Premalo je dana za sve žalosti za žrtvama femicida

Piše: Kristina Ljevak

Ni zrelija društva od bosanskohercegovačkog ne bi se sigurno lako snašla u okolnostima kada se femicid desi u izravnom Instagram prenosu, a ubistvu žene zbog toga što je žena, dodaju nedužna stradanja drugih ljudi zahvaljujući istom počiniocu.

U funkcionalnijim društvima sigurno bi se iz moralnih razloga dogodile neke ostavke koje je kod nas očigledno nemoguće očekivati. Kod nas i kada bi se dogodile ništa suštinski ne bi donijele.

Niti protokolarne geste ikada išta donose. Za suštinske promjene nužno je mijenjati zakone, na tim izmjenama, nacrtima i zagovaranju godinama rade organizacije civilnog društva i neke državne institucije sa rodnim predznakom. Nije potrebno izmišljati toplu vodu niti organizovati proteste u kojima vlast prosvjeduje protiv same sebe. Dovoljno je u proceduru uputiti ono na čemu se godinama radilo, temeljeći pristup na iskustvima brojnih žena koje su prošle različite oblike nasilja, uvijek nemoćne i nezaštićene pred onima kojima je dužnost da ih štite.

PROMJENA PARADIGME

O svirepom femicidu počinjenom nad Nizamom pričaće se onoliko koliko je potrebno da se nekome „natrlja nos“, da se podsjeti na nemanje adekvatne reakcije koja bi najčešće trebala biti paradnog karaktera. Izostanak minuta šutnje ili uvođenje dana žalosti takođe je nešto što ne pridonosi suštini. Premalo je dana u godini da bi se obilježili svi dani žalosti zbog žena koje su stradale kao žrtve femicida. Nužna je promjena paradigme. Nužno je da već sutra nakon Nizaminog pogubljenja, ne mapiramo neke druge žene, da bi izostanak našeg ukupnog nečinjenja opravdali. Da bismo sami sebe pred sobom amnestirali. Neko će reći i kako je odnos prema gafovima gradonačelnice Sarajeva koja je, da podsjetim, organizovala protestnu šetnju povodom femicida u Gradačcu, iako sama čini dio vlasti te je potpredsjednica partije koja je njen dio, takođe posljedica činjenice da je žena, pa je tako lakše kritikovati.
Iako ću uvijek biti na strani žena, svjesna upravo pozicije u kojoj se nalaze i mogućnosti da svako o njihovom radu ima mišljenje, u ovom slučaju, kao u nizu pomenute, apsolutno nema mjesta za „odbranu“ iz rodne pozicije. Količina populizma kojim nas zapljuskuje od početka mandata, najčešće ne vidjevši suštinske probleme, uglavnom je neodbranjiva, pa da je sto puta žena.

TREBA PROGOVORITI O NASILJU

Pokušaj Nizame Hećimović da spasi vlastiti i život svog djeteta, Nizame koja će se u medijskim izvještajima nerijetko oslovljavati kao nevjenčana supruga nasilnika koji ju je ubio, završio je femicidom. Nemalo je takvih primjera. Neki drugi završe drugačije. Premalo je sretnih. Poneki postoje. Zbog prirode posla i ličnih afiniteta, znam neke žene koje su iz iskustva nasilja, uz podršku, često nekih drugih žena u sigurnim kućama, uspjele svoj život učiniti boljim i u odnosu na vrijeme prije nasilja. Malo ih govori o tome. Jer treba progovoriti i o nasilju. O okolnostima kada su „dozvolile“ da im se ono desi. Jer nasilje se nad ženama ne vrši, žene, sudeći po dominantnom narativnu u našem javnom prostoru, „dozvoljavaju“ nasilje.
One koje su jače izašle iz cijelog iskustva, dovoljno su umorne od objašnjavanja koje je to iskustvo pratilo. Žene najčešće nešto moraju objašnjavati. Posebno nakon traumatičnih iskustava zlostavljanja. I kada prežive, pitanje je koliko su preživjele. Ili kako bi to rekla jedna moja prijateljica – veza sa nasilnikom je kao rat, nikada ne prestaje.

