Rezime nepodnošljive 2023. koja se Nizaminim imenom treba zvati

Piše: Kristina Ljevak Bajramović

Nadam se da je prethodna godina posljednja u kojoj smo gledali genocid uživo. U kojoj su se brojevi pogubljenih i ranjenih beba, te usmrćenih novorođenčadi, pretvorili u statistiku. Takva godina zaslužuje samo da je zaboravimo, i nastojimo učiniti sebe boljima, kako se ne bi ponovila. Ali sumnjam u mogućnost ljudskog potencijala za propitivanje. Sumnjam u izbavljenje ovog posrnulog svijeta.
Gledam kako ljudi putem društvenih mreža žele demonstrirati vlastitu humanost. Ne nužno na primjeru Gaze nego u svakodnevnom životu. Pomognu malo pa očekuju da će im „algoritamski bogovi“ društvenih mreža dati previše. Ili barem onoliko koliko smatraju da im pripada.

GLOBAL VS. DOMAĆI OKVIR
Kada se odmaknemo od globalnog užasa i premjestimo u domaći okvir, dolazimo do tegobne minule godine u Bosni i Hercegovini koju bismo mogli Nizaminim imenom zvati. Od užasa koji je podrazumijevao femicid u izravnom Instagram prenosu, lajkova i komentara koji su ga pratili, dok je svemu prisustvovala zajednička beba, dodatno je bilo teško čitati ispovijest Nizamine tetke, žene koja joj je bila iznimno bliska i koja je u prvom medijskom istupu spomenula kako joj se Nizama, dvije sedmice prije nego što će biti svirepo ubijena, požalila kako je dobila batine jer se Nerminu, njenom budućem ubici a tadašnjem partneru, nije svidjelo ono što mu je servirala za jelo. Dvadeset prvi je vijek i mi i dalje živimo u okolnostima u kojima je moguće da žena bude prebijena zbog neispunjavanja gastronomskih očekivanja vlastitog partnera. U okolnostima u kojima je očekivano da je žena ta koja kuha i servira. A on da odobrava ili kažnjava.

Nizama, po kojoj se 2023. godina treba zvati, prijavila je nasilje. Ali to „nije bila“ policijska nadležnost općine u kojoj je zlostavljanje prijavljeno. U zemlji u kojoj je ovjerena kopija CIPS prijave ključni argument postojanja svakog i svake od nas, to je i očekivano. Svi smo mi već odavno mrtvi, što bi Andrić rekao, samo se redom sahranjujemo. Nizama je izgubila vlastiti život da bi zaštitila ostale u svojoj porodici. Iza Nizame i njenog ubojice i samoubojice, ostala je beba, ona ista za koju su zlonamjernici sakupljali dobrovoljni prilog, pod izgovorom pomoći, ne bi li se tako domogli novca za vlastite potrebe. Društvo koje ima takve ljude, zaista ne mora brinuti za vlastitu propast.

NEZAPAMĆENI PRESEDAN
Protekla godina ubilježila je i niz drugih femicida, potonji, sarajevski, riječima advokata odbrane bio je argumentiran „ljubavlju koja je postojala i o kojoj drugi mogu da svjedoče“.

Obim užasa sa kojim se žene svakodnevno u BiH i drugim zemljama suočavaju na dnevnom nivou, nesagledljiv je. I valjda samo u ovoj zemlji nadležni mogu prosvjedovati sami protiv sebe, organizirajući proteste, za podršku ženama koje preživljavaju nasilje i svojim protestima a ne izmjenama zakona, pružati „podršku“ što je nezapamćeni presedan na primjeru gradonačelnice Sarajeva, rođ. Londrc.

A ni u susjedstvu užasa nije nedostajalo. Godina u kojoj se desio masakr u Osnovnoj školi „Ribnikar“ u Srbiji, takođe se nije smjela desiti. Ne znam koliko puta ću još ponoviti, ali neću odustati. Proces demilitarizacije koji se na Balkanu nikada nije dogodio, na primjeru Ribnikara, imao je svoju punu primjenu. Ne želim pokušati zamisliti živote ljudi koji su izgubili svoju djecu. Ne želim zamisliti ni jedan dan u kojem roditelji više neće moći zagrliti vlastitu djecu. Ne želim pristati na stvarnost u kojoj je moguće dijete ispratiti u školu a da se ono više nikada ne vrati.

