SEKUNDARNA SIROVINA: Da se razumijemo

Piše: Marko Tomaš

Marko Vidojković nije rasist. Toga su svjesni svi koji čitaju njegove knjige i kolumne i prate javne nastupe. Svjesni su toga i ljudi koji su ga nakon objavljivanja teksta „Raj u Vuka Vrčevića“ optužili za rasizam. Čovjek, prosto, nije rasist. Marko Vidojković je to ipak ispao.

Zahvaljujući nespretno sročenom tekstu. Htijući prikazati dokle seže beskrupuloznost svevladajuće srpske partije Vidojkoviću se dogodilo da je ucjenjenje ljude optužio za to što su ucijenjeni. Prikazao ih je kao prodavače usluga. U ovom slučaju glasačkih. Gore od samo teksta djelovao je jedino pokušaj pravdanja. Vidojković je ističući kako je sudionik kampanje „Da se bolje čujemo“ romske udruge ROMAG htio dokazati da nije rasist.

To je zvučalo poput onih izjava koje smo milijun puta čuli a glase – nisam ja nacionalist pa ja imam prijatelja Bošnjaka/Srbina/Hrvata. Događa se i najboljima. Pravdanje često ode u pogrešnom smjeru pa nas pokušaji vađenja sve više prikazuju upravo onakvima kakvima nas označavaju optužbe.

OČUVANJE ZDRAVOG RAZUMA

Marko Vidojković nije rasist ali jeste napisao i objavio rasistički tekst. Čovjek je pregorio, izgubio osjećaj, mjeru jer živi i radi pod stalnim pritiskom režimskih medija, internetskih botova i režimskih pretorijanaca svake druge vrste. Pitanje je trenutka kada se prijetnje mogu pretvoriti u ozbiljnu životnu ugrozu, fizičke napade na njega i njegove bližnje. Živimo u nasilnom i prostačkom svijetu u kojemu najviše energije moramo ulagati u očuvanje zdravog razuma i minimuma pristojnosti jer je to ono što nas čini suštinski drugačijima od onih protiv kojih vodimo medijsku bitku. Vrag je, kako znamo, u detaljima. Ako izgubimo osjećaj za nijanse makar na trenutak to znači da smo slomljeni a to je ono pto „protivnici“ žele.

Ljudski je pogriješiti, ispasti glup i ne biti u pravu. Kada nam se to dogodi sve što možemo jeste priznati grešku i ispričati se. Marko Vidojković i redakcija lista Danas su upravo to i učinili i pokazali zašto ih poštujemo i zašto ih s pravom smatramo „drukčijim od drugih“, komadićem zelenila na sprženoj srpskoj medijskoj livadi.

DOBRO DA JE DOŠLO DO ISPRIKRE

I koliko god je tekst Marka Vidojkovića nespretno/nesretno ilustriran lošim primjerom toliko je i podizanje krivične tužbe protiv njega pretjerana reakcija. Raditi to čovjeku koji će uskoro zbog  količine tužbi morati potražiti veći stambeni prostor je u najmanju ruku nerazumno i potpuno pogrešno u datom političkom trenutku u Srbiji. To bi postala još jedna tužba u moru onih koje za cilj imaju uništiti Marka Vidojkovića i eliminirati ga iz javnog prostora.

Zlonamjerni ljudi bi tu tužbu mogli protumačiti i prikazati je kao dokaz da je Vučić, eto, korumpirao i manjinske udruge u Srbiji što bi posredno potvrdilo tvrdnje iz inkriminiranog teksta koji i tada ostaje problematičan. I zato je dobro da je došlo do isprike i izmirenja. Inače bismo imali situaciju u kojoj su svi gubitnici.

Na Vidojkovićev tekst se trebalo reagirati ali nipošto ga nije trebalo optuživati za rasizam i prijetiti mu tužbom. Ali to tako često ispadne, protiv nečije greške krenemo se boriti praveći drugu i eto neispravljive krive Drine povijesti dok si rekao dijalektički materijalizam.

ZA PISANJE JE NABITNIJE ČITANJE

Svaka čast Vidojkoviću što je u okolnostima u kojima živi uspio sačuvati toliko zdravog razuma i svijest da u životu često ne ispadne onako kako smo zamislili jer naš uspjeh ovisi i o percepciji drugih. Svaka čast što je pokazao da mu nije jedino stalo do toga da je uvijek u pravu.

Za pisanje je najbitnije čitanje. Za uspješnu komunikaciju je najvažnije slušanje drugog. Zato je naziv one kampanje „Da se bolje čujemo“ a ne „De da vam nešto objasnimo“.

Nijanse su čudo. U njima je sadržana suština. Korumpiranje i ucjenjivanje biračkog tijela moglo se ilustrirati drugim primjerima. Puno je onih koji na korupciju i ucjene pristaju zbog puke gramzivosti, onih koji su rođenjem privilegirani ali im nikad dosta.

