Istražujemo

Neprofitni i mainstream mediji – novinarstvo u doba foto plus video „vijesti“

U čekanju regulacije online prostora koji bi uključivao i sankcije za planski osiguran prostor komentatorima koji će sijući mržnju donositi veći broj klikova, ostaje nam lična odgovornost, neovisno o tome gdje radimo

Piše: Kristina Ljevak

Svaki put kada se pojavi „naslov“ na portalu u kojem stoji „nećete vjerovati šta se poslije desilo“ vjerovatno ugine još jedan primjerak rijetke životinjske vrste ili se u grobu prevrne neki profesor novinarstva koji je studente_ice učio vijesti, lidu, naslovu i nadnaslovu.
I onima koji se još uvijek čude, svaki novi dan rada većine mainstream medija, donosi nove povode za čuđenje.

Posljednje, radikalno sumanuto, bila je potjera za „fatalnom Mirnesom“ u bjekstvu, nakon pljačke koju je obavila a o kojoj su izvještavali u realnom vremenu, svaki put kada bi se ukazao neko ko ju je barem jednom u životu sreo, prije bjekstva. Kada je Mirnesa uhapšena, a u brzini tipkanja nerijetko se u tekstovima i drugačije zvala, kao ekspertica iz rečene oblasti, konsultovana je osoba koja takođe ima kriminalnu prošlost nakon koje je izgradila spisateljsku karijeru sa tiražima kojima mediji bez kriterija itekako doprinose. Primjeri se mogu redati u nedogled, objedinjeni su najčešće besprizornim FOTO+VIDEO u naslovu.

Danas „vijesti“ nastaju na osnovu Facebook postova poznatih i manje poznatih ličnosti. Pratili smo u nastavcima začeće pa rođenje malog Blooma, sina Maje Šuput, poznate po tome što je poznata. Onda su nas urnisali vezom, zarukama te vjenčanjem Petra Graše i Hane Huljić, ta saga imala je i rukavce koji su se slijevali do pretresanja nivoa potrešenosti bivše Grašine djevojke i mišljenja o zetu njegove tazbine.
Prije ne tako davnih dvadeset godina bilo je nezamislivo da u naslovu teksta stoji „Bh. influensericu pitali odakle je: Zeničanka sam, s prebivalištem u Tuzli a živim u Sarajevu.“ Nekada je postojalo vrijeme u kojima su objavljene informacije bile u kakvom-takvom interesu za javnost i čiji sadržaj nije bio kontradiktoran.
Danas je u većini mainstream medija, jedini interes je novac. Što kraće, besmislenije, ono što ne traži nikakav angažman čitatelja_ica, postalo je čarobna formula na putu do klika i lajka, odnosno profita. Po sistemu koliko para, toliko i muzike. Koliko „klikanja“, toliko i oglašivača.
S druge strane egzistira cijeli jedan paralelni svijet posvećenika_ca, okupljenih oko neprofitnih medija. Držeći se profesionalnih postulata pišu o svim deprivilegovanim, zagovarajući njihovu jednakopravnost, ukazuju na društvene anomalije, boreći se za ljudska prava istovremeno se bore i za dostojanstvo profesije. A uz to se bore i sa prihvatanjem realnosti u kojoj nijedna ozbiljna analiza neće moći konkurisati potrebama publike i medijskom udovoljavanju tih potreba da se sazna „u koja je doba“ Mirnesa.

„Tekstovima koji se bave analizom medija ili pozicijom osoba sa invaliditetom, apsolutno se ne može konkurirati dosegu objava o između ostalih Mirnesi u bjekstvu. Ali samo u dosegu objava, načinom pisanja, pristupa temi, važnosti tih tema, naročito onih koje se govore o marginaliziranim grupama to će uvijek biti konkurentnije priče ako se vodimo onim što jeste naš posao a to je javni interes. Javni interes jeste da imamo dobre, kvalitetne medije i javni interes jeste da govorimo o problemima sa kojima su suočene marginalizirane grupe, a mi pišemo o tome. Za nas je neobično velika čitanost vjerovatno ono što je nekim medijima čitanost za jedan sat upravo ovih vijesti koje nisu vijesti – kako se neko obukao, ko je koga prevario, šta kaže Pikeova majka a šta Šakira i tako dalje i tako dalje. Interesantno je da je na media.ba najčitaniji tekst prošle godine bio upravo onaj koji se bavio kritikom ovakvog izvještavanja o kom sada govorimo Sarajevo film festivala ili tekst koji je kritikovao načine izvještavanja o femicidu u Tuzli. Opet. možda media.ba nije najbolji primjer jer je logično da on ima neku užu publiku koja je prvenstveno okrenuta profesionalnoj novinarskoj zajednici. Na diskriminacija.ba na kojoj se bavimo svim temama koja se u najširem smislu bave pitanjima ljudskih prava često bude jako čitanih i preuzimanih tekstova, što nekako ohrabruje da ipak ima onih koje više od Zadruge zanimaju ljudi koji im žive u komšiluku i problemi sa kojima su suočeni“, objašnjava Marija Arnautović, urednica portala sarajevskog Mediacentra, www.media.ba koji se uz brojne društveno relevantne teme bavi analizom medijskih sadržaja i načinom današnjeg izvještavanja, a pored kojeg postoji i portal www.diskriminacija.ba nastao u istoj kući, posvećen različitim temama koje se tiču obespravljenih.

