Predizborna nevidljivost Roma i nepokolebljiva vjera u snagu osrednjeg političkog slogana

Piše: Kristina Ljevak

„Sve ima svoj početak i kraj, i jedino što ima smisla je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći kao što sve na ovom svijetu prođe“, napisao je Bekim Serjanović u „Dnevniku jednog nomada“. Tokom mučne predizborne kampanje septembra 2022. bila je to skromna utjeha – činjenica da će proći, da bilbordi ne mogu vječno ostati, da ćemo barem dvije godine biti rahat od njih. Skromno je to ohrabrenje, ali boljeg nemamo.  


Duže od trideset godina višepartijskog sistema nije nam donijelo nikakve rezultate na planu političkog marketinga i to bi nam, između ostalog, moglo govoriti dovoljno o onima koji_e žele da nas predstavljaju. Čak i u ovoj poharanoj zemlji postoje stručnjaci i stručnjakinje iz oblasti komunikacija, ali nema potrebe očigledno da se konsultuju. Taj rođački princip (uz poneku iznimku) koštao je kampanju, kao što košta život u BiH općenito. Ali ko je uostalom ikada odlučio da glasa za nekoga ko mu je svoj predizborni program okačio o šteku, a isprintao u obliku onog hotelskog o neuznemiravanju. Ili možda i jeste? Kako god, manji je problem estetiku ostaviti po strani mada je u ovom slučaju i forma jako važna, teže se pozabaviti etikom i životom.

IGNORISANJE SUŠTINSKIH PROBLEMA

Koleginica iz jednog ovdašnjeg, vrlo gledanog medija, požalila se na društvenim mrežama kako niko od političkih predstavnika_ca koje je kontaktirala nije bio spreman da govori u „gratis“ terminu o zdravstvu. Zašto bi kada etnonacionalna matrica upravo omogućava to – ignorisanje suštinskih problema i zalaganje za državu koja je u bh. kontekstu čista apstrakcija. Mi nemamo jednog predsednika_cu i himnu, ono što su dominantne odlike normalnih država, zašto bismo razgovarali o zdravstvu ili ne daj bože Romima i Romkinjama. Zar postoje oni_e upitaće se prosječan bh. glasač, zar to nisu ljudi za koje mislimo da im je tako kako je jer bolje nisu zaslužili_e, zar iko na ovim i bilo kojim drugim izborima treba da se bori za njihova prava. Zar oni_e nisu samo glasači i glasačice, dio predizborne mašinerije koju ćemo za mrvice pridobiti na vlastitu stranu.

Da li je iko tokom ovog mučnog procesa uticaja na izborne odluke glasača_ica spomenuo Rome i Romkinje u Bosni i Hercegovini, da li se uz velike naracije o evroatlanskim integracijama nekada provukla tema reproduktivnog zdravlja općenito pa samim tim da se na primjer referiramo na reproduktivno zdravlje žena Romkinja različitih generacija. Je li toliko teško uvažiti činjenicu da je ovo malo što je dostupno neromskim ženama u BiH, nedostupno Romkinjama? Do kada će nam biti prihvatljivo da su najgori poslovi isključivo rezervisani za Rome i Romkinje i do kada ćemo, kad ih dobiju, od toga praviti vijest? Hoće li nas ikada zažuljati vlastita udobnost i da li ćemo imati imalo srama pa pogledati kako živi najmnogobrojnija manjina u BiH i koliko je to život a koliko je u osnovi „neživot“. Sudeći po predizbornoj kampanji, aktuelnoj i nizu prethodnih, oni_e ne postoje. Nijedno, čak ni lažno predizborno obećanje nije Romima adresirano.

APSURDI NAŠE STVARNOSTI

Koliko uopšte ljudi u BiH ima svijest o diskriminatornom izbornom zakonu jedno je od važnih pitanja. Neke od najljućih bitki i dokazivanja zalaganja za građansku državu vode se preko izbora za članove_ice tročlanog predsjedništava, dok se „nekonstitutivni_e“ ne mogu uopšte ni kandidovati. Dokazivati građanstvo na polju prezentacije jedne od najvećih diskriminacija samo je jedan od niza apsurda naše stvarnosti. I šta bi se dogodilo kada bi se barem taj dio izbornog procesa bojkotovao. Kada niko ne bi nikoga zaokružio. Kada bismo pobjegli svi složno kao sa časa matematike. Ništa ne bi i neće, jer u slučaju bježanja sa časa postoji uvijek jedan koji se vrati i prijavi ostale. U ovom slučaju nije samo jedan, ovdje su brojniji, jer je glasanje u ovoj zemlji uglavnom uslovljeno zadržavanjem vlastitih pozicija ma kakve one bile. Izlazak na izbore ovdje nerijetko podrazumijeva ostanak na svom radnom mjestu. Nesretnom kakva je i ova zemlja, s jednako nesretnim ljudima koji nisu kadri procesuirati nivo nesreće u kojoj direktno učestvuju.