To je naš užas, u tome se ogleda horor, a ne u socijalno izopćenima i ugroženima koje je Vidojković ugrozio iz ljubavi prema jakim riječima i snažnim slikama. Zato o nijansama i izboru primjera treba dobro povesti računa. Shvatiti unaprijed što o akterima koje uzimamo za primjer poručujemo stavljanjem u određeni kontekst jer optužba uvijek govori i tuženom i o oštećenom. Pogotovu kad su osjetljiva i burna vremena i svi ćule uši i šire oči kako bi te uhvatili na krivoj nozi.

BALVAN U OKU

Osjetljiva vremena stvaraju iste takve ljude. Svi se u njima osjećaju ugroženima pa im padne i prag duševnih boli. Marko Vidojković je isprikom ipak pokazao i dokazao da je svjestan da je tekst problematičan ako se samo jedna osoba zbog njega osjeti uvrijeđenom. U tom slučaju jednostavno se ispričaš. Isto tako druga strana ne reagira tužbom nego upozorenjem pa onda imamo dokaz da se slušamo i čujemo kad se već reklamiramo kao oni koji su tu da senzibiliziraju druge.

Ne možemo od ljudi očekivati da će i pored našeg balvana u oku vidjeti šumu. Kao što to nije Vidojković ni ja nisam tu da ispunjavam tuđa očekivanja. Ni drugi nisu tu da ispunjavaju naša. Dug je i naporan put do stvarnog razumijevanja a do njega se ne dolazi vađenjem jednog teksta iz konteksta i beskrupuloznog zanemarivanja situacije u kojoj živi i djeluje autor teksta.
Kao što se ne dolazi ni vrijeđanjem zato što se netko našao uvrijeđenim zbog nečega što smo napisali. A ne može se ni odmahnuti rukom i reći boli me đon šta oni misle jer očito nisu skužili.

U borbi za bolje društvo Vidojkoviću ne treba otvaranje fronta u pozadini. Onima koji štite prava manjina ne treba da izgube borca kao što je Marko Vidojković jer malo je danas ljudi koji će žrtvovati vlastiti komfor zarad borbe za opću stvar. I on je manjina u svom okruženju i ogorčen je i bijesan. Ali to ga ne smije zaslijepiti i služiti mu kao alibi. I pokazao je da još uvijek drži glavu iznad vode i da je  iznad situacije.

KONFUZNI UVID

Nema bezgrešnog čovjeka. Oni najbolji priznaju svoje greške i ispričaju se. Oni jednako dobri ispriku prihvate. Ako nam je stalo do razumijevanja. U javnom poslu si rijetko potpuno shvaćen, češće si  neshvaćen ili, još gore, pogrešno protumačen ili pak, najgore, djelomice shvaćen. S tim se mora živjeti. Na koncu, kada pišemo, uvijek se obraćamo pojedincu. Ne držimo govor pred tisućama ljudi. Ako se samo jedan čovjek osjeti povrijeđenim našim formulacijama i primjerima, a spada među pojedince koje nisi imao namjeru uvrijediti, red je da se ispričamo. Ne bacajmo ga na gomilu. Pokažimo mu da ga vidimo i shvaćamo jer na kraju dana to je ono što je najvažnije u ovom dobu velike, strašne samoće.

Čini me iskreno žalosnim što je uopće došlo do situacije da se od trapave formulacije stvara afera. Marko Vidojković je čovjek koji živi pod stravičnim pritiskom, a ljudi u tom položaju često izgube mjeru. Pomisli čovjek da iz pozicije ugroženog ne može ugroziti nekog drugog.

Vidojkovića ne pravdam niti on ima potrebe za odvjetnikom u ovom slučaju. Posuo se pepelom i time potvrdio reputaciju časnog medijskog borca za pravednije društvo. Ljudskost se ne ogleda u tome da si stalno u pravu nego u sposobnosti da priznaš da si pogriješio. Isprikom se sam obranio. Htio sam ovim pomalo konfuznim uvidima pozvati na razumijevanje prije nego reagiramo. Jer kad smo povrijeđeni u prvom trenutku znamo pretjerati u reakcijama. A onda kreće meč bez kraja, sve besmisleniji i nepotrebniji kako vrijeme odmiče.

Takve utakmice ne treba ni počinjati. Inače slijedi đavolji niz povlačenja stalno istih poteza i očekivanje drugačijeg ishoda. Sami sebi postanemo najveći neprijatelji. A davno je naš raspamećeni narod shvatio što je ljudskom biću najveća muka pa u skladu s tradicijom na muku udario kletvom – dabogda se o sebi zabavio.

A ja evo primjećujem da sve češće tekstove zaključujem narodnim izrekama a jebeš ti vremena koja se mogu objasniti narodnim umotvorinama. Povijest je otišla u rikverc.

(Newipe)