NA TEMELJIMA HOMOFOBIJE: Kada se lični afiniteti poklope sa svjetonazorima nalogodavaca

Piše: Kristina Ljevak

Devet godina je prošlo od napada na učesnike_ce Festivala Merlinka u Sarajevu. Za potrebe ovog teksta provjeravala sam datum, jer čini mi se da je bilo juče.

Zvuk utrčavanja maskiranih napadača u vrijeme festivalske tribine u kino Kriterion jedan je od najdominantnijih zvukova u mojoj memoriji. Nepristojno je pisati o vlastitim vrlinama ili barem onima za koje smo mislile da ih imamo, ali do tog trenutka vjerovala sam da sam jedna od najhrabrijih osoba koje poznajem. Da me je neko samo dan prije pitao kako bih se ponašala kada bi se iz bilo kojeg razloga pojavili ljudi spremni na nasilje, sigurno bih rekla da bih im se suprotstavila. Jer teško je u iskustvu života na Balkanu nemati barem jedan fizički obračun iza sebe. Mada je razlika između fizičkog rješavanja problema sa školskim nasilnikom koji maltretira pola razreda potpuno različito u odnosu na susret s ljudima koje je neka politika zloupotrijebila i kojima je dovoljna informacija da se na jednom mjestu nalaze ljudi okupljeni oko promocije LGBT prava, pa da im to bude povod za nasilje.

LJUDI KOJI DJELUJU IZ MRŽENJE

Ta hrabra ja, nakon što je čula utrčavanje i urlanje, iako do tada ne znajući za pomoćnu prostoriju u Kriterionu koja je veličine najmanje kućne ostave, preskačući kino stolice vještinom atletičara s najvišim rezultatima, našla se u ostavi sa još nekoliko osoba, onoliko koliko ih se tamo moglo nakrcati. Uletjela sam posljednja, vidno krupnija od ostatka sakrivene ekipe, i zalegla po njima, rizikujući da više posljedica imaju od moje težine nego od djelovanja nasilnika. Već sam vidjela najgori scenarij i kako nas tamo danima, bez vode, hrane i dovoljno vazduha, drže kao taoce.
Noćima poslije, kada bih se budila iz košmarnih snova, shvatila sam da je strah od ljudi koji djeluju iz mržnje potpuno drugačiji u odnosu na strahove od onih koji su rukovođeni drugim motivima. I da je nemoć koja dolazi kao spoznaja da možeš biti meta zbog značke s duginim bojama ili afirmativne izjave u medijima na temu ljudskih prava LGBT osoba takođe teško usporediva sa drugim vrstama nemoći.

DJELIMIČNO NEUTRALISAN STRAH

Iako gora u odnosu na Merlinku sa napadačima, atmosfera prilikom nasilja na prvom Sarajevo Queer Festivalu, bila je nešto drugačija. Bilo nas je više, nismo bili_e u nečemu što je siguran prostor kako smo se godinama kasnije u Kriterionu osjećali pa smo bili i oprezniji iako to nije bio nikakav zalog za sigurnost. Medijski linč je bio toliko prisutan da smo otprilike mogli_e očekivati najgore. Euforija zbog same mogućnosti da se festival otvori (pa iako kasnije u krvi završi) davala je neki osjećaj ponosa i zadovoljstva, i djelimično neutralisala strah. Znali_e smo uostalom da učestvujemo u stvaranju istorije a i to pomaže hrabrosti.
Sutradan je bilo premalo povoda za ponos. Susret sa žrtvama nasilja, LGBT osobama od kojih su neki_e bili_e sarajevski gosti, razgovor u Mediacentru nakon zvanične press konferencije na kojoj je saopšteno da se festival zatvara, bio je jedan od najtužnijih i najvažnijih dana u mom aktivističkom iskustvu. Spoznaja da ne postoji ni jedna marginalizirana populacija koja je do te mjere izložena svakodnevnom osjećaju straha, učvrstila me je u nužnosti insistiranja na promociji prava LGBT osoba.

