Jedan jedini život i odgovornost prema njemu kao obaveza

Piše: Kristina Ljevak

Vidjela sam je kako ide ulicom nasmijana dok razgovara na telefon. Bila je predivno obučena. Jedna je od najljepših žena koje poznajem. Pretpostavljam da je svaki dobronamjerni prolaznik_ca vidio_la na njoj i od nje ono što sam nabrojala. O preživljenim traumama nikome na čelu ništa ne piše. Ona je bila žrtva nasilja u partnerskom odnosu. Nakon što sam je vidjela pomislila sam – dobro je, nastavila. I sjetila se da prije ili kasnije nastave sve, kako znaju i umiju, one koje prežive.
Edina Odobašić nije među njima. Još jedna je to žrtva femicida o čijem ukupnom broju na godišnjem ili kakvom drugom nivou ne postoje pouzdani podaci. Niti se femicidom imenuje. A femicid je ubistvo žene zbog toga što je žena, završni čin najčešće kontinuiranog zlostavljanja, za koje je uvijek neko mimo žrtve znao – institucije ili okruženje, svejedno. I nisu reagovali.

IZBOR I PRAVILA KOJA NE POSTOJE
Zar nije svaki izbor bolji od ostajanja u braku ili vezi sa nasilnikom jedna je od najčešćih zapitanosti  vezanih za nasilje nad ženama. Priroda ljudskih odnosa i bez nasilja dovoljno je kompleksna da bi se lako razumjela, a posebno u specifičnim začaranim krugovima nasilja. Manipulativnost nasilnika i želja žrtve da vjeruje u mogućnost promjena jedan je od temelja toksičnih odnosa.
Dodamo li tome tradiciju kojom sve pravdamo, vjeru da je bolje i loš brak nego nikakav, čestu žensku finansijsku ovisnost, dobijamo najplodnije tlo za razvoj disfunkcionalnosti. Ali to nije pravilo. Zapravo pravila u ovom slučaju ne postoje. I to je još jedan od slojeva kompleksnog problema. Nasilnici nisu nužno ljudi sa lošim muzičkim ukusom, slabo plaćenim poslovima i sklonosti ka alkoholu. Ne moraju biti ljudi koji i sami potiču iz disfunkcionalnih porodica. Mogu to biti i jesu ljudi sa blistavim profesionalnim biografijama i jednakim imidžom u javnosti.
Može biti bilo ko. Kao što i bilo koja žena može biti žrtva.

PODRŠKA, NE OSUĐIVANJE

Postoje primjeri koji itekako odskaču od stereotipa. Postoje žrtve koje su na vrijeme osvijestile problem, imale sve preduslove za odlazak, imale podršku bližnjih. I odlazile. I vraćale se. Jedna toliko da više njena porodica nije imala kapaciteta da se nosi sa njenim povratcima. I odustali su. Digli ruke. A nikada ih ne smijemo dići. Posebno ne u situacijama nasilja i ne onda kada su nam ugroženi najbliži. Neovisno o tome koliko nam se njihove odluke činile iracionalnim.
Žrtvi je isključivo potrebna podrška. Ne osuđivanje i analiza njenih postupaka. Bezuslovna podrška do trenutka donošenja konačne odluke koja će biti i prvi korak u spašavanju vlastitog života.

Poznajem ženu kojoj se dogodio invaliditet nakon trećeg porođaja. Ostala je bez vida. Njen zdravstveni status bio je „povod“ za početak muževljevog nasilja. Koje mračne pregrade se nalaze iza nasilja nad ženama sa invaliditetom jedno je od najgorih poglavlja naše društvene zbilje.
Ova žena je imala snage za velike promjene. Imala je i podršku porodice porijekla i bijeljinske Lare. Završila je novu školu kako profesiju prilagodila trenutnim mogućnostima. Danas radi mnogo bolji posao, živi sa svojom djecom u vlastitom stanju jer je posao omogućio kreditno zaduženja. S pločicom s vlastitim imenom na vlastitim vratima njen kvalitet života neusporediv je s onim sa vidom, u braku. Život je pun paradoksa, i sjajno je kad postoje lični kapaciteti za prevazilaženje svih barijera, radi sretnijeg vlastitog života. A tu je možda i ključ. Žene se ne uči da imaju pravo na sreću, na izbor, na mogućnost da žive onako kako su zamislile ili barem da idu tim putem. One se uče da ćute i trpe. Do nekog boljeg sutra u kojem možda neće ni osvanuti.

