SKLAPANJE UGOVORA SA SAMIM SOBOM: Dobro je biti dobar

Piše: Kristina Ljevak

Januar obično donosi depresiju. Zbog spoznaje da promjena kalendara ništa nije donijela novo u našim životima i zbog naplate i najmanjeg luksuza koji smo sebi priuštili krajem godine, u vjeri da barem toliko zaslužujemo, u zemlji gdje je zapravo najveća nagrada godinu preživjeti ako dolazimo iz korpusa deprivilegovanih.

Januar je i mjesec u kojem se trebaju realizovati novogodišnje odluke. Prestati pušiti, krenuti na dijetu i fitnes… I odluke su to koje nas najčešće nerealizovane dočekaju dvanaest mjeseci kasnije.
Savjetuju krajem godine ili početkom nove da se naprave vision boardi. Bruji o tome influenserski svijet, oni/e koji se uzdaju u onu „misli dobro pa će dobro biti“. Vision board treba podrazumijevati ilustrovane i tekstualne želje za godinu što dolazi. Lične i profesionalne ciljeve. I kako kažu, donosi rezultate. Influenserice rado govore o učinkovitostima ovog postupka, a ja u trenucima vlastite preopterećenosti, opšte potkapacitiranosti i manjka snage za išta smislenije, gledam to i slušam. I pitam se koliko se naših želja istinski odnosi na ono dobro van ličnih interesa. Koliko je stvarna naša želja i potreba za opštim dobrom.

Zbog čega su samo za djecu rezervisani preduslovi koji se trebaju ispuniti da bi poklone na kraju godine donio Deda Mraz, tamo gdje njegovi dolasci nisu političko pitanje. Ima li kakva komisija koja bi na kraju godine procijenila jesu li odrasli bili uopšte toliko dobri da imaju pravo na kakvu ličnu želju, da li je njihovo činjenje posijalo i zrno dobrote na neku žitnicu dobrih djela. Možda je ključno pitanje da li uopšte ima dobrote u vremenu tolikih ali, koji se ispriječe kod svakog LGBT, romskog ili nekog trećeg „manjinskog“ pitanja. I ima li ova civilizacija, koja je počesto samo za kišu meteora, ikakvog prava da se boljem nada.

SVAKODNEVNE POGREŠNOSTI

Ne govorim ovo na svu sreću iz ličnog iskustva, moja godina je bila kao poligon za neki „Dobar/a možeš biti ti“ kviz, u kojem su se dokazali i oni od kojih sam očekivala i ljudi koje nisam čestito u životu srela. Na onoj suprotnoj strani dobra bio je jednak omjer snaga.
Uvijek ću ponavljati kako zbog ljudi kojima sam blagoslovljena nikada neću prestati vjerovati u ljudskost, ali na širem planu nešto ne štima. I ne moramo uopšte govoriti o nekom velikom zlu koje na kraju postaje opšte mjesto i o kojem postoji konsenzus. Možemo o svakodnevnim „malim“ zločestoćama, o roditeljima koji terorišu nastavnike/ce zbog zaključene četvorke djetetu na polugodištu, o nakupljenim frustracijama koje se liječe na kasi samoposluge u napadu na kasirku, a ne tamo gdje su začete ili na psihoterapiji. O tim „malim“ svakodnevnim pogrešnostima koje su postale dio društveno prihvatljivog ponašanja. O štetnostima, za koje odluka da ih ne činimo, nikako da se nađe na vision boardu.

Prekjuče je bila godišnjica smrti profesora Dubravka Lovrenovića. Šesta. Potom će Alise Mahmutović, pa onda Mahira Rakovca. Kakva je to porodica u kojoj svi imaju različita prezimena bio je jedan od komentara koji je pratio Mahirovo samoubistvo i očajnički pokušaj roditelja da dođu do istine o vršnjačkom nasilju koje je samoubistvu prethodilo. Bavili su se prezimenima, roditeljskom prošlosti i sadašnjosti, ali nikako i nikada suštinom. I jedno takvo iskustvo kao da nikome nije bilo opomena. I čudna je ta vjera u nemogućnost da se isto ponovi. Da se dešava nekome drugom. U ovom slučaju ljudima koji su u svemu bili iznad prosjeka i po čaršijskim kriterijima skončali valjda onako kako im i pripada, da ne remete opšti sklad osrednjosti.