Bilo da je riječ o pandemijskim ili statistikama iz „stare normalnosti“ podaci o Romima i Romkinjama uvijek su poražavajući. Skromni poticaji za zapošljavanje uglavnom su davali i skromne rezultate. Prije dvije godine na primjer poticaja uopšte nije ni bilo, jer iz Vijeća ministara nisu doznačena sredstva za tu namjenu. O neznatnom povećanju broja upisanih Roma i Romkinja u srednje škole ponekad se govori, spomene se i njihovo često napuštanje, posebno kada je riječ o djevojkama, ali se ponajmanje govori o diskriminaciji Roma i Romkinja prilikom zapošljavanja i onda kada imaju više od tog famoznog srednjeg obrazovanja. Jer pretežak je nevidljivi strop nad životom ovih ljudi u Bosni i Hercegovini.

NEVIDLJIVO I BEZ KONKRETNOG RJEŠENJA

Poseban problem vezan za Rome i Romkinje pored njihove nevidljivosti u predizbornoj kampanji je i najčešća nevidljivost političkih predstavnika_ca koji pripadaju romskoj nacionalnoj manjini. Ponekad se na listama pojave kao dekoracija. Trebali bi valjda da biračko tijelo uvjere u vlastitu širinu i spremnost da Romima poklone stranačko povjerenje. I ona kada su bolje pozicionirani na listama, rezultati uglavnom izostaju. Time se dodatno stvara nepovjerenje među ukupnim glasačkim tijelom. Posebno kada diskriminisani nekonstitutivni učestvuju u diskriminatornom izbornom procesu, dajući mu tako dodatni legitimitet. I jednako veliki problem je gotovo nevidljivost Roma u predizbornim aktivnostima političkih partija koje zastupaju. Rijetka predizborna aktivnost Derve Sejdića, nekadašnjeg predsjedavajućeg Odbora za Rome pri Vijeću ministara BiH Hercegovini i apelanta pred Evropskim sudom za ljudska prava koji je s Jakobom Fincijem prije 13 godina dobio na Evropskom sudu za ljudska prava presudu protiv Bosne i Hercegovine zbog diskriminatornog Ustava i Izbornog zakona, bila je na press konderenciji SDP-a na čijoj se listi nalazi kao kandidat za Parlament BiH. Mimo toga bio je gost debate N1 sa Kurtćehajićem i Šepićem u kojoj su etnonacionalne teme, ratovi i strahovi dominirale nad socijalnom politikom. Osim detektiranja postojećih problema na pomenutoj press konferenciji koji su poznati onima i koji se najpovršnije romskim pitanjima bave, Sejdić ne navodi nijedno konkretno rješenje. Nema nijedne rečenice u kojoj se SDP i on kao njen predstavnik obavezuju da će riješiti određeni problem uz pojašnjenje kako će to učiniti. Ako bismo se poslužili lošim humorom mogli bismo reći da su Romi i Romkinje barem pošteđeni_e lažnih predizbornih obećanja na nivou onih o sto hiljada novih radnih mjesta.

Na pomenutoj debati N1 Kurtćehajić je izrazio zabrinutost zbog nacionalne garniture SDP-ove liste i pozicije Bošnjaka u odnosu na druge konstitutivce i Rome, što nas vraća na početak, na okolnosti i sa izborima i mimo njih, na zacementiranu vjeru da Romima mjesto nigdje nije, da je „sa gospodom gospodski, a Ciganima ciganski“, kako bi to Dodik uokvirio.

Koliko će ove godine Roma i Romkinja imati pravo glasa ne znamo pouzdano. Ono što znamo iz ranijih iskustava je kontinuiran osjećaj iznevjerenosti, bilo da je riječ o zloupotrebi/kupovini glasova, ili lošim postizbornim „plasmanima“ uprkos ostvarenim rezultatima. Zabrinjavajuće je koliko se podcjenjuju potrebe najbrojnije nacionalne manjine i koliko vjera u snagu osrednjeg predizbornog slogana može biti zavodljiva.

(Newipe)