Vođenje biznisa jača samopouzdanje kod žena iz ruralnih sredina

Tekst i foto: Nejra Hasečić

U mjestu Bijelo Polje kod Kaknja Nermina Bjelopoljak je prošle godine odlučila pokrenuti samostalni biznis u sklopu kojeg se bavi izradom proizvoda od vune. Na ovu ideju je, kako priča za Diskriminacija.ba, došla nakon što je uvidjela da velika količina vune bude neiskorištena i bačena.

Dodatnu inspiraciju je dobila kada je kod prijateljice vidjela proizvod od vune i, uz njene sugestije, odlučila da počne sa izradom vunenih prostirki za jogu.

“Napravim jednu, dvije, i kaže mi prijateljica da napravim još i da joj prodam uz račun. Odakle mi račun? Ona je htjela račun da ja njoj prodajem prostirke preko njene firme”, kaže Nermina.

Tada je saznala za poziv za učešće u Preduzetničkom fondu za žene u Kaknju koji su omogućili Opština Kakanj i Vlada Sjedinjenih Američkih Država, kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE). Prijavila je svoj biznis plan i dobila osam hiljada konvertibilnih maraka za pokretanje svog obrta “Nerka”.

“Vidjela sam se u ovom projektu jer je namijenjen marginalizovanoj grupi žena u koju spadaju i žene iz ruralnih sredina, ja volim reći – mi žene seljanke, i baš je za nas. Ako negdje i pogriješim, razmišljala sam, razumjeće me, ja sam sa sela”, kaže Nermina.

Dobijena sredstva iskoristila je za nabavku repro-materijala potrebnog za proizvodnju, plaćanje doprinosa i nabavku fiskalne kase. Osim prostirki za jogu, Nermina od vune izrađuje sjedalice za stolice, prostirke za spavanje kao nadmadrace, pojas za kičmu, jastuke za trudnice i jastuke za dojenje. Cilj joj je, kako priča, izrađivati što više različitih proizvoda od vune, ispitivati bosanskohercegovačko tržište i dodatno učiti i unapređivati svoje vještine. Njene prostirke za jogu je moguće pronaći na web stranici Lisovo, a Nermina govori da cijene koje su tu navedene nisu prilagođene domaćem tržištu i da ih planira revidirati. Osim proizvoda od vune, Nermina šije garderobu od recikliranog materijala, a za izradu svih svojih proizvoda, uglavnom, koristi prirodne materijale poput vune i pamuka.

Nermini je u opštini Kakanj bilo teško naći posao, a susretala se i sa diskriminacijom. Rođena je godinu nakon što se u Kaknju 1965. desila velika rudarska katastrofa nakon koje je dosta njenih vršnjaka čiji su očevi smrtno stradali u rudarskoj jami Orasi, kasnije dobijalo prednost pri zapošljavanju u odnosu na nju i druge mlade iz Kaknja i okoline.

“Prvo su se zapošljavala ta djeca, bilo ih je puno generalno, kao i onih koji su rođeni kad i ja. Kad sam nekako i došla na red da dobijem posao, tu dolazi diskriminacija”, govori Nermina.

Objašnjava da taj posao nije dobila jer jedan od čelnih ljudi koji je odlučivao o zapošljavanju rekao da “neće zaposliti žensko” i da samo muškarac dolazi u obzir.

Nermina je završila srednju mašinsku školu, ubrzo se desio i rat, a potom je stupila u brak i rodila dijete. Uprkos svim životnim preprekama, kaže da nikada nije odustala od svoje kreativnosti. Danas, je zadovoljna svojim malim tradicionalnim biznisom i sretna što postoje ovakvi programi koji mogu smanjiti diskriminaciju žena u društvu i ojačati njihovo samopouzdanje.

