku u strahu da je nanijetila puštati pjesme, kada obavi „najočekivaniju ulogu“ od žene.
U predviđenom terminu prvog porođaja vodila sam nekoliko online konferencija i postigla dogovor sa mojom nerođenom Linom da malo sačeka. Tada me je, priznajem, bolje slušala. Naravno da sam se pitala šta ako porođaj krene pred zoom konferenciju, i zaključila kako ću se i dalje moći putem telefona uključiti.

Tako izgleda slobodno profesionalno djelovanje. I dalje uz punu svijest o vlastitim privilegijama i mogućnosti da radim ono što me ljudski i profesionalno ne degradira. Ali mi je moja sloboda dala nemogućnost imanja slobodnog dana i niz drugih običnosti koje uživaju oni_e koji se naslikavaju minulih dana na atraktivnim lokacijama.
Nedavno je moja mlađa kćerka stavila rukavice na ruke kojima se vadi tepsija iz rerne, uzela je zdjelu za voće, stavila u nju nekoliko voćkica i užurbanim, radikalno užurbanim hodom, poslužila sestru.
Shvatila sam da imitira mene, koja po kući opošljavam između dva entera. Što je bilo mnogo bolji prizor nego kada starija imitira moj način vožnje, glumeći kako okrećem volan i psujem. Ostanak u gradu tokom praznika omogućava vožnju bez psovke. Maloprije me je neki terenac pustio da se u zadnji čas prestrojim. Ćevapi su sedativ.

Raspirimo oganj u čas pravi

Ne pada mi na pamet lamentirati nad prvomajskim roštiljem obespravljenog naroda. Rad od jutra do sutra, briga o tome da li će se sastaviti kraj s krajem, zaslužuje barem malo dimne atmosfere nad mesnim prerađevinama sumnjivog porijekla, kupljenim na akciji.
Uoči 1. maja vidjela sam jednu od mojih najvažnijih prijateljica, osobu nesvakidašnjih intelektualnih kapaciteta, elokvencije i šarma.
Godinama živi i radi vani, za prestižnu međunarodnu instituciju. Radno vrijeme joj je od osam ujutro pa najčešće do osam uveče. Ponekad i s radnim vikendima.
Dok mi o tome govori, tješeći i mene i sebe, napominje kako bi bilo sve drugačije da nije bilo PTSP-a i rata koji mu je prethodio.
Susret s njom u jednoj sarajevskoj večeri ispunjenoj nepodnošljivom južinom, bio mi je ljekovitiji od svakog antidepresiva. I uvijek nakon takvih susreta razmišljam šta bi bilo od nas, i šta bismo mogli_e uraditi zajedno, da nas nije razastrlo na sve strane.

Ako se ne varam, kod nas bi sutra trebao početi rat, ali zbog ranije preuzetih turističkih obaveza, onih s komandnom odgovornosti, rat se odgađa do daljnjeg.
Toliko smo obespravljeni_e i umorni_e da njegov početak ne bismo ni primijetili.
Početak rata u zemlji gdje danas, osobe s najviše uknjiženih vršenja mobinga, promoviraju radnička prava. Hipokrizija nije adekvatan termin za opisivanje ovoga što mi živimo. Mora se smisliti novi.

Nedavno nam je radnica u ugostiteljskom objektu na Baščaršiji rekla kako u svakoj radnji na Čaršiji nedostaje barem jedan radnik_ca. Dabogda im svima nedostajao svaki radnik_ca. Ne bi li se jednom naučili cijeniti ljude koji rade.
U mom komšiluku frizerski salon otvorio je Ibrahim iz Turske. U jedinom lokalu gdje u rijetke petke izlazim, poslužuje me mladić s azijskog kontinenta. Tržišna dinamika, nadam se, obesmisleniće naše konstitutivne težnje.

Pod suncem neka zablista svijet

Tragom mini istraživanja saznala sam da većina velikih marketa i tržnih centara u Sarajevu ne radi tokom prvog i drugog maja. Pohvalno svakako. Ali nam estradizacija radničkih prava, kao i zazivanje neradne nedjelje, neće riješiti suštinske probleme. Vješti poslodavci koji uvažavaju radnike_ce će naći model zahvaljujući kojem će moći raditi svaki dan i osiguravati nekoliko neradnih dana da bi se nadoknadio radni za praznike, ili finansijskom stimulacijom osiguravati zadovoljne radnike_ce i na neradni dan.
Nije problem rad za 1. maj ili Bajram, problem je izrabljivanje tokom ostalih dana u godini. Problem je visina plate, ili kašnjenje njene isplate. Problem je stavljanje u talački položaj svih radnika_ca neovisno o tome kojem sektoru pripadaju.

I dok mi scrennsavera na LCD-u približava egzotične prizore, iz gradova u kojima nikada nisam bila a po svoj prilici neću ni biti, razmišljam šta bi se u mom životu tačno promijenilo da sam ovog 1. maja na primjer u Parizu. Znam da bih sjela sa Strašnim u prvu kafanu i pustila Pariz da prođe pored nas.
Tačno mi malo bude i žao ovih koji trče zbog fotogrfisanja sa turističkim atrakcijama.
Ako vam im je do slika a ne do uspomena, photo shop je davno izmišljen.
I nikada se, čak ni iz pozicije vlastitog prekarijata, ne bih mijenjala sa suprugama političara koji su ih odveli na put, da sačuvaju privid porodičnog života, koje je davno zamijenilo sticanje i imanje.

Nisam dobacila ni do prvomajskog roštilja, ali će i pasta koju ću sada napraviti, uz zvuk gitare mog muža, imati radost Champs-Élysées, onakvog kakvim ga zamišljam.

Počeo je maj, moj najvažniji i najradosniji mjesec. Prirodni, a ne kalendarski početak nove godine. Zdravi smo i siti. Djeca iz vrtića dolaze od glave do pete isprljana jer se tamo igraju a ne obučavaju za kraljevsku akademiju.
Uvijek u draftu imam spremljeno pismo namjere za upošljavanje u nekom od korporativnih zvjerinjaka, ako baš zagusti.

Do tada uživam u prividu slobode i u onom njenom suštinskom dijelu za koji sam se sama izborila.
Da nam živi rad, adekvatno plaćeni i osiguran u dostojanstvenim uslovima. A i odmor. Sretan 1. maj drugovi i drugarice!

(Newipe)

Srodni artikli

Provjerite
Close
Back to top button