SEKUNDARNA SIROVINA: Šetnja slobode protiv maratona mržnje
BH povorka ponosa, naime, jeste ujediniteljski skup. Dođe mu ga to nešto kao ovovremeni ZAVNOBiH. Ujedini se tog dana većina među pripadnicima svih bosanskohercegovačkih etnija te Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a vjerujem i ono malo Preostalih
Bio sam duboko nesretan nakon prve bosanskohercegovačke povorke ponosa. To što se uspjela održati nisam smatrao trijumfom demokracije niti korakom naprijed u razvoju demokratske svijesti i pravne države u Bosni i Hercegovini.
Ono je bio trijumf represivnog aparata koji je, eto, udovoljavajući međunarodnoj zajednici pokazao da može funkcionirati i osigurati jedan visokorizični događaj bez ikakve štete u ljudstvu i materijalni sredstvima. Na koncu sam ipak morao priznati da je u svemu bilo nečega pozitivnog a to je upravo stvar koju sam prethodno naveo – državni aparat je pokazao da se sve može kad se hoće ili, u BH slučaju češće, kad se mora jer su tako naredili oni odozgo.
Pride je, kako ne bih ispao dežurni mrgud priznao sam i da se dogodila pobjedica, sasvim mala, pobjeda prava svakog pojedinca na slobodu. Ako se i iskazao u svoj svojoj stravičnosti represivni je aparat ipak omogućio nekim ljudima da bez stida i straha izađu i šetaju ulicama našeg glavnog grada. Uostalom tomu bi taj aparat i trebao služiti, tu je da zaštiti osobe koje su potencijalno ugrožene zbog svojeg drugačijeg, uglavnom manjinskog, identiteta. Recimo, rodnog ili pak nacionalnog. Tako, unatoč pomalo gorkom okusu povorka se održala, ljudi su slobodno i bez incidenata sarajevskim ulicama pronijeli šarene bandire životne radosti i transparente koji zazivaju i slave ljubav. Malo li je u zemlji zatrovanoj mržnjom i nesnošljivošću svake vrste.
Tako sam, malo po malo, ubijao mrguda u sebi koji bi odmah da prva BH povorka ponosa bude poput berlinske ili one u San Franciscu. Nije to zato što sam poslovično mrzovoljan nego zato što sam umoran od ubitačno sporo osvajanja individualni sloboda u zemlji u kojoj su ljudi naviknuti isključivo na kolektivno oslobađanje. Upravo je to posebna, da ne kažem dodana, vrijednost bosanskohercegovačke povorke ponosa. Ako se ne varam, a i ako se varam to ne šteti suštini onoga što želim reći, BH povorka ponosa jedini je nadnacionalni, mimonacionalni, anacionalni skup više od troje ljudi na jednom mjestu u samostalnoj Bosni i Hercegovini.
Time je to rijedak dašak istinske normalnosti u javnom prostoru koji tada, barem na kratko, zauzmu ljudi koji govore isključivo u ime osobne, pojedinačne, individualne slobode. A vjerojatno nema ugroženije manjinske skupine u Bosni i Hercegovini s obzirom na prevladavajuće zatucane balkanske matrice u BH preddruštvu.
Ne bismo govorili o Bosni i Hercegovini da i ovdje nema jedne paradoksčine. BH povorka ponosa, naime, jeste ujediniteljski skup. Dođe mu ga to nešto kao ovovremeni ZAVNOBiH. Ujedini se tog dana većina među pripadnicima svih bosanskohercegovačkih etnija te Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a vjerujem i ono malo Preostalih, složno kao jedan jedinstven narod zdušno mrze skupinu veselih ljudi koji mirno šetaju gradom ispod šarenih barjaka slobode i ljubavi. Dapače, rado bi oformili i zajedničku urbanu miliciju kako bi umlatili one koji su drugačiji od njih tek po seksualnoj orijentaciji ili, što znam, rodnoj pripadnosti. Eto još jednog pokazatelja kako se sve može kad se hoće. Samo je potrebno pronaći zajedničkog neprijatelja i eto ti svekolikog bosanskohercegovačkog ujedinjenja, friškog i originalnog kao da je direkt iz Mrkonjić grada.
Eto nam, na žalost, još jedne potvrde i dokaza kako je nacionalizam isključivo ideologija mržnje i kako mu je suština ista bez obzira na, u BH slučaju, religijski predznak. Zbog svega toga u Bosni i Hercegovini povorka ponosa predstavlja više od borbe za individualna ljudska prava. Riječ je o rijetkom otoku normalnosti ili barem težnje ka normalnosti, oslobođenju od okova nacionalističke mržnje koja nam je zatrovala zrak toliko da čovjek u borbi za djelićem vlastitog zdravog razuma mora postati poslovični mrgud. Zato je 6. mjesec i njegov 25 dan u ovoj predizbornoj godini, u kojoj se održava višemjesečni maraton mržnje, barem malo važniji od drugih. Ispod onih šarenih zastava korača se ne samo za slobodu svakog čovjeka već i oslobađanje zdravog razuma koji bi u nekom bajkovitom egzorcizmu mogao izliječiti naše narode i narodnosti od mučne bolesti mržnje i nesnošljivosti kako bi nas iza vrata budućnosti dočekala svjetlost – sloboda za sve!
(Newipe)