A obespravljeni su često i oni koji ne podilaze opšem izostanku smisla i koji će zbog toga biti etiketirani na različite načine, te će profesionalnim medijskim djelovanjem ugroziti neke druge vlastite pozicije, nekada i sami sebe. I zato fascinira da ne odustaju. Jedan od njih je Franjo Šarčević, urednik portala www.prometej.ba.

Društveni aktivizam ima onoliko smisla koliko prokazuje laž svijeta

„Mnogo je stvari koje me motiviraju na pisanje, vođenje portala Prometej – a potonje traje već 12 godina, i bilo bi ih nemoguće objasniti na ovome mjestu. U dugačkom eseju ‘Pesimizam uma, optimizam volje’, čiji sam naslov posudio od Antonija Gramscija, a koji pišem za jednu drugu svrhu, pokušavam između ostaloga odgovoriti na to pitanje. Među brojnim motivima, ovdje bih istakao to da smatram da moj društveni aktivizam ima onoliko smisla koliko prokazuje laž svijeta u kojem živim i onoliko koliko svjedoči otporu onima koji tim lažima grade sebi poziciju društvene i političke moći. Davno sam izgubio iluzije da taj aktivizam može donijeti bilo kakvu društvenu promjenu iznad mikroskopskih dimenzija. Međutim, taj svijet se malo lakše podnosi kada njegove laži i opsjene prokazujemo, pa i izvrgavamo ruglu. Sigurno je da bi mi život bio lakši bez tog aktivizma, s obzirom na poziciju matematičara i univerzitetskog profesora, ali instinkt da reagiram na bezočne laži i na ugrožavanje manjih i slabijih, da se suprotstavljam napadima na zdravu pamet, da se suprotstavljam šibicarima koji se nazivaju patriotima ili zaštitnicima naroda, i svim njihovim trabantima, isuviše je jak. I neka je. Sve drugo bio bi nemoralni oportunizam i hinjalučko čuvanje svoje pozicije“, objašnjava Šarčević.

Portal www.zamisli.ba kao prostor za aktivizam i građansko novinarstvo, posvećen je onim temama koje su najčešće „protjerane“ iz mainstream medija. Nerijetko je ljudima koji su angažovani u ovakvim redakcijama to još jedan od poslova, pa im, u duhu naše apsurdne stvarnosti, prekarijat „omogućava“ slobodu. Sa te nominalno privilegovane pozicije govori i Azra Berbić, urednica portala zamisli.ba.

„Profesionalno novinarstvo je obaveza svakog novinara i svake novinarke ako se žele zvati novinarima i novinarkama neovisno o tome da li rade u komercijalnom ili neprofitnom mediju. Ipak, razumijem koliko se ove dvije pozicije drastično razlikuju i svjesna sam da kada govorim o tome govorim iz privilegovane pozicije nekoga kome egzistencija ne ovisi o raspoloženju urednika i vlasnika medija niti od norme objavljenih vijesti i/ili izvještaja tog dana. Ipak, iz ove privilegovane pozicije radim u mediju koji jeste na toj margini vidljivosti i moram priznati da je teško doći do publike. Izazovno je i onima koji su mnogo bolji od nas, ipak vjerujem da je moguće u ovoj digitalnoj i informacijskoj prašumi pronaći put do publiko dok god znamo ko je ta publika, za koga i zbog koga pišemo te kako graditi održiv odnos kako sa ljudima koji pišu za portal tako i sa našom i njihovom publikom“, smatra Berbić.