Svaki put kada se iz nužnosti progovori javno o femicidu kojem prethodi kontinuirano zlostavljanje, ili o rodno uslovljenom nasilju općenito, nađu se žene koje žele demonstrirati vlastitu superiornost, tvrdeći da ih je od takvih iskustava sačuvao porodični kontekst. Vaspitanje, vrednovanje, privilegovanost različitih vrsta. Misleći da od žene i njenog porijekla zavisi hoće li biti dio negativne statistike ili ne. Na žalost, od statistike nas ne odvaja ništa osim sreće. I o tome bi prije svega trebali_e da razmišljaju oni_e koji su na poziciji odlučivanja. O činjenici da život žene ne smije zavisiti od nafake koju u životu ima ili nema. Sigurnost ne smije biti dio nafake. Sigurnost se mora podrazumijevati.

Bile bi iznenađene mnoge koje su imale sreće, uvjerene da je to posljedica vaspitanja, kada bi znale koliko je onih, uslovno rečeno boljih od njih, koje nisu imale sreće.
Pitam se kako bi se osjećale da ih jednog jutra u inboksu sačeka poruka osobe za koju vjeruju da uživa sve ovozemaljske blagodeti, koja im govori o kontinuiranom nasilju koje je podnosila, čiji je počinilac jedna „ugledna“ osoba u ovom neuglednom društvu. Kao uostalom i ona, žrtva nasilja, samo što je to ona bez navodnika. Njihov brak i oni pojedinačno izgledali su kao ljudi iz udžbenika o tome kako izgleda sreća i uspjeh. On se i dalje drži u tom okviru. Mogao bi sa nekom novom žrtvom ponovo poslužiti kao adekvatna ilustracija. Ona vida svoje rane, ponekad vjerujući da će doći dan kada će sve manje boljeti.

POVLAČENJE PRIJAVE

Jedan od ključnih argumenata, koje abolira sve one koji_e se nalaze u lancu koji bi trebao služiti u prevenciji nasilja nad ženom, tiče se famoznih povlačenja prijava o pretrpljenom nasilju. Povlačenje prijava njima znači jednu brigu manje. Počinioce smješta u okvir nevinih. Nema prijave, nije ničega ni bilo, vjeruju oni i njihovi podržavatelji_ce. Upravo povlačenje prijave trebao bi biti jasan alarm za sprovođenje posebnog protokola, kojim će žrtva ili potencijalna žrtva biti dodatno zaštićena. Povlačenje prijave posljedica je pritisaka i ucjene. Čak i kada bismo mogli_e pretpostaviti da jedan procenat žena podnosi prijavu kako bi diskreditovala počinioca iz nekih drugih razloga, pokušajte samo zamisliti kako taj proces formalno izgleda, i kome je do tog iskustva. Kome je uopšte do etiketiranja koje čaršija može smisliti.
Jednako je i sa počiniocima silovanja. Kada tužilaštvo ne podnese optužnicu zbog tradicionalnih „nedostataka dokaza“, to ne znači da silovatelj nije silovao, to samo govori o nemoći žene u mizoginom i korumpiranom društvu.

OBILJE DRUŠTVENE NEVOLJE

Uz dosta natezanja i entitetskih nadigravanja, zbog Nizame i njene smrti od posljedica femicida te smrti drugih ljudi čije je ubistvo počinio Nizamin egzekutor, upriličen je dan žalosti. Osim pijeteta prema žrtvama, ovaj dan, u zemljama s nešto više reda, kada sve utihne, trebao bi poslužiti za konsolidaciju, za dogovore o nužnim potezima, pokretanje hitne zakonske procedure, za razgovore između nadležnih i onih koji su u probleme nasilja nad ženama upućeni_e. Na primjeru obilježavanja dana žalosti u FBiH zamalo nismo svi izginuli_e, potvrđujući da osim kulture nasilja, živimo i kulturu linča, željni_e osvete i krvi. Briga o Nizami prestala je onog momenta kada se proširila nepotpuna vijest o propustu Sarajevo Film Festivala. Narod je dobio novu zabavu. Do nove šetnje povodom neke nove žrtve. Do argumenata kako nekadašnji nasilnik više nasilnik nije jer ima fin odnos sa sadašnjom partnericom. Do cijelog spektra besmislica koje se mogu čuti zbog selektivnog pristupa svakoj temi koje obilje društvene nevolje  Bosna i Hercegovina nudi.

(Newipe)