Sardelić: U Evropi se ‘izgubila’ jednakost svih građana
Predavačica na Programu političkih nauka i međunarodnih odnosa pri Te Herenga Waka – Univerzitetu Victoria u Wellingtonu naglašava da Evropska unija ima snažan antidiskriminacijski stav kao jednu od svojih osnovnih vrijednosti.
Julija Sardelić predavačica je na Programu političkih nauka i međunarodnih odnosa pri Te Herenga Waka – Univerzitetu Victoria u Wellingtonu, Novi Zeland, gdje predaje predmete o ljudskim pravima, politici prisilnih migracija i nacionalizmu. Njena istraživanja obuhvataju šire teme državljanstva i migracija, ali je posebno zanima položaj marginalizovanih manjina (Roma), osoba bez državljanstva i prisilnih migranata, piše Al Jazeera.
Ističe da je sam izraz “izbjegličke krize” problematičan, jer implicira da su izbjeglice na neki način stvorile krizu, a zapravo je nejasan stav o tome kako se prema izbjeglicama treba odnositi u Evropskoj uniji, posebno u slučaju većeg broja osoba kojima je potrebna zaštita u Uniji.
“Postojale su tri prominentne ‘izbjegličke krize’ koje su značajno uticale na EU u posljednjih 30 godina. Prva je rezultat ratova na prostoru bivše Jugoslavije, druga je bila tokom 2015/16. godine, kada je zapadnobalkanska ruta otvorena kao humanitarni koridor za izbjeglice pretežno iz Sirije (zbog građanskog rata), ali i drugih zemalja poput Iraka i Afganistana, dok je treća ova ukrajinska”, govori Sardelić.
Propuštena prilika tokom krize 2015/16.
Navodi da je u jednom svom istraživanju usporedila kako su zemlje na zapadnobalkanskoj ruti (posebno postjugoslovenske zemlje poput Slovenije, Hrvatske, Srbije i Sjeverne Makedonije, kao i Njemačke i Austrije) odgovorile na izbjegličku krizu 2015/16. i kako se to može suprotstaviti njihovom odgovoru za prihvat izbjeglica sa prostora bivše Jugoslavije.
“Nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, s milionima prisilno raseljenih iz i u regiji, tada je Unija usvojila Direktivu o privremenoj zaštiti, što je bilo zamišljeno kao alat za zemlje članice EU-a da brzo reagiraju u slučaju da veliki broj ljudi zatreba hitnu zaštita. Ova mjera bila je važna jer je predviđala pružanje hitne zaštite ljudima koji su prisilno raseljeni. Ipak, neki naučnici (s pravom) kritizirali su ovu mjeru, jer je ona, također, nudila put nekim državama da ograniče zaštitu izbjeglica (naprimjer, privremena zaštita ne nudi nužno mogućnost dugoročnog naseljavanja u zemlji domaćinu), i to je samo kratkoročno rješenje za izbjeglice”, kaže.
Mišljenja je da je izbjeglička kriza 2015/16, s velikim brojem raseljenih koji je došao u Evropu, bila idealna prilika za primjenu Direktive o privremenoj zaštiti, međutim, države članice EU-ai Vijeće za pravosuđe i unutrašnje poslove (JHA) nisu je aktivirali.
Problem državljana trećih zemalja u Ukrajini
“Umjesto toga, većina postjugoslovenskih zemalja uvela je podršku, pa čak i zakonsko okruženje za izbjeglice da prolaze kroz svoje zemlje (što se smatralo ili sigurnim prolazom, ili humanitarnim koridorom), uz tvrdnju da dotične zemlje nemaju dovoljno kapaciteta da ugoste toliki broj izbjeglica čak i na kratkoročnoj osnovi, a i uz pretpostavku da sve izbjeglice ionako žele u Njemačku”.
Nasuprot tome, zbog načina na koji je rat u Ukrajini, Vijeće za pravosuđe i unutrašnje poslove (JHA) odlučilo je aktivirati Direktivu o privremenoj zaštiti za ukrajinske građane koji bježe iz svoje zemlje.
“Jako je bitno da se ukrajinskim izbjeglicama nudi zaštita u EU. Ali ono što je u ovom slučaju indikativno je da je većina ukrajinskih izbjeglica smještena u susjednim zemljama, prije svega u Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Međutim, kako analiza također pokazuje, države članice EU-a pod Direktivom o privremenoj zaštiti moraju pružiti zaštitu građanima Ukrajine, ali ne nužno i državljanima trećih zemalja koji žive u Ukrajini. Ovo je posebno pogodilo, naprimjer, afričke studente koji studiraju u Ukrajini, kao i one koji su prethodno tražili azil u Ukrajini, s jedne strane. S druge strane, nejednak je bio i tretman ukrajinskih državljana koji pripadaju različitim manjinama.“
Tvrdi da romske izbjeglice koje bježe iz Ukrajine (čiji su državljani) često sebi postavljaju pitanje da li su njihovi zahtjevi za azil legitimni.