„Odgovorno novinarstvo je obaveza svih medija i svih novinara i novinarki. Obaveza na papiru – u kodeksima, u svemu onome što smo naučili ili trebali da naučimo. Stvarnost je, nažalost, mnogo drugačija. Profesionalnim i odgovornim novinarstvom bave se u najvećoj mjeri neprofitabilni mediji i odgovorni pojedinci i pojedinke u ostalim medijima i to ne jer im je to obaveza već zato što su svjesni da je jedino takav pristup profesiji ispravan sve ostalo je koketiranje s njom u ovom vremenu u kojem se, nekad mi se čini, sve mjeri klikom. Razloga za takvo stanje je mnogo, ali ja ću spomenuti samo neke za koje mislim da su najodgovorniji za situaciju u kojoj se publika pridobija jeftinim sadržajima. Prvi je užasna ekonomska situacija u kojoj rade bosanskohercegovački mediji, pa onda često razumijem tu bespoštednu bitku za klikovima, koji donose i neku vrstu profita. Kažem razumijem iako mi je često teško kada vidim u šta se pretvara profesija za koju i danas vjerujem da mora, može i treba biti jedan od stubova svakog društvenog boljitka. Ako je to tako onda je jasno koliko smo mi kao društvo daleko od toga. Drugi razlog je u koleraciji sa ovim prvim, a to je da su mediji u BiH upravo u najvećoj mjeri zbog teškog ekonomskog položaja pod stalnim političkim pritiskom, što onda dovodi do pristrasnih medija i izvještavanja koje se često graniči sa propagandom. Ako svemu tome dodamo loš obrazovni sistem od osnovne škole do univerzitetske diplome, dobijemo ovo što imamo. Jeftinu radnu snagu, novinarke i novinare koji sastavljaju kraj s krajem, žive u strahu od otkaza ili gašenja medija u kom rade, politički podobne urednike i urednice i na koncu medije koji su slika društva“, dodaje Arnautović.

Nedavno se u online prostoru pojavila www.respublicacasopis.net, časopis koji namjerava da se pozicionira kao „eklektički treći” između tabloida i stručnih časopisa, medij koji uređuju intelektualci_ke ali kojem je namjera komunicirati sa najširom publikom. Iako su na samom početku, zadovoljni_e su čitanošću, unaprijed svjesni da se ona ne može mjeriti sa onom koju imaju news portali i mainstream mediji, ali to im i nije bio cilj.

„Cilj nam je da se ozbiljnim društvenim temama bavimo na odgovoran način, ali da to ne podrazumijeva intelektualni pristup zastupljen poput onog u naučnim časopisima. Namjera nam je da pišemo jednostavnijim jezikom, da bude dostupno većem broju ljudi van akademskih krugova. S obzirom na to a smo tek krenuli, da smo počeli 15. januara, mogu reći da smo zadovoljni brojem čitalaca. Tek je ovo početak, i još uvijek smo u fazi promovisanja, ali ima čitatelja više nego što smo očekivali. Dobili smo puno pozitivnih komentara, ne samo od bliskih ljudi.

Sadržaj je namijenjen apsolutno svima koji su zainteresovani i žele da saznaju više od naslova ‘kliknite na link’, onima koji žele više da se upoznaju sa određenim problemima, dešavanjima, svakodnevicom… Ne bavimo se samo politikom, sve društvene teme su dobrodošle. Koga interesuje svakako će doći do Res Publice, koga ne interesuje svakako će preskočiti. Postoje ljudi koji ni na portalima sa najkraćim formama ne odu dalje od naslova“, kaže Belma Buljubašić, jedna od urednica Res Publice i vanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Aplauz mase sila je koja izopačuje čovjeka

Baviti se uređivanjem neprofitnog medija, koji neće podilaziti ni jednoj politici kako bi se priskrbila dobiti ili zaštita, istovremeno podrazumijeva i vjetrometinu koju su neki svjesno izabrali, ne želeći sitnim šićarima prljati obraz i kvariti miran san. A mogli su i drugačije.

