SEKUNDARNA SIROVINA: Milanović u staklari
U predizbornoj kampanji Milanović jeste obećavao predsjednika s karakterom ali malo se tko pitao o sadržaju tog karaktera. A ispao je prilično naopak, čak toliko da se mnogi moji prijatelji vole našaliti – Kolinda, vrati se, sve ti je oprošteno!
Piše: Marko Tomaš
Nisam veliki pobornik koncepta političke korektnosti. Kao i kod puno drugih stvari u liberalnom političkom kozmosu smatram da cijelom konceptu nedostaje osjećaj za nijanse. Krut je, nesavitljiv i suštinski nepravedan.
A upravo je on istisnuo filozofski pojam pravde iz promišljanja politike i ljudskih odnosa. On je ona kapitalizmu i liberalizmu omiljena i prijeko potrebna aritmetička sredina koja ne uvažava različitosti, isključuje čak i mogućnost dijaloga između principa, ne teži jednakosti već istosti, svođenju svih i svega na nulu. Dovodi čak i do toga da ljudi više nemaju mišljenje već stavove. Mišljenje je produkt užasno napornog procesa razmišljanja koji čovjeka može dovesti do zaključaka koji mogu biti u suprotnosti s njegovim uvjerenjima a to je malo kome drago pa se radije držimo tih uvjerenja i podvaljujemo ih kao promišljene političke stavove. Ali to sada nije tema emisije. Ovo bi trebao biti komentar još jednog medijskog incidenta kojeg je posredno vrijeđajući romsku zajednicu izazvao predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović.
Bez obzira na moje viđenje blentavog koncepta političke korektnosti Zoran Milanović u nedavnoj frtutmi, koju je izazvao svojim poslovično bezosjećajnim stilom slona u staklari, nikako ne može biti u pravu. Iz prostog razloga jer obnaša funkciju predsjednika republike. Nije, dakle, vrhovni komičar Republike Hrvatske već vrhovni zapovjednik državne vojske i predstavnik svih građana Republike Hrvatske bez obzira na njihovu nacionalnu i bilo koju drugu identitetsku odrednicu. U predizbornoj kampanji Milanović jeste obećavao predsjednika s karakterom ali malo se tko pitao o sadržaju tog karaktera. A ispao je prilično naopak, čak toliko da se mnogi moji prijatelji vole našaliti – Kolinda, vrati se, sve ti je oprošteno!
Politička korektnost jeste ubojica humora ali i ne baš najbolja zaštita onih najslabijih i najugroženijih skupina u nekom društvu. A ona bi upravo trebala služiti kao brana prema malobrojnima i ugroženima. Naravno, moramo postaviti pitanje da li joj je to, zapravo, pravi cilj. Ona neće dovesti do nestanka nesnošljivosti i rasizma. Može ih tek zamaskirati i natjerati na preformulaciju postulata i tako ih učiniti prihvatljivim. Ipak, predsjednik jedne europske zemlje bi trebao znati bolje. Stil Zorana Milanovića u najkraćem bismo mogli opisati kao bahatost.
Tko se ne zna šaliti na svoj ne bi se trebao zajebavati ni na tuđi računa a ako to već čini jedan predsjednik jedne demokratske zemlje onda bi se trebao potruditi da subjekt njegovih verbalnih papazjanija ne budu pripadnici vjerojatno najslabije zaštićene manjinske zajednice spram koje „bijela Europa“ gaji najviše predrasuda i na čije stradanje je najlakše zatvoriti oči i začepiti uši jer ta zajednica ne raspolaže zaštitnim mehanizmima niti može na silu može uzvratiti silom jer iza sebe nema institucija koje bi stale u njihovu zaštitu.
A upravo bi institucija predsjednika jedne republike trebala biti ta koja malobrojne i slabe štiti od većinske zlovolje i netrpeljivosti. Milanović bi, dakle, trebao u svakom trenutku biti svjestan funkcije koju obnaša i ne bi sebi trebao dopuštati da predmet njegovih trapavih, uličarskih formulacija budu oni koje bi sa svoje predsjedničke visine trebao štiti upravo od takvih loših, neslanih šala. Ovakvim ponašanjem i javnim nastupima gotovo potvrđuje predrasudu o Hrvatima kao ljudima operiranim od smisla za humor. Zato, Predsjedniče, sjednite, vrlo dobar… pardon, odličan, 5!
Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović uz olakšanje većeg dijela građana Hrvatske, koji su bez nje ostali i bez njezinih 8 tisuća eura plaće, otišla s funkcije predsjednice Republike Hrvatske nije trebalo dugo da shvatimo kakav je karakter predsjednika s karakterom. Stil i stav školskog nasilnika već su tada ukazivali na frajera koji otima marendu i mlati isključivo one slabije od sebe. Svojim je ponašanjem osigurao kontinuitet ludila na Pantovčaku. Tada smo se morali zapitati kakvu to tajnu krije predsjednička rezidencija kada ljudi koji obnašaju tu funkciju čim kroče na Pantovčak postanu osobe izvan svake kontrole. Netko je od mojih prijatelja opravdano posumnjao da netko, mogućno čuvena duboka država, u predsjedničku rezidenciju na Pantovčaku ispušta kontrolirane količine nekakvog nervnog gasa koji od predsjednica i predsjednika stvara potpuno nekontrolirane individue. I to vjerojatno čini koristeći se ventilacijskim i klimatizacijskim sustavom.
(Newipe)