Kolumne

SEKUNDARNA SIROVINA: Skitnica koja nedostaje

Hitlera imamo na pretek. Svijetu nedostaje „mala skitnica“, Charlie Chaplin. Tako je to kad stvoriš „kao“ svijet. Može se biti „kao Hitler“ ali ne biva da stvoriš „kao Chaplina“. Ono je bio naivan svijet. Ovaj je naprosto glup. Umjesto Chaplina vezuje ih Hitler

Marko Tomaš

Katkad se čini kako je suvremena povijest čovječanstva dugački proces odljuđivanja. Od početka industrijalizacije, vremena u kojemu je Bibliju zamijenila politička ekonomija, kako bi bivanje robom ili kmetom postalo podnošljivije, napučili smo ljupki plavi planet i zagadili sve brojnijim materijalnim potrebama. Ukratko – ljudi je sve više a ljudskosti sve manje. Stvar je toliko banalizirana da je bivanje i htijenje u potpunosti zamijenjeno potrebama i moranjem. Negdje smo, u milijuntom djeliću vremena, propustili šansu da krenemo drugačijim putom.

Svakodnevno pokušavam pronaći različite odgovore na pitanje što to nije u redu s današnjim svijetom i što smo to izgubili srljajući stazom „progresa“ ka materijalnom blagostanju?

Prije tjedan dana bio je njegov rođendan i ta me prigoda dovela ka jednom od odgovora ili, bolje je reći, ka jednom djeliću sveobuhvatnog odgovora. Valja zbog toga taj djelić shvatiti tek kao metaforu za mnogo toga što nije u redu s čovječanstvom.

Kada bih pokušao napisati priču o njegovom djetinjstvu, provedenom na zalasku viktorijanske ere, to bi definitivno bila prilično brutalna dickensovska storija o malenom romskom dječaku, sinu kabaretskih zabavljača koji su se rastali kada dječak ima nepune dvije godine. Zbog nemogućnosti roditelja da ga izdržavaju sedmogodišnji romski dječak završava u javnoj ustanovi koja mu je osiguravala smještaj i hranu za koje je morao obavljati razne poslove.

Dječakova majka završava u sanatoriju zbog psihoze koju su izazvali sifilis i neuhranjenost. Njemu je tada devet godina. S bratom završava kod oca alkoholičara zbog čijeg ih je ponašanja često posjećivala ondašnja engleska socijalna služba. Otac je uskoro umro zbog ciroze jetre. Kada je dječaku šesnaest godina majka zauvijek završava u sanatoriju. Jedino nasljedstvo dječak je dobio upravo od nje. Bila je to čvrsta vjera da posjeduje određeni talent koji bi mogao pretvoriti u karijeru. A i morao je vjerovati u majčino vjerovanje.

Naime, škola nije bila mogućnost, postala mu je nesnosna još u trinaestoj godini života.  Zbog toga se posvećuje kabaretskim nastupima. Prije punoljetstva već je bio član zabavljačkih skupina i počeo se izdržavati plesačkim i komedijaškim nastupima. 1910. godine s trupom Freda Karnoa odlazi na turneju po Americi. Nakon dvije godine, povratak u Britaniju unio je u njega nemir i loše raspoloženje. Njegova je radost bila neopisiva kada su se zaputili na novu turneju po Americi.

Tu počinje kraj tmurnog dickensovskog odrastanja. Pred multi talentiranim romskim mladićem stajao je veliki „Američki san“. Amerika je stvorila njega ali i on je umnogome stvorio mit o Američkom snu i postao jedan od temeljaca američke kulture koja će u decenijama koje dolaze inficirati cijeli svijet.

Amerike o kojoj smo sanjali odavno nema. Po putu smo izgubili i ideju budućnosti. Na planetu je sve manje sanjara i ljudi koji uspijevaju sve ono što im društvo uzima kao nedostatak pretvoriti u vlastitu prednost. Onako kako je to radio naš viktorijanski romski dječak. Živimo u instant svijetu replika i zamjena i u kojemu – “sve je kao pravo“. Ere i epohe su smijenjen trendovima. Više ne proizvodimo koliko nam treba nego trošimo onoliko brzo koliko se brzo proizvodi. Nemamo više vremena ni, recimo, od Vladimira Putina stvoriti autentičnog zlikovca pa ga brendiramo kao zamjenskog Hitlera za 21. stoljeće. Ali, eto, Hitlera, kakvog takvog imamo pa makar lažnog, nategnutog marketingom. Nemamo mi vremena baviti se sadržajem. Ionako živimo u dobu kada etiketa, ime prodaje stvari pa su i politička mišljenja zamijenjena gotovim stavovima. Ovo je jedan ozbiljan svijet u kojemu se proizvodi a ne stvara. Stvaranje je prevaziđen proces iz nekih dokonijih vremena.

Zbog svega toga i živimo u dobu u kojemu imamo „Hitlera“ a Charlieja Chaplina nema ni na vidiku. Chaplin je „prevaziđen“ pa smo ostali zaglavljeni s lažnim Hitlerima i ridikuloznim Churchillima i senilnim Rooseveltima, a jedan talentirani komičar zaglavio je na mjestu predsjednika zemlje koju je napao Hitler toliko lažan da je čak Slaven pa još i Rus kojeg, eto, jebe ruski lebensraum i ljut je jer ga ozbiljna ekipa nije doživjela kao bitan faktor i još su mu domovinu proglasili benzinskom crpkom.

Nema tu mjesta za Chaplina, romskog dječaka iz Engleske koji je jedan od „tvoraca“ Amerike, one koja je postojala dok je ljudima još uvijek bio važan sadržaj. Danas živimo ono čemu smo se nekada smijali. Sada kada je postalo stvarnost uviđamo koliko je zapravo užasno ono što smo izvrgavali ruglu. Pa s „kao Hitlerom“ imamo „kao rat“ kojeg smo etiketirali kao vojnu intervenciju. Nema tu mjesta ni za „kao Chaplina“ jer smo zaboravili upozorenja sadržana u završni govor u Chaplinovom filmskom remek djelu „Veliki diktator“.

Pa, dajte, ta kome danas treba taj banalni patetični govor o potrebi da se sačuva ljudskost i dokinu svi vidovi ropstva. Ne treba to nama koji smo kreirali savršene propise i ostvarili toliko toga na području ljudskih prava. Ali zašto nam onda trebaju svi ti silni tenkovi, avioni, projektili, bombe? Kako je moguće da jedan stari crno – bijeli film ništa nije izgubio na svojoj aktualnosti svježini? Možda se kao bića ipak nismo pomaknuli ni za promil s onog istog mjesta na kojemu smo bili početkom i sredinom 20og stoljeća i ranije. Možda smo zato šokirani i prestravljeni mjestom i povijesnim trenutkom u kojima smo se zatekli.

Hitlera imamo na pretek. Svijetu nedostaje „mala skitnica“, Charlie Chaplin. Tako je to kad stvoriš „kao“ svijet. Može se biti „kao Hitler“ ali ne biva da stvoriš „kao Chaplina“. Ono je bio naivan svijet. Ovaj je naprosto glup. Umjesto Chaplina vezuje ih Hitler.

(Newipe)

Srodni artikli

Back to top button