Borba protiv antifašizma je bila uspješna

Piše: Kristina Ljevak

Tog dana sam, prilikom povremenih uvida u Facebook sadržaj tokom uobičajenog slaloma kroz dnevne obaveze, registrovala prečesto pojavljivanje fotografija za koje će se ispostaviti da su prigodne vaskršnje na kojima je Konstrakta, ovogodišnja predstavnica Srbije na Eurosongu i koje su najčešće pratili negativni komentari.
Riječi osude bile su povezane sa nečim na fotografiji a ja sam se zabrinuto pitala kakav bezdan zjapi iz mog opšteg obrazovanja pa ne vidim u čemu je problem. Uvećavala sam fotografiju ne bih li preko motiva na vaskršnjem jajetu zaključila šta je sporno. Nije bilo od pomoći, posebno je procjenu otežavala tek utišana euforija povodom Konstraktinog postojanja i vjere da će se nakon njene predevrovizijske izvojevati i neke druge, progresivne građanske bitke.

SPORNO SLOVO Z

Kada su počeli nicati i prvi tekstovi poslovično ostrašćenih „analitičara“ postalo mi je jasno da je sporno slovo Z, odnosno stolovi na fotografiji oblika pomenutog slova, koji u zavisnosti od toga kako se postave mogu biti i slovo N ali i ćirilično I. Ali hor je odlučio da je to Z. Konstrakta je, po njima, isticanjem simbola ruske agresije na Ukrajinu, pružila podršku Rusiji. Iako ništa ranije nije ukazivalo na manjak inteligencije srpske eurovizijske predstavnice, iz tastatura su prštala uvjerenja o Konstraktinoj solidarnosti s Rusijom, koju tako „mudro“ demonstrira pred odlazak na najpopularnije televizijsko muzičko takmičenje.
Tada, čak i kada biste s teškom mukom uspjeli skinuti odgovornost sa Konstrakte i reći koliko je oblik hoklica irelevantan, neko bi se našao i zaključio da možda nije ona ali jeste neko iz kreativnog tima odlučio takvu poruku poslati vaskolikom gledateljstvu kojem još uvijek natjecanje za najbolju pjesmu Evrope nešto znači.
A stvari su, pretpostavljam, kao i obično u tako komplikovanim okolnostima, vrlo jednostavne. Ko je i jednom prošao kroz bilo koji javni servis zna otprilike kako tamo stvari funkcionišu. Mogu se kladiti da je tog dana na RTS-u neko bezvoljno rekao da je došla ona Konstrakta da se slika za promo materijal, da je donijela onaj lavor što stalno tegli sa sobom, da ima i korpicu sa jajima i jedno jumbo jaje i da sve to treba na nešto smjestiti. I prvi je do scenografije iz emisije pokojnog Živorada zaključio kako su stolići iz Žiletove emisije nedovoljno eksploatisani i kako su idealni za tu prigodu. Jer obim recikliranja televizijske scenografije nedovoljno mogu opisati sva slova abecede i azbuke. I dobili smo slučaj. Potom i pokušaje njegove studije. I njim zatrpali medijski prostor jer nam tako najviše odgovara, da se ne moramo baviti suštinom bilo koje vrste, posebno ne onom koja se tiče suštine stvarnog zla, kojem Konstrakta, iako ženu nikada u životu ne sretoh, uvjerena sam, sigurno ne pripada.

