UGOVORENI I PRISILNI BRAKOVI: Od krivične odgovornosti, kršenja prava djece do ekonomske nejednakosti

Piše: Marija Arnautović

„Bila sam na svadbi svoje drugarice. Velika svadba, ona je bila prelijepa, ali tužna. Udaju su dogovorile njihove porodice. Nekada smo išle zajedno u školu. Ona je sada van države, tamo živi porodica njenog muža, i ona živi sa svima njima. Već ima djecu, dok mi idemo u školu. Moj otac to nikada ne bi dozvolio“, priča šesnaestogodišnjakinja iz jednog romskog naselja u Bosni i Hercegovini.

Ovo je priča samo jedne od stotina djevojčica koje su bile prinuđene da se maloljetne udaju. Odluke u najvećem broju slučajeva ne donose same, već se oko njihovog života i budućnosti, skoro po pravilu, dogovaraju očevi kao glave porodice. Zvanična statistika kaže, da je u Bosni i Hercegovini u 2020. godini skopljeno više od 1.000 brakova maloljetnica. No, nema podatka o nacionalnoj stukturi ovih brakova, odnosno preciznog podatka koliko je romskih djevojčica udato. Većina tih brakovasklopljena je bez zakonskog, odnosno opštinskog sklapanja braka.

Teško je dati i slobodnu procjenu koliko se ugovorenih brakova sklopi, kaže Aida Mehdić, magistrica socijalne pedagogije i članica Ženske Romske mreže, zbog činjenice da se oni nerijetko prikazuju kao brakovi koji su sklopljeni slobodnom voljom obje strane, odnosno kao želja samog ženjenika i njegove porodice s jedne, tako i maloljetnih Romkinja i njihovih porodica s druge strane.

Jedino precizno istraživanje je iz 2012 godine. Istraživanje višestrukih pokazatelja o romskoj populaciji koje je radio UNICEF ukazuje na dječje brakove kao važan problem u romskim sredinama. Ono je pokazalo, prema riječima Catherine Bauman iz odjela Zaštite djece, UNICEF BiH, da između 10-20 posto romskih djevojaka stupa u brak prije 15-te godine

„Gotovo dvije trećine djevojaka koje žive u romskim naseljima u Brčko Distriktu udaju se prije 18. godine, U Federaciji BiH gotovo polovina i 43 posto njih u Republici Srpskoj“, navodi ona podatke iz tog istraživanja.

Broj mladića i muškarca koji žive u romskim naseljima, koji stupaju u maloljetničke brakove, kako objašnjava, znatno je niži nego među djevojkama i ženama, što ukazuje na veliku razliku u godinama bračnog druga. Dječji brakovi su češći među ruralnim, siromašnijim i stanovništvom samo sa osnovnim obrazovanjem.

Kršenje osnovnih ljudskih prava i ekonomska nejednakost

Zbog niza faktora „ugovoreni brakovi“ su veliki problem, od kršenja osnovnih ljudskih i dječijih prava, trgovine ljudima, te rane trudnoće, ali i, kako objašnjava Aida Mehidić, zbog činjenice da se na taj način uglavnom iznova ulazi u začarani kurg problema, poput isključivanja iz redovnog sistema obrazovanja, nezaposlenosti, ekonomske ovisnosti, nasilja i prosjačenja.

 „Iako utjecaj na djecu mladoženja nije opširno proučavan, brak bi na sličan način mogao staviti dječake u ulogu odrasle osobe za koju nisu spremni, te može predstavljati ekonomski pritisak na njih i smanjiti njihove mogućnosti za daljnje obrazovanje ili napredovanje u karijeri“, Catherine Bauman iz UNICEF-a BiH.

“Ugovoreni brakovi” kao društveni pojam i pojava u Bosni i Hercgovini nemaju definiciju u zakonu. Razlog je, kako objašnjava advokatica iz Banjaluke Jovana Kisin, što se u slučaju ugovaranja brakova sa licima ispod 18 odnosno 16 godina može ugovoriti samo vanbračna zajednica. Porodičnim zakonom, naime, zabranjeno je sklapanje braka licima mlađim od 18 godina, a licima između 16 i 18 uz izričitu dozvolu i saglasnost staratelja.

„Dakle, sistem u takvim situacijama bi morao odbaciti zahtjev za sklapanje braka, a u slučajevima sumnje na obljubu djeteta ispod 15 godina, ili polne zloupotrebe djeteta starijeg od 15 godina postoji obaveza prijavljivanja krivičnog djela nadležnom Tužilaštvu ili policijskoj upravi“, dodaje Kisin.