“Ja uživam, ovo mi daje samopouzdanje. Voljela bih da se svaka žena upusti u ovakvo nešto, posebno mlađe. Moja poruka je da svako mora imati neki cilj i ako ideš prema nekom cilju sigurno ćeš to i postići. Moj prvobitni cilj je bio da iskoristim vunu, da se vuna koristi, da se ne baca. Uspjela sam iskoristiti nešto staro što je zdravo, ali u novom izdanju, malo modernije”, ističe Nermina.

Proizvodnja mlijeka umjesto katedre

Prošle godine, u opštini Kakanj, biznis je kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE), pokrenula i Amra Mašić. Diplomirana biologinja i nastavnica biologije po struci, Amra je nakon udaje iz Sarajeva započela život na selu u okolini Kaknja.

Od radnog iskustva u struci ima jednu godinu kada je tokom studija predavala u Srednjoj zubotehničkoj školi u Sarajevu, a volontirala je u jednoj osnovnoj školi u Brežanima kod Kaknja. To iskustvo joj nije bilo dovoljno da nađe stalno zaposlenje u struci, a vremenom je i odustala od toga.

Budući da suprug radi u inostranstvu, preuzela je brigu o njihovo dvoje djece i odlučila da pokrene neki biznis kojim će doprinositi povećanju kućnog budžeta. Uz nagovor komšije koji ima farmu krava, odlučila je da se okuša u tom poslu.

“Na osnovu njegovih navoda i rezultata ja sam zaključila da bismo i mi mogli da pokrenemo nešto slično. Mi nismo imali prostor, sve smo od temelja morali graditi. Prvo smo napravili štalu i jednu kravu kupili. Tu kravu smo brzo izgubili jer nismo bili iskusni u tom poslu, nismo znali kako postupati sa kravom tako da nam je ta krava uginula”, priča Amra.

Nakon toga je kupila dvije krave, radila je na proizvodnji sira i mliječnih proizvoda i odlučila da se usmjeri samo na proizvodnju mlijeka i tov junadi.

“Sad trenutno imam pet krava i zadovoljna sam. Do sada mi se pokazalo da postižem fine rezultate tako da planiram da nabavim još krava kako bih unaprijedila biznis. Neću stati na ovome”, zadovoljno govori Amra.

Otkup svježeg mlijeka od njenih krava vrši jedna mljekara koja joj dolazi kućnu adresu. Za taj proces joj je bila neophodna nabavka laktofriza, mašine koja hladi mlijeko. Njega je kupila uz pomoć novčanih sredstava koje je dobila kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE).

“Da nije bilo ovoga, vjerovatno bih ja ovo počela raditi, ali za dvije-tri godine. Morala bih sačekati. Kad sam dobila ta sredstva, kupila sam laktofriz koji mi je bio najneophodniji jer ja nisam mogla ići na mljekaru bez laktofriza. Meni mlijeko mora biti ohlađeno, nijedna mljekara mi neće uzeti mlijeko ako je iznad četiri stepena”, pojašnjava Amra.

Osim krava, u budućnosti planira kupiti dodatnu opremu koja joj može olakšati posao poput muzilice kojom će ubrzati svoj rad i povećati količinu proizvodnje mlijeka.

Iako je imala podršku svojih najbližih, Amra se, kako kaže, susretala i sa komentarima “šta će ti to, ti si završila školu”, ali se na njih nije previše obazirala i nije dozvolila da utiču na realizaciju njene ideje koja je čini sretnom i zadovoljnom.

“Stvarno se osjećam korisno. Osjećam da doprinosim i da vrijedim nešto. Dobijem tu svoju neku platu i znam da sam je ja zaradila. Jednostavno, više cijenim sebe”, kaže Amra.

Ljubav prema kravama cijeli svoj život gaji i Mirnesa Fejzić iz sela Tršće kod Kaknja. Cijeli život je provela na selu, bavila se poljoprivredom i nikada prije nije bila u radnom odnosu. Na ideju za pokretanje biznisa u sklopu kojeg se bavi proizvodnjom raznovrsnih mliječnih proizvoda kao što su sirevi, pavlaka i svježe mlijeko došla je na nagovor predsjednice Udruženja žena Trst od koje je saznala za USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE).

