Nije važno kako se piše, nego ko piše o Romima i njihovom životu
Da ostane zapisano, o ovim ljudima pišemo od prošle godine i dajemo sve od sebe da ukažemo na njih. Na nesreću, populizam načelnika koji im je „pružio bolji život“ mnogo je jači od riječi majke čija djeca nikada nisu pohađala školu i koja nema pelene za bebu. Mnogo su jače načelnikove slike na Facebooku od realnosti od koje zastaje dah čim se kroči u „naselje“.
Piše: Dalibor Tanić
Čini mi se da su Romi na ovim prostorima došli do faze kada više ne mogu reći da teško žive. Oduzeto im je pravo čak i na sopstvenu bijedu. Više im niko ne vjeruje kada kažu da su gladni i siromašni.
O tome da li im je u životu ok, ili ne, odlučuju drugi ljudi, uglavnom ne-Romi. Sve dok oni ne kažu da su Romi bijedni, javnost će vjerovati da žive finim životom, punom neopisive ljepote i nedokučive magije, životom kakav odgovora njihovim navikama i gdje bi svaka promjena narušila „tradicionalne vrijednosti“. A zapravo, nije nikakava tajna da Rome niko ne zarezuje i da su prepušteni sami sebi.
NIJE VAŽNO KAKO, NEGO KO
Jedan od vodećih problema države je da vrlo često odbija preuzeti odgovornost za ljude koji žive u njoj. Ona će uvijek pronaći efikasan način da zaštiti sebe, odnosno ljude koji rade za nju. U pretpolitičkom društvu gdje su neefikasne institucije prepune samodopadnih partijskih kadrova i njihove bolumente, riječ odgovornost ne postoji. Ova država jednostavno ne želi brinuti o najugroženijima. Niko me ne može ubijediti u suprotno! Ne može jer sam upoznao dijete koje je rođeno u ovoj državi prije 16 godina i koje odbija da prihvati da za njega postoji drugi život sem onog kakav trenutno živi. To dijete je nepismeno, nikada nije pohađalo školu, beznadežno je i bez trunke radosti.
Ništa me ne može uvjeriti da o njemu ovaj sistem podjednako brine kao o njegovim vršnjacima koji su imali sreće da se ne rode u siromaštvu sa ogromnim privilegijama koje donosi boja kože i vjersko-nacionalna pripadnost.
Dijete o kojem govorim je Kemal. Živi u kontejnerskom naselju u Rakovici. Zapravo, to nije naselje, jer naselje podrazumijeva uređenost i osnovne uslove za život, što tamo ne postoji. Kemalu je oduzeto pravo na budućnost, jer se nije pojavio ne-Rom koji će javnosti saopštiti da njemu, njegovoj mnogobrojnoj porodici i drugim porodicama u Rakovici treba pomoć. Još manje se pojavio neko ko će prihvatiti odgovornost za sve što nije učinjeno da ovi ljudi imaju dostojanstven život.
Život ljudi u Rakovici je zapravo život nejvećeg broja Roma u Bosni i Hercegovini. Kemalu, njegovim sestrama, braći, porodici, odavno je oduzeto pravo da se požale na život koji odiše beznađem. Nemaju pravo, jer za javnost, oni ne žive teškim životom dok neki ne-Rom to ne potvrdi.
Da ostane zapisano, o ovim ljudima pišemo od prošle godine i dajemo sve od sebe da ukažemo na njih. Na nesreću, populizam načelnika koji im je „pružio bolji život“ mnogo je jači od riječi majke čija djeca nikada nisu pohađala školu i koja nema pelene za bebu. Mnogo su jače načelnikove slike na Facebooku od realnosti od koje zastaje dah čim se kroči u „naselje“.
Nema tih riječi koje mogu natjerati sve one zabrinute, kojima su usta puna države, poštivanja ljudskih prava, budućnosti, čestitanja nove školske godine da se pomaknu iz udobnih fotelja i odu kod ovih ljudi, samo da se uvjere kako ljudi žive. Nema tog romskog medija, niti Roma čiji je glas toliko snažan da ukaže na težak život svojih sunarodnika. U momentu dok ovo pišem, kontam da je i meni oduzeto pravo da budem aktivista i novinar, jer moje riječi nisu toliko snažne da pokrenu javnost! Mislim da odavno nije važno KAKO se piše i govori o Romima nego KO govori i piše o njima.
DRŽAVNO OGLEDALO
Kontejnersko „naselje“ u Rakovici ogledalo je nebrige države i dokaz da odgovornost prema najugroženijim ljudima ne postoji. Džaba vam svi generacijski i historijski projekti, cvijeće po mostovima, otvorena pisma, uspješna turistička sezona, festivali i vatrometi, sve dok postoje mjesta poput onog u Rakovici i djeca koja nemaju budućnost.
Kad smo kod turizma, predlažem da narednu turističku sezonu obogatite turom do Rakovice. Biće koristi za svakoga! Njima će vjerovatno neko baciti koji bombon, a vama će biti puni džepovi, jer će hrpa turista tražiti kartu više ne bi li se uvjerili da zaista postoje ljudi koji žive nedaleko od evropskog Sarajeva, na način kako žive Kemal, Senada, Enes i ostali…
Neka nam je svima na časti!
(Newipe)