PRVA BH. POVORKA

I onda su došle godine rasta i razvoja. Formiranjem Sarajevskog otvorenog centra pokrenute su zagovaračke prakse. Rad s policijom i predstavnicima_ama medija. Danas je, uprkos medijskoj eroziji kojoj svjedočimo, nezamislivo naći u iole ozbiljnijim medijima sadržaje koji su bili dominantni pred prvi Sarajevo Queer Festival. Prije 15 godina na prste jedne ruke su se mogle nabrojati osobe koje su odgovorno pisale o LGBT pravima. Tada su se svi ljudi posvećeni pravima LGTB osoba znali međusobno, funkcionišući kao malo veća familija. Do sada je stasala cijela nova generacija autora i autorica, aktivista i aktivistica. Imali_e smo godinama iluziju da su napravljene značajne promjene, iako svjesni_e na kako krhkim temeljima, s obzirom na mržnju kao najčvršću armaturu u njih ugrađenu.

Potom se dogodila prva Bh. povorka ponosa. Dogodilo se tri hiljade ljudi na sarajevskoj ruti. Dogodio se najvažniji dan u našem bosanskohercegovačkom aktivističkom iskustvu. Trenutak nakon kojeg smo znali_e da više ništa neće biti isto, ali da nam borbe i dalje predstoje. I da jedan dan solidarnosti i slobode, makar s mjerama osiguranja kao da smo teroristi_kinje, osim osjećaja zadovoljstva donosi i niz obaveza. Da barem svake godine ponovimo isto. Jedan dan. Da ne zaboravimo da uspjeh prve povorke ne može neutralisati gorčinu dosadašnjih poraza ljudskosti i demokratskih procesa koji, izgovoreni u bosanskohercegovačkom kontekstu, zvuče kao i izgovaranje najave dolaska vanzemaljaca.

Veteranima_kama borbe za ljudska prava prošlogodišnja litijska atmosfera pred beogradski EuroPride mogla je nagovijestiti nastavak događaja u zemljama regije, tamo gdje mržnja postaje pogonsko gorivo, i inspiracija komšijama i susjedima da učine jednako.
Mjesecima potom svjedočili_e smo molitvama muškaraca za muškarce u Hrvatskoj. One koji se mole „za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda“, za to da „muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru, za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova, za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu, za autentične i beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja, za duše u čistilištu i za osobne nakane.“ Ovi molebani u svojoj izvedbi i zahtjevima jesu smiješni ali i jako opasni kao jedna od najvjerodostojnijih koreografija naše stvarnosti u kojoj se iz dana u dan moramo brinuti ili boriti za davno ostvarena prava.

NEMOĆ NAKON NASILJA

Posljednji događaj u Banja Luci logična je kockica u regionalnom mozaiku mržnje. U kulturi odnjegovanog nasilja drugim povodima jasno je da će se nasilje demonstrirati svakom narednom prilikom i da će dobiti podršku dojučerašnjih ratnih neprijatelja. U kulturi i prostoru u kojem je homofobija jedan od najvećih kohezivnih faktora. U zemlji i zemljama u kojima je sve teže živjeti. I u kojima je istinsko čudo da još uvijek ostajemo.
Postaje sve zamornije govoriti i pisati o civilizacijskim vrijednostima, apelovati na zdrav razum kojeg ima sve manje.
Nemoć koju sam osjetila nakon nasilja u Banja Luci jednaka je onoj iz vremena Merlinke. Posebno što nisam bila sa svojim hrabrim drugovima i drugaricama. Ne može se uvijek i svugdje stići. I to me boli. Jer nas je premalo i jer smo sve umorniji_e. Ali pokazali_e su da nećemo odustati i na toj nesebičnoj hrabrosti im neizmjerno hvala.
Podsjetiću, Policijska uprava Republike Srpske donijela je zabranu o održavanju filmske projekcije, razgovora i neformalnog druženja u organizacije nezavisnih stvaralaca i aktivista Geto iz Banja Luke i Bh. povorke ponosa. Iako napisah ranije da je medijska slika danas neuporediva s onom iz 2008. godine, određeni mediji su se pobrinuli da cijeli događaj predstavljaju kao održavanje same povorke, dezavuišući javnost (a šta i da jeste povorka) i „brinući“ predsjednika Republike Srpske Miorada Dodika, koji je pored svojih obaveza na destabilizaciji države ovoga puta bio zadeveran i pismima brojnih pojedinaca i organizacija kojima su „porodične vrijednosti“ jedan od temeljnih interesa, sve dok ne izvrše nasilje nad vlastitim članovima_cama porodice.
Neformalno okupljanje aktivista_ica nakon zabrane događaja, rezultiralo je fizičkim nasiljem i napadom na Vanju Stokić, urednicu portala eTrafika i fotografa Ajdina Kambera i niz drugih ljudi, te njihov policijski „ispraćaj“ iz RS-a uz neke druge učesnike_ce okupljanja, jer im nisu mogli garantovati sigurnost i koji_e se sad nalaze van adresa prebivališta.
Prethodno se, povodom osmomartovskog marša, dogodio napad na dvije učesnice zbog zastave duginih boja.