“Rekli su nam kasnije da napravimo biznis plan i ja sam to napravila. Napisala sam da ću dobijeni novac iskoristiti za kupovinu krave, stočne hrane, muzilice, plaćanje doprinosa i knjigovođa. To je sve bilo u sklopu tog plana. Sa sela sam, nisam nikada nigdje radila, tako da sam baš iz te, marginalizovane grupe žena”, kaže Mirnesa.

Njene proizvode kupuje stanovništvo iz Kaknja, Visokog i Zenice, a otkupljuje ih i žena i Sarajeva koja ih potom prodaje na sarajevskoj pijaci Markale. Trenutno je zadovoljna svojim poslovanjem koje joj povećava samopozdanje, a plan joj je da u budućnosti kupi još krava kako bi povećala svoju proizvodnju.

“Ja se bolje osjećam i osjećam se korisnije. Radim sve što sam i prije radila, samo što se sad osjećam korisnije zato što doprinosim”, ističe Mirnesa.

Manje prilike za zapošljavanje žena iz ruralnih područja

Kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE) u Kaknju je prošle godine pokrenuto osam biznisa. Osim navedenih preduzetnica, biznise su pokrenule i Adisa Skeledžija, Aida Čajo, Edina Mašić, Rebija Bliznović i Rifeta Ormanović.

Svaki biznis je podržan sa po osam hiljada KM. Načelnik Opštine Kakanj, Mirnes Bajtarević, za Diskriminacija.ba objašnjava da se prvenstveno radi o ženama koje dolaze iz ruralnih područja, a koje su zahvaljujući podršci, uspjele obezbijediti potrebnu opremu koja će im pomoći da unaprijede poslovanje.

Bajtarević govori da je ovaj program “ustvari prvi korak ka njihovom uspješnom korištenju poticajnih programa” i da Općina Kakanj dodatno razvija posebne poticajne programe gdje će u narednim godinama moći ostvarivati benefite i dobijati sredstva u iznosu koji “čak mogu ići za 10-12 hiljada na godišnjem nivou”.

Ističe da Općina Kakanj već pet godina sarađuje sa udruženjima žena UŽOK i Trst sa kojima nastoje osnažiti žene kroz kurseve šivenja, krojenja, heklanja i drugih aktivnosti.

“Kroz taj vid je do sada prošlo dvjestotinjak žena, a najbolji rezultat toga jeste što su te žene koje završe tu obuku u trajanju od nekoliko mjeseci poslije toga imaju mogućnost zapošljavanja, i dosta njih je našlo stalni posao u kompanijama koje se bavi tim biznisima”, kaže Bajtarević.

Bajtarević govori da je u ovoj opštini više nezaposlenih žena koje dolaze iz ruralnog nego iz urbanog dijela, te da je proces zapošljavanja posebno otežan za one koji nemaju najmanje srednjoškolsko obrazovanje. Najčešći problemi sa kojima se susreće marginalizovana grupa žena prilikom zapošljavanja iz Kaknja i okoline, kako kaže Bajtarević, je “ograničenost radnih poslova koji se tim kategorijama pružaju”.

“Prateći neku analizu proteklih godina, mogu kazati da je ogroman broj žena našao poslove, iako generalno mislim da su to manje plaćeni poslovi. Može se reći da u industrijskim mjestima kakav je Kakanj, uvijek se više traži onih poslova koji su vezani za samu industriju gdje su to, generalno govoreći, radna mjesta uglavnom namjenjena za muškarce”, ističe Bajtarević.

Osim u Kaknju, USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE) je realizovan i u Ljubuškom, Banovićima, Han Pijesku i Modriči, i drugim bh. opštinama. U sklopu programa od prošle godine su pokrenuti biznisi koje uspješno vode žene iz tih lokalnih zajednica.

(Tekst prenosimo sa prijateljskog portala Diskriminacija)