„Aplauzi mase sila je koja izopačuje čovjeka. Imao sam, primjerice, svaku priliku i namještene karte da budem uspješna politička ličnost ili bar jedna od omiljenih sarajevskih zvijezda. Da sam htio igrati namijenjenu ulogu ‘podobnog Hrvata’, ‘probosanskog patriota’ i ostalih trica i kučina s one strane dobrog ukusa i zdrave pameti, bio bi mi otvoren put da mi danas neka od tzv. građanskih stranaka priprema kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a u međuvremenu bih bio zastupnik u nekoj skupštini, parlamentu ili Domu naroda. Ali tu igru nisam želio igrati. Klonim se mase i njezinih aplauza, zapravo je se bojim, strah me je od njezinih niskih strasti i od kriterija kojima se vodi. To ne znači da je masa nužno, u svakom kontekstu, prilici i epohi, iracionalna, zatucana i vođena niskim strastima, niti mi je cilj postaviti opreku između takve mase i tzv. avangardne elite. Međutim, ne vjerujem u to da u konkretnom slučaju i kontekstu njezin potencijal može biti dobar, s obzirom na to tko je oblikuje, odnosno tko u današnjoj Bosni i Hercegovini jedini ima moć njezinog oblikovanja. Ako će raznorazni hohštapleri, sitniji i krupniji prevaranti i drugi svodnici masa to raditi i bivati za to honorirani basnoslovnim plaćama, masovnim odobravanjima i aureolama ‘patriota’ koji ‘vole ovu zemlju’, a mi kojima samopoštovanje i poštovanje drugih ljudi tako nešto ne dopuštaju bivati od jednih označavani sumnjivim nepatriotima koji ‘ne vole ovu zemlju’, a od drugih izdajnicima koji mrze svoj narod – pa neka, takav je svijet oduvijek bio i takav će i ostati. U tom svjetlu, treba razumijevati i temeljnu orijentaciju i motivaciju Prometeja, koji je zahvaljujući našim brojnim suradnicima i suradnicima jedan zaista kvalitetan medij“, govori Franjo Šarčević.

Uz brojne izazove postoje i skrajnute teme koje stignu do šire publike, ili barem onog broja čija je uzvratna reakcija dovoljna satisfakcija autorima i autoricama koji_e se ponekad osjećaju kao da pišu samima sebi ili uskom krugu istomišljenika_ca koje najčešće i lično poznaju, pa bi im to, umjesto pisanja, mogli i ispričati.

„Tekstovi koje je pisala grupa mladih autora i autorica iz različitih krajeva BiH krajem prošle godine o temama mobinga, epilepsije, borbe za ostvarivanje prava na rad osoba sa invaliditetom, odnosa države prema mladim talentima, pa do slučajeva silovanja muškarca… uvijek su čitani, kao i tekstovi koji se bave temama socijalne nejednakosti i radnih prava, pa je tako na primjer jedan blog koji je pisala radnica u trgovini o svome višedecenijskom radnom iskustvu bio čitan jer se ljudi mogu identifikovati sa njenim iskustvom“, objašnjava Azra Berbić.

„Svi mi koji radimo u neprofitnim medijima, kada govorimo o publici jesmo na margini, jer je u vremenu klikova, teško sa teškim, ozbiljnim analizama  i kritikom ili istraživačkim pričama stići do publike. Često mi se čini da je naša publika ‘zacementirana’ u neki jako mali krug ljudi, a nisam sigurna da imam recept kako doći do šire publike. Jedan od načina je sigurno ‘umrežavanje’, dijeljenje odgovornih priča na što više platformi koje njeguju profesionalno i odgovorno novinarstvo. Da budemo potpuno jasni, te priče nikada neće imati tako masovnu publiku kakvu recimo imaju tabloidi. I to nije bosanskohercegovački izum, pogledajte samo čitanost britanskih tabloida, recimo. To nikako ne znači da činjenica da će širu publiku uvijek više zanimati šta je obukla neka pjevačica i za koga se udala treba da nas obeshrabri, jer sve priče imaju i treba da imaju svoju publiku. Naš je zadatak da obrazujemo i odgajamo publiku koja razumije šta je javni interes i zašto su neke priče važne za naše živote, a neke samo zabava“, napominje Marija Arnautović, urednica media.ba.

Iskustva sa Prometeja ukazuju da je dominantna pažnja usmjerena na ono što i najviše pažnje izaziva u društvu općenito.

„Prometej je velikim dijelom posvećen kulturi, i veoma nam je drago što imamo mnogo dobrih autorica i autora iz tog polja. Međutim, očekivano, najčitaniji sadržaji vezani su za političku/društvenu kritiku. No, s obzirom na to da nemamo reklama, i ne zamaramo se brojem klikova. Kvaliteta je prvi kriterij“, napominje Franjo Šarčević, urednik portala www.prometej.ba.

Novinarstvo je profesija a ne držanje mikrofona

U vrijeme dok su ozbiljni magazini postojali na kioscima, a televizijskim prostorom nisu zagospodarili ljudi kojima je potrebna stručna pomoć a u njenom izostanku premještaju se iz jednog u drugi reality format, bilo je i lakše učiti studente_ice novinarstvu.
Danas je nerijetko u koliziji ono što uče sa onim što vide.