IZVRŠIOCI NEČIJIH NAREDBI

Sve se, da ne zaboravimo, događa u atmosferi nametanja Zakona o kleveti i zastrašivanju slobodnomislećih ljudi, poput uništavanja automobila urednika Buke Aleksandra Trifunovića i novinara Euro Blica Nikole Morače.
Časni novinari su u pravilu i hrabri ljudi, ali kako auta najčešće ne služe za to da se okolo samostalno vozikamo, ova prijetnja ne dovodi u pitanje samo ličnu hrabrost nego i odgovornost prema onima koji se sa nama voze. Nerijetko su to malodobni članovi porodice. Poruke koju nasilje šalje uvijek su nedvosmislene. A kontinuitet i dosljednost u hrabrosti prepuštena je ličnim procjenama, bez osjećaja povjerenja u one koji nas trebaju zaštititi.
Nekada to nisu samo očekivanja od onih koji po službenoj dužnosti, mogu biti i adresirana „običnim ljudima“, kako se ponadala kolegica Vanja Stokić, misleći da će je zaštititi narod u komšiluku mjesta okupljanja. Oni su se potrudili da je doslovno isporuče huliganima.

Iza napada kakav je posljednji banjalučki, nikada ne stoji spontano organizovana grupa ljudi. Oni su uvijek izvršioci nečijih naredbi, ljudi koji su iz određenih razloga ucijenjeni da tako djeluju ili im se lični afiniteti poklapaju sa svjetonazorima nalogodavaca.
Ohrabruje činjenica da su nakon napada, samoinicijativno, filantropski i volonterski, u policiju stigli advokati_ce Jovana Kisin Zagajac, Aleksandar Jokić, Vanja Pavlović, Nikolina Bajić i pravnica Maja Vrbljanac koja asistira advokatici Kisin Zagajac. Ohrabruje ta ljudskost i odgovornost i plaši život u sistemu koji ne počiva ne pravilima nego ličnim naporima pojedinaca_ki.

ZBOG ONIH KOJI DOLAZE

Hronologijom banjalučkih događaja i činjenice da je njen gradonačelnik izjavio kako će „Banja Luka ostati bedem tradicionalnih patrijarhalnih vrijednosti“, možemo jednako „bedemovanje“ očekivati u Sarajevu i organizovanije djelovanje „tradicionalaca“ koji će u junskoj mirnoj šetnji, kakva je bila svaka dosadašnja tokom povorke ponosa, vidjeti povod za demonstraciju nasilja u službi „očuvanja porodičnih vrijednosti“ čijoj je opstojnosti očigledno postojanje LGBT osoba jedina prijetnja.
Do tada će a i nakon toga, LGBT osobe živjeti svoje strahom ispunjene živote, plaćati porez i ostale državne namete. Ponekad će, uz velike mjere sigurnosti, zapjevati „Ay Carmela“ i „Bella Ciao“ nadajući se da će sve ovo što sada radimo imati nekog smisla zbog onih koji_e dolaze.

(Newipe)