EU ima snažan antidiskriminacijski stav, ali…
“Osim toga, mnogi romski državljani Ukrajine nemaju dokumentaciju i stoga imaju poteškoća da dokažu da su oni zapravo državljani Ukrajine, kako je pokazao i Evropski centar za romska prava. Također, ima mnogo izvještaja da Romi ne dobivaju istu podršku kao ostali ukrajinski građani koji su pobjegli. U svojoj drugoj knjizi koju trenutno pripremam gledam kako politika različitosti igra na tri spomenute izbjegličke krize i zašto zapravo postoji različit tretman različitih grupa ljudi koji traže azil (iako bi oni imali slične zahtjeve)”, poručuje Julija Sardelić.
Naglašava da EU ima snažan antidiskriminacijski stav kao jednu od svojih osnovnih vrijednosti, ali to ne znači da se diskriminacija u EU ne događa, posebno kad su u pitanju marginalizirane manjine kao Romi, iako prema Članu 21. Povelje EU-a o osnovnim pravima, niko ne bi trebao biti diskriminiran u EU zbog pripadnosti nacionalnoj manjini.
“Štaviše, Kopenhaški kriteriji za pristup EU zahtijevali su od zemalja kandidata za članstvo da pokažu da poštuju ljudska prava i vladavinu zakona, kao i da imaju odgovarajuću zaštitu manjinskih prava. To je posebno istraženo u postsocijalističkim zemljama koje su pristupile EU 2004, 2007. i 2013. godine (za Hrvatsku). Ipak, isti kriteriji nisu bili u istoj mjeri primijenjeni na ‘stare’ države članice EU-a. Osim toga, sve države članice EU-a su također članice Vijeća Evrope i većina ih je potpisala i ratificirala Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, koja funkcionira kao mehanizam za praćenje da li su i kako prava manjina zaštićeni u državama članicama Vijeća Evrope. Dakle, zaštita prava manjina može se smatrati jednom od ‘evropskih vrijednosti’ ili tačnije, nečim što cijene i EU i Vijeće Evrope”, kaže Julija Sardelić.
Romi najčešće žrtve zločina iz mržnje
Posebno se osvrnula na položaj romskih manjina kao građana u Evropi o kojoj je napisala knjigu The Fringes of Citizenship: Romani Minorities in Europe and Civic Marginalisation. Prema njenim riječima, dok su neke nacionalne manjine imale koristi od čvrste zaštite u državama u kojima su građani, Romi u Evropi – kako u novim, tako i u “starim“ državama članicama EU-a – suočavaju se s diskriminacijom, govorom mržnje i kriminalom, nejednakim životnim uslovima i nejednakim (čak i segregiranim) pristupom osnovnim pravima koja država treba garantirati svim svojim građanima, od pristupa obrazovanju, tržištu rada i zdravstvene zaštite.
“Romi su prisutni u svim državama članicama EU-a (s mogućim izuzetkom Malte) i u svim zemljama kandidatima za članstvo u EU. Romi su manjina u svakoj zemlji u kojoj žive i to ih izdvaja od ostalih nacionalnih manjina koje obično imaju srodnu državu ili su vezane za određenu teritoriju. Prema Agenciji EU-a za temeljna prava, Romi su i socijalno-ekonomski najnepovoljniji i etnički diskriminirani prema manjinama: čak 80 posto Roma u EU živi u siromaštvu. Štaviše, Romi su najčešće žrtve zločina iz mržnje u Evropi i napada policije”, obrazlaže Julija Sardelić.
Apostrofira da je trebalo mnogo vremena da EU shvati da takav odnos prema Romima nije slučaj samo u novim postsocijalističkim državama članicama EU-a, već da čak ni stare države članice nisu imale dobre rezultate u tretmanu Roma.
‘Anticiganizam, specifičan antiromski rasizam’
“Tokom kolektivnog protjerivanja Roma (koji su bili pretežno državljani Bugarske i Rumunije) iz Francuske 2010. godine Unija je shvatila da treba preduzeti konkretnije mjere kako bi osigurala ravnopravnost Roma kao građana u EU. Zato je uvela Okvir za nacionalnu strategiju za integraciju Roma između 2013. i 2020. godine. Rezultati ovog pristupa ‘mekog prava’ bili su mješoviti prema evalvacijama tih programa: naprimjer, dok je s jedne strane vidljiv stvarni napredak u obrazovanju Roma, s druge strane je također vidljiv porast segregiranog obrazovanja za romsku djecu. Mnogi romski aktivisti kritizirali su ovaj pristup zbog razumijevanja ‘integracije’ kao jednosmjerne ulice i razmišljanja o tome kako bi se Romi trebali integrirati bez dovođenja u pitanje osnovnih premisa društava koja se zasnivaju na anticiganizmu, odnosno specifičnom antiromskom rasizmu”, pojašnjava.
Konstatira da se položaj Roma neće poboljšati dok se ne preispita osnova svake države.
“Moja perspektiva koju iznosim u svojoj knjizi je da zemlje EU-a i zemlje koje nisu članice Unije trebaju preispitati kako doživljavaju jednakost svih svojih građana: prema mom mišljenju, politike i zakonodavstvo o državljanstvu donose tako ekstremnu marginalizaciju s kojom se Romi suočavaju u Evropi”, zaključuje Julija Sardelić.
(Al Jazeera)