Ethel Brooks: Moji romski preci borili su se za svoja prava. Kako nastavljam njihovu borbu – i stvaram vlastiti identitet

Prevela: D.M.

8. april poznat je kao Međunarodni dan Roma, kojim se obilježava opstanak i otpor romskih zajednica kroz vijekove progona. Na ovaj datum obilježava se historijski sastanak aktivista 1971. godine koji je održan blizu Londona. Usvojili su tada romsku himnu, poznatu kao “Đelem, Đelem,” i romsku zastavu koja prikazuje zeleno polje, plavo nebo i crveni točak u sredini, kako bi Romima koji su rasuti širom svijeta stvorili osjećaj nacionalne pripadnosti.

Za Rome poput mene, ksenofobna i antiimigrantska retorika posljednjih godina u Evropi i Sjedinjenim Državama nije ništa novo. Naša priča je priča tolikih migranata i potlačenih naroda i “obojenih” zajednica. Međunarodni dan Roma priznaje načine na koje živimo, gradimo svjetove, pružamo otpor – za sebe i za sve – unutar historije marginalizacije i isključenosti. U subotu slavimo to okupljanje, ali i načine na koje se naši individualni identiteti — i predodžbe o tome šta znači biti Rom danas — mogu razvijati.

Romi su najveća evropska etnička manjina. Potomci smo ljudi koji su se prije hiljadu godina preselili s indijskog potkontinenta u Evropu. Procjenjuje se da u Evropi ima 10 do 12 miliona Roma, a još millioni čine romsku dijasporu u Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, Australiji, Africi i Aziji. Romski migranti prisutni su u Sjedinjenim Državama još od kolonijalnog doba. Veći talasi useljavanja započeli su 1860-ih, iz Engleske, istočne i južne Evrope, i nastavili se u 20. vijeku.

Romske zajednice pridonijele su evropskoj kulturi, od muzike i plesa do medicine i uzgoja konja. Uprkos ovoj dugoj prisutnosti, romske grupe bile su vijekovime podvrgnute ropstvu, pogromima, segregaciji, nasilju i genocidu. Tokom Holokausta, stotine hiljada Roma bili su žrtve genocida, ubijeni od strane nacista i njihovih saveznika. Neke su zemlje također nametnule asimilaciju Roma, uključujući ograničenja upotrebe romskog jezika. Tokom proteklih 20 godina Romi su se suočili s rasno motivisanim nasiljem, diskriminacijom, segregacijom u školama, deložacijama i protjerivanjima u mjestima kao što su Rumunija, Irska, Turska, Mađarska, Sjeverna Makedonija, Češka, Slovačka, Francuska, Grčka i sada Ukrajina.

Slavimo 8. april 1971. kao odlučujući trenutak kada smo ustali i progovorili. To je dio šire aktivističke historije u kojoj su se Romi zalagali za prava i zahtijevali romski identitet koji je transnacionalan, temeljen na zajedničkom indijskom porijeklu, jeziku i kulturi. Ovo okupljanje romskih i neromskih aktivista u odbrani prava bilo je zahtjev za pripadnost, priznanje etničke pripadnosti, narodnosti i dio većeg vala pokreta za građanska prava i nacionalno oslobođenje koji se protezao cijelim svijetom.

Nasljeđe tih sastanaka aktivista također uključuje korištenje termina Romi da imenujemo sebe, svoj narod, umjesto riječi “C”, egzonima koji nas je tako dugo definisao, i priznanje da dijelimo zajednički romski jezik, Romani chib, i zajedničku kulturu. Ovi elementi — himna, zastava, shvaćanje sebe kao naroda — također su dio stvaranja nacionalnog narativa koji obuhvata ko smo mi, našu zajedničku historiju i našu zajedničku budućnost.

Pa ipak, moj vlastiti romski identitet izgrađen je na različitosti. Ljudi se mogu — i trebaju — identificirati kao Romi, kao jedni od nas, bez negiranja višestrukih načina na koje možemo biti Romi: s mnoštvom naših jezičnih praksi, kulturnih formacija, rodnih i seksualnih identiteta, religija i klasa.

Ja sam feministica, a ne nacionalista. Volim himnu “Đelem, Đelem” koju su naučile i moje kćerke. Zastava je prelijepa. Odrasla sam govoreći romskim dijalektom. Vjerujem da su Romi transnacionalna manjina koja dijeli zajedničku historiju i zajedničku budućnost. Ali također znam da kada bilo koja grupa konstruira vlastiti nacionalizam i nacionalne mitove, oni su izgrađeni na patrijarhatu, na održavanju moći i hijerarhije, na brisanju različitosti i zatiranju razlika.

Naša romskost — naša romanipe — uključuje snažnu zajednicu žena koje su me odgojile; to uključuje moje kćerke, rodice, sestre i moje pretke koji me i dalje podržavaju. Uključuje razne priče o tome ko smo. Bilo da smo žene, queer, siromašne, s poteškoćama, i dalje smo Romkinje. Trebali bismo odbiti isključivanje i prihvatiti promjenjive, improvizovane i kontingentne načine da budemo Romi.

Zbog toga je moje slavlje okupljanje kako bismo proslavili našu zajednicu, prelijepe kulturne običaje, jezik, osjećaj solidarnosti — yekipe — ljubav koja nas je cijelo vrijeme održala.

Dana 8. aprila 1971., romski i neromski aktivisti okupili su se na improviziran, uvjetovan način, u jednom internatu blizu Londona. Okupili su se jer je kuhar u internatu bio velški Rom koji je uvjerio direktora da otvori vrata grupi Roma iz cijele Evrope.

To okupljanje bilo je u znak sjećanja na one koje smo izgubili u Holokaustu; u znak žalosti za grupom djece koja su umrla u Birminghamu, u centralnoj Engleskoj, nakon što je njihov karavan zapaljen u činu rasističkog nasilja; i u znak protesta za naše domove koji su nam oduzeti, za našu djecu kojoj je uskraćeno školovanje, za našu historiju koja je potisnuta i za naše ljude čiji su životi bili marginalizirani i ugroženi.

Još uvijek treba puno raditi na promociji prava Roma, podučavanju romske historije i osiguravanju osnovnih ljudskih prava. Premalo se promijenilo. Ljudi se još moraju boriti za glas, mjesto. Nastavljamo stvarati dom u SAD-u, Evropi, globalno, zajedno i uz druge marginalizirane zajednice.

Za nas je naš opstanak dokaz naše snage, naše historije, naše budućnosti. Opstanak je otpor, a otpor je preživljavanje.

Ethel Brooks je profesorica ženskih i rodnih studija i sociologije na Univerzitetu Rutgers, New Brunswick.

(Teksta autorice Ethel Brooks, prenosimo sa web izdanja Los Angeles Times)