FENOMENOLOGIJA ZLA

U nekom drugom vremenu i nekim drugačijim djetinjstvima, meni je bilo dovoljno znati da je poštenje preduslov za miran san. Pitam se šta je danas moguće djeci reći i šta će poslušati. Posebno ako im miran san nije dovoljan. Šta je rezultat dobrog, van toga, a da bude dovoljan zalog da dobro bude izbor.
Iz vagona dobrih i loših ljudi koje sam u životu srela, po lošem se posebno izdvojila jedna osoba. Kada bi me neko u sred mirnog sna probudio i pitao ko je najlošija osoba koju poznajem, rekla bih da je ta. I kad bih imala vremena da razmislim i kada bih godinama razmišljala, moj odgovor se ne bi promijenio. Lošoj osobi nikada nisam uzvratila ni sličnom, posebno ne jednakom mjerom. Da moj susret sa zlom nije bio posljedica lošeg trenutka i zbira nesretnih okolnosti, potvrdila su i iskustva drugih ljudi. Zlo je sijalo svoje sjeme gdje god bi došlo. I epilog bi uvijek bio isti. Dobro je odustajalo. Povlačilo se i sklanjalo. I to konkretno zlo od prvog profesionalnog koraka do danas, ide samo uzlaznom linijom. Uz karijerni napredak ni društvena priznanja ne izostaju. Možda bi se više negativnih komentara o Majki Terezi moglo pronaći nego o toj osobi. Zbog toga je, između ostalog, složena fenomenologija zla. Dobro je uvijek jednostavno u svojoj suštini. Lakše je biti dobar/a. Ne iziskuje nikakav trud. Ne uključuje pretvaranje. Dodvoravanje ponajmanje. Dobru nije nužna podobnost, nacionalni ni stranački predznak. Nema beneficija, ali se lakše diše i spava. Onda kada je to nekome važno. Za sve ostalo, kada nije važno, farmaceutska industrija razvila je odlične nadomjestke. Samo je nevolja ako zli tablete koriste isključivo za nesanicu. Obično bi ih bilo nužno dozirati i za kakve druge, ozbiljnije poremećaje duše.

UGOVOR SA SOBOM

Nasuprot ovom zlu, imam ljude koje u svakom trenutku mogu „mapirati“ kao one najbolje među ljudima koje sam srela. Dvoje od nekolicine njih trenutno su ozbiljno bolesni, a i niz drugih ovozemaljskih nevolja, nije ih zaobišao. Drugima su pomagali šakom i kapom. Ništa ne očekujući zauzvrat. Ono zlo, koliko ja znam, ni prst nije zabolio.

Nedavno sam razgovarala sa jednim vjerskim službenikom, divnim čovjekom, od onih koji vraća smisao institucijama vjere. Razgovarali smo pred Novu godinu, koju će, kao i sve blagdanske dane, kao i uvijek, provesti pomažući vjernicima/ama u potrebi. Lakoća kojom je čovjek govorio o vlastitoj nesebičnosti, ne doživljavajući je takvom, nego kao podrazumijevajuću dužnost, rijetko je što može fascinirati u ovim nevremenima. Takvim ljudima sigurno je lakše. Njihova rješenja za dobro i zlo nalaze se u nekim drugim svjetovima, za nas, oslonjene na ovozemaljske, ostaje samo krhka nada da ništa ne može dovijeka. I da će dobro pobijediti. Ako ne tokom aktuelnih 365 dana, onda u nekoj novoj podjeli.

A što ne bismo zaista nešto pokušali/e uraditi sa tom cijelom godinom pred nama. Zašto bi zdravlje, sreća, dobro, ljubav i ostalo bilo prisutno samo u novogodišnjim čestitkama. Ne možemo pomoći svima u potrebi niti to iko od nas očekuje, ali bismo za početak mogli da ne odmažemo. Da napravimo neki ugovor sa sobom, van klišeiziranih odluka o boljem tonusu vlastitih mišića koji opštem dobru ni na koji način ne doprinose, što naravno ne znači da ne treba njegovati vlastitu muskulaturu i zdrave navike. Aferim ko može. Jedan od ugovora koji sam napravila sa sobom podrazumijeva odluku da o ljudima sudim isključivo na osnovu dobrih djela (ako već za njih znam) a ne na osnovu novinskih polemika, izjava izvučenih iz konteksta i njihovih pogrešnih interpretacija. Da pojednostavim, zaboli me šta neko drugi misli o čovjeku za kojeg znam da je nekome ponudio krov nad glavom ili se nasadio na glavu da pomogne nekoj majci i njenom djetetu sa poteškoćama. I često i drugi/e znaju za ta ista dobra djela, ali im je lakše da se bave dnevnom dozom mulja na društvenim mrežama. To svakako ne iziskuje nikakav angažman, kao ni ono moje slušanje influenserica koje govore o vizuelizaciji želja.
Svako reagovanje na dobro i razmišljanje o njemu, trebalo bi i nešto dobro u nama da potakne. Možda bismo koračajući ovom 2023. mogli/e time da se rukovodimo.

(Newipe)