MIJEŠANJE BABA I ŽABA
I danima nakon Konstraktine vaskršnje slovarice razmišljam kako je moguće da je zlo ili fašizam postalo posljedica doživljaja posmatrača. I kako nerijetko ti isti posmatrači preskoče reagovati onda kada bi to bilo očekivano, ili kada reakcija nije samo horske prirode.
U pokušaju konstituisanja nekih novih vrijednosti i stvaranju novih autoriteta izmiješale su se babe i žabe, kruške i jabuke, a što je rezultiralo i miješanjem fašizma s onim što fašizam nije, ne samo na evrovizijskom primjeru u susjedstvu, nego i u svakodnevnim, manje atraktivnim prilikama.
Na kraju smo, a zahvaljujući jednom lapsusu, došli nesvjesno do zabrinjavajuće istine – borba protiv antifašizma je bila uspješna i vodila se na različitim frontovima i doprinosili su joj i oni „naši“ koji nemaju dovoljno kapaciteta i snage za promocijom suštinskih vrijednosti studioznijim putem, već onako bukački, na ho-ruk, da se što više i što prije zabilježi da se „ispravno misli“ a ponekada i kakva sitna i ne uvijek sitna korist sebi priskrbi. Jer u domaćim i regionalnim prilikama borba protiv fašizma nerijetko borca i borkinju stavlja u poziciju žrtve, a to je ovdje jedan od najunosnijih poslova.
Tako da dok hučimo i bučimo protiv savremenih oblika fašizma i učitavanja fašizma tamo gdje ga nema, zanemarujemo stvarne antifašističke vrijednosti i tradiciju na kojem je ovo nesretno društvo stvoreno.

TITO JE POBIJEDIO HITLERA

Sjećam se kako je svojevremeno neko pokušavao relativizirati nepostojanje univerzitetske diplome za obnašanje određenih funkcija time što je i Josip Broz Tito bio bravar pa je tom nekome rediteljica Tanja Miletić Oručević kratko odgovorila – Tito je pobijedio Hitlera. I s tom činjenicom trebamo da idemo kuda god da smo naumili i da nijednog trenutka sebi ne dozvolimo luksuz da antifašističku borbu privatizujemo, selektivno posmatramo, žrtvama dajemo nacionalni predznak i u konačnici antifašizam nacionaliziramo. A radimo to, i dobro nam ide. Nama ili njima svejedno je, sve dok to bez reakcije i osude posmatramo.

BELLA CIAO NA AFTERU

I dok se ovi naši_e  nastoje pozicionirati što bolje kao žrtve, njihovi nam postepeno oduzimaju i antifašističke simbole, nakon što su nam oduzeli dostojanstvo.
Bella ciao, himna ljevičarskog antifašističkog pokreta u Italiji a kasnije i pjesma-izraz potrebe za sveopštom slobodom postaje soundtrack našeg besmisla, pjeva se iza ponoći kad se počne nakon šerijatskog vjenčanja posluživati alkohol na proslavi povodom sklapanja braka zlatne mladeži. „Emituje“ se na Instagramu uz video sadržaje kojim se promoviše botoks i trajna epilacija. Da postoje kakve muzičke gaće garant bi i iz njih Bella ciao svirala.

A mi u iščekivanju da nam se konstitutivnost zalijepi i na lične dokumente brojimo kojih je više od nacista stradalo, u vječnom pokušaju da se od boli stvori takmičarska kategorija.
I u svoj svojoj nacionalnoj nedodirljivosti i neprikosnovenosti zaboravljamo da je holokaust nad Romima u Drugom svjetskom ratu priznat tek 1982. godine kada su oni što će se kasnije zvati konstitutivnim, već hvatali zalet za novi rat. I većina nas sigurno i ne zna da je tek 67 godina po završetku Drugog svjetskog rata u Berlinu otkriven spomenik Romima stradalim od nacističkog režima.
Obespravljeni na hiljadu načina Romi i Romkinje sigurno nisu imali dovoljno kapaciteta da se studioznije posvete kulturi sjećanja, za razliku od konstitutivnih koji su kao žrtve davno uknjiženi u svijetu koji potvrđuje da ni u stradanju najčešće nismo jednaki_e.

Bilo bi dobro da barem danas, 9. maja, taj jedan dan u godini, pokušamo da se odmaknemo od naše omiljene discipline takmičenja u žrtvama i sjetimo s poštovanjem svih onih koji su izgubili živote ne sumnjajući u plemenitu misiju borbe protiv fašizma, duboko vjerujući da se ona nikada neće pretvoriti u pobjedu nad antifašizmom.

(Newipe)