U tom mraku potonje godine, dogodio se stravični zemljotres koji je pogodio Tursku i Palestinu. Osim potrvrde užasa kao jednog od naših ključnih kontinuiteta, dogodila se još jedna potvrda vjere u smisao. A tome je doprinijelo udruženje www.pomozi.ba. Živimo u vremenu u kojem su nas iznevjerile i humanitarne organizacije. I zato ova zaslužuje posebno poštovanje, jer nam vraća povjerenje u ljudskost. Jer su tu kad god je potrebno. Jer im se ljudi u akcijama pridružuju, ne sumnjajući s razlogom u dobronamjernost onih koji iza organizacije stoje.

Krajem prošle godine pogledala sam „Čuvare formule“, filmsko remek djelo Dragana Bjelogrlića. Iako etabliran kao tvorac filmskih hitova, zbog kojih plačemo ili se smijemo, ovoga puta donio nam je nešto van uobičajene lične poetike, i podsjetio na ljudsku dobrotu. Uprkos tome što je priča temeljena na pretpostavci kako se u Vinči svojevremeno pokušavalo proizvesti atomsko oružje, to je mnogo manje važno u odnosu na suštinu filmske priče koja portretira ljudsku dobrotu, spremnost ljudi da rizikuju vlastiti život kako bi pomogli drugim ljudima, koje zapravo ne poznaju.
Na tim pravedničkim postulatima i opstaje ovaj krhki svijet. I da nema takvih primjera vjerovatno bi svakome od nas, osjetljivom na životne nepravde, bilo još teže ujutro ustati iz kreveta, i krenuti u susret novom danu koji donosi nova poskupljenja, nove besprizorne izjave političara_ki, novi susret sa hipokrizijom kojoj se krajevi ne naziru.

U prošloj godini, junakinja našeg doba, Milena Radulović, završila je svjedočenje na trećem ročištu protiv čovjeka optuženog za seksualno nasilje nad njom i nizom drugih djevojaka. Stajala je tokom svjedočenja skoro 10 sati. Zbog pravila poštovanja suda. U regiji u kojoj se ne poštuje ništa, ženino dostojanstvo i ljudski život općenito, ponajmanje.

Kada savezništvo u podnošenju prošle godine pokušavam pronaći u umjetnosti, sjetim se da je film „Najsretniji čovjek na svijetu“ rediteljice Teone Strugar Mitevski koja s Elmom Tataragić potpisuje scenarij, nastao na temelju ličnog Elminog iskustva susreta sa čovjekom koji ju je ranio u ratu.
Tu je je jednako uspješna „Ekskurzija“ Une Gunjak, koja je nastala po motivima autentičnog događaja – trudnoće sedam bh. djevojaka nakon jedne ekskurzije.
Bolje je, iako to u svakom smislu zaslužuje, da ne spominjem igranu seriju Jasmile Žbanić „Znam kako dišeš“, s obzirom na takođe autentična iskustva vršnjačkog nasilja koji su bili polazni temelj za ovu seriju. I stvarnost i njena umjetnička interpretacija ne nude nam previše razloga za nadu da će uskoro išta, što bi naš narod rekao, izdobriti.

Kada bi ovaj tekst bio pokušaj rekreiranja uvoda iz kultne jugoslovenske serije „Grlom u jagode“, mogao bi biti sublimiran na sljedeći način:
Te 2023. godine skoro ništa nije bilo kako treba. Uz sve globalne i lokalne pošasti, napustile su nas neke osobe čiji odlazak doslovno podrazumijeva kraj jedne ere. Na ličnom planu spašavali su me ljudi, kao i uvijek. Oni koji ostaju trajni razlog za preživljavanje svih godina koje dolaze. U nadi da će minula, uistinu, u svakom smislu, biti neponovljiva.

(Newipe)