Znam i ženu kojoj je intuicija na početku braka govorila da ništa neće biti kako treba. I nije bilo. Ali je ostala dok se nije uvjerila. I nije otišla na vrijeme jer je znala da se niko ne rastaje zbog intuicije. Ne rastaju se ljudi ni zbog modrica, pa neće valjda ona zbog lošeg predosjećaja.
A vlastiti loši predosjećaji, procjene i odluke nisu razlog da se bilo ko pravda. Ne postoji instrument za mjerenje težine situacije na osnovu kojih se donose odluke od odlasku. Niti se treba osvrtati na mjerne instrumente društva zahvaljujući kojima će se odluke osuđivati. Postoji samo naš jedan jedini život i odgovornost prema njemu treba biti naša obaveza.

ZLO PATRIJARHATA

Osvanulo je neki dan na portalima kako se pjevač Dado Glišić nije pojavio na sudu po tužbi za nasilje nad partnericom. Komentari ispod teksta obilovali su pošalicama na račun njegove (ne)popularnosti. Nevjerovatno je koliko je ovom narodu sve smiješno, dok i sam ne oplače. Umara ta nepodnošljiva težina površnost kojom se pristupa svakom problemu i neutemeljena vjera da se neke stvari dešavaju samo na filmovima ili samo nekome drugom i da je nemoguće da se i nama dogode.

Jedno od najvećih zala patrijarhata je što je žene uvjerio da su uvijek krive i dužne. Uvijek u poziciji zbog koje se moraju pravdati. Ili barem dokazivati. A ta pozicija teško da može iznjedriti velike promjene. I kad je mrtva, u slučaju femicida, žena je zbog nečega bila kriva. Kada je silovana onda ga je nečim isprovocirala, dužinom suknje ili noktiju, visinom potpetice… Onda kada dobije batine, nečim ih je zaslužila. Jer ne bi on bez razloga. Ništa te svima divne i drage komšije ne bi bez razloga, u svijetu koji je skrojen po muškoj mjeri.

NEMA MJESTA IGNORISANJU

Moja mama pravi najbolje princes krofne na svijetu. U nekim teškim izbjegličkim godinama, da bismo se odužile za uslugu, mama je za porodicu koja je uslugu pružila, napravila princes krofne. One najreprezentativnije izdvojila je na jedan pleh, na drugi je stavila one koje su bile malo „nahero“. Ja sam posegnula za najljepšom u reprezentativnoj ponudi. Iz sredine pleha. Mamina prijateljica me je opomenula da te nosimo u goste i da su one druge, manje ugledne, za nas. Kada sam krenula da vratim krofnu mama je insistirala da je pojedem, kazavši da je samo najbolje za mene dovoljno dobro.
Nije da sam uvijek u životu birala iz sredine reprezentativnog pleha, ali sam zahvaljujući maloj lekciji iz djetinjstva znala da imam pravo na najbolje.
Mnoge žene to ne znaju, nije im imao ko reći. U miraz se donosi odluka da se ćuti i trpi, i sve preživi na nogama, onda kada se preživi. A da bi se preživjelo nužne su zakonske promjene. I ozbiljne sankcije za zlostavljače i ubice. I nazivanje femicida njegovim imenom.

Raduje u nesreći mala građanska pobuna diljem naše BiH povodom ubistva još jedne žene. Čak i u ovako inertnom društvu situacija je takva da ne ostavlja prostor za komfor ignorisanja.
Do zakona, implementacije, odgovornog rada institucija, ostaje nam samo solidarnost. I ona je ključna. Za sve sretnije ili manje usamljenije godine što dolaze. U nadi da se problemu neće pristupati univerzalno, jer ne postoji univerzalnost u nesreći. Postoje specifične potrebe i specifične situacije. Postoje žene Romkinje čija je egzistencija daleko ispod privilegija koje neromske žene imaju. Postoje već pomenute žene sa invaliditetom. Postoji cijela jedna galerija specifičnih potreba i stepena ugroženosti i trebala bi postojati naša dužnost da osvijestimo sve te probleme, da im pristupimo ljudski, uz iskrenu želju za promjenama. Daleko iznad ljudskopravaških agendi i lamenta nad problemima.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Do tada zagrlite tu ženu pored vas, prijateljicu, sestru, rodicu, komšinicu… Recite joj da ćete biti tu i kad četvrti put odluči da ode. Da je ne osuđujete i razumijete. Da znate da je teško, ali da će biti još teže ako se ništa ne učini. Da duguje to sebi. Da je vrijedna i važna ma koliko joj onaj s kojim živi govorio suprotno.
Recite to i ženi koja vas nervira, za koju mislite da joj je život postu cvijećem jer su joj kozmetički saloni druga kuća. Niko od nas nema pravo da prosuđuje kakvim sve neinvazivnim tretmanima pokušavamo da ugladimo one najdublje rane u duši. Ženama je, osim Virdžinijine vlastite sobe i nešto novca, potrebno da joj neko kaže da nije sama.

(Newipe)