„Studente učim ih onako kako bi trebalo, pričamo puno o tome, pričam im o svim promjenama koje su se desile u medijima, pričam im o tome kako ne treba podilaziti tržišnim zahtjevima i kako je uvijek kvalitetno novinarstvo poželjno. Uz teorijski dio radimo i vježbe, a kako će to izgledati kada oni odu sa fakulteta, ja ne znam.
Upozoravam ih i na to da će doći urednici koji će reći kako nisu ništa naučili na fakultetu, kao što smo i mi slušali. I uvijek im kažem da se sjete da su novinari, da je bitno ono što napišu, da to ima odjeka. I ja uvijek pratim svoje studente. Oni koji su bili dobri i vrijedni studenti, oni su i danas odlični novinari. Puno ih je u CIN-u, na BIRN-u, puno je naših novinara i na Klixu i jako dobro rade te tekstove, provjeravaju informacije. Mislim da njima ostane onoliko koliko oni žele i koliko su imali stvarnog interesovanja prilikom upisivanja fakulteta. Neko je upisao zato što nije znao šta da radi od života, neko da bi bio voditeljica, neko zato da bi bio PR. Učim ih onako kako treba, kako će oni dalje to je do njih“
, kaže Belma Buljubašić, jedna od urednica Res Publice i vanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Iako pitanje kako bi se moglo djelovati prema medijima koji su zanemarili osnovne postulate profesije najčešće djeluje kao ono na koje nema odgovora, naše sagovornice podsjećaju na niz preduslova koji bi doveli do korektiva, prije svega vezanih za regulaciju online prostora, što napominje Marija Arnautović, dodajući i donošenje zakona o transparentnosti vlasništva „nakon kog ćemo znati ko je odgovoran za FOTO+VIDEO ispod kojeg je NIŠTA, što je jednako varanju publike. Regulatori, oslobođeni uticaja politike, koji će raditi svoj posao, kada su u pitanju elektronski mediji. Jasne uredničke politike i na kraju možda najvažnije ulaganje u stalno obrazovanje novinara i novinarki i jačanje njihove svijesti da oni trebaju biti korektori društva a ne poslušnici koji će ispred restorana, skupštinskih sala, na travnjacima ili u hodnicima čekati neke političare da im daju neku besmislenu izjavu koju će kasnije pustiti bez ikakvog konteksta i otklona, to nije novinarstvo to je držanje mikrofona i mi ne završavamo škole da bi to radili, već da bi ozbiljno promišljali i razumjeli važna politička i društvena zbivanja”, zaključuje Marija Arnautović, urednica portala media.ba.

„BiH ima neuobičajeno veliki broj korisnika i korisnica interneta ali isto tako poražavajuće veliki broj medijski i informacijski nepismenih ljudi. U toj prašumi gdje bilo ko može biti novinar i vlasnik portala, gdje ne postoje zakonska rješenja kojima se uređuje ova oblast pa ni odgovornost onih koji kreiraju ovakve sadržaje teško je djelovati. Ipak, vjerujem da je jedino razumno rješenje obrazovanje cijele populacije, ono bi moralo biti sistematsko i strateški usmjereno prema različitim skupinama stanovništva. Ipak, treba nam biti jasno da u ovom ludilu naše društvo nije samo, ovo je globalni problem pa tako ako imamo znanja i vještine onda ista trebamo usmjeriti prvo na to da obrazujemo one oko sebe“, kaže na kraju Azra Berbić, urednica portala www.zamisli.ba

U čekanju regulacije online prostora koji bi uključivao i sankcije za planski osiguran prostor komentatorima koji će sijući mržnju donositi veći broj klikova, ostaje nam lična odgovornost, neovisno o tome gdje radimo. I nužnost preispitivanja motiva za bavljenje novinarstvom, uz stalno postavljanje pitanja sebi – da li smo u ovoj profesiji iz potrebe da doprinesemo barem pokušaju promjena ili smo tu da držimo mikrofon. A to može i pas, tako što ćemo mu oko vrata okačiti diktafon, kako je govorio svojevremeno jedan od predavača vijesti, lida, naslova i nadnaslova. Kakvi su ti tekstovi takav_takva si i ti, mogla bi biti univerzalna napomena prilikom svakog „prilaska“ praznom word dokumentu.

(Newipe)

Srodni artikli

Back to top button