Kisin kaže kako je primjetna nedovoljna zainteresovanost i rad nadležnih institucija u BiH kada je u pitanju generalno zaštita djece među romskom populacijom, i to ne samo u pogledu nelegalnih sklapanja ugovorenih brakova, već zanemarivanje, zlostavljanje djece, iskorištavanje u svrhu prosjačenja, trgovina djecom.

Diskriminatorne presude otežavaju

Nemar institucija, kada je riječ o sprječavanju „ugovorenih“ brakova sa maloljetnicama, najbolje pokazuje presuda Okružnog suda u Banjaluci iz jula 2020. godine, kojom su krivice za trgovinu djetetom oslobođeni otac trinaestogodišnje djevojčice Alija Alić, te Mehmed Bosak i njegov sin Ismet Bosak. Alić se teretio da je 10. januara 2019. godine u Doboju sa Mehmedom Bosakom dogovorio i obavio prodaju svoje trinaestogodišnje kćerke za 1.000 maraka, a da je prodata kako bi zasnovala prinudni brak.

Odbrana optuženih navodila je i da je riječ o romskoj tradiciji, a da takva odluka legalizuje nasilje i zlostavljanje djece ocijenila su brojna romska udruženja i zaštitnici dječijih prava.  Okružni sud u Banjaluci odluku je donio po uzoru na presudu Apelacionog suda u Srbiji iz 2019. godine, koji je preinačio je presudu Višeg suda u Pančevu i oslobodio dvadesetdvogodišnjak iz Banatske Subotice, koji je bio osuđen na pet godina zatvora zbog obljube djeteta, mlađeg od 14 godina, što je za posljedicu imalo trudnoću.

Kao obrazloženje, Apelacioni sud Srbije, naveo je on kao pripadnik romske nacionalnosti, kao što je i djevojčica, i zbog osobenosti koje ih karakterišu, kao i zbog niza drugih ličnih okolnosti, nije bio dužan i nije mogao da zna da je njegovo djelo zabranjeno, kako se branio pred sudom.

Ova presuda posebno je uzdrmala javnost u Srbiji, kaže za Newipe Jasmina Miković direktorica Centra za dječija prava iz Beograda. Podsjeća kako je prema ocjeni tog suda „prosečni pripadnik romske populacije sličnih subjektivnih karakteristika kao okrivljeni u okolnostima predmetnog događaja ne zna da je opisano ponašanje zabranjeno“.

Ona kaže kako je Apelacioni sud u Beogradu prihvatio nalaz sudskog vještaka koji je naveo da su „okrivljeni (22 godine) i oštećena (13 godina) pripadnici romske nacionalne manjine“, te da je konkretni događaj cijenjen „u sklopu sociološko-kulturoloških osobenosti navedene etničke zajednice u pogledu obrasca bračnih i porodičnih odnosa, koje se, između ostalog, odnose na rano stupanje u polne odnose i rano zasnivanje zajednice života“.

„Ovakve presude, mogu potencijalno stvoriti lošu sudsku praksu, u kojoj se eventualno i svaki budući optuženi može pozvati na pravnu zabludu kada su u pitanju krivična djela trgovine djecom i obljuba nad djetetom ispod 15 godina, a da je pri donošenju takvih odluka definitivno zanemaran aspekt zaštite oštećenih lica, koja su pred zakonom posebno zaštićena kategorija“, objašnjava advokatica Jovana Kisin.

Dodaje kako obrazloženje sudova, u kojem se daje primat običajnim aspektima društvenih odnosa romske populacije nad zakonodavstvom je vrlo pogrešno stanovište koje je protivno zakonu, a istovremeno i diskriminatorno.

„Običaji i tradicija, ukoliko zaista određene nezakonite pojave uopšte predstavljaju etnos jednog naroda, a što sud svakako nije nije ni relevantan da cijeni, ne smiju vrijeđati osnovna prava i slobode čovjeka i djeteta“, dodaje ona.

Aida Mehidić kaže kako ovakve presude daju legitimitet svim takvim brakovima, kao i “krila” svima onima koji svoju djecu iskorištavaju na taj način, dajući im potpuno pravo na ovakvo postupanje, jer takvo djelo, gledajući na te presude nije kažnjivo.

„Ne samo da se na ovaj način diskriminiše jedna nacija zbog određenih pojedinaca smatrajući tu negativnu pojavu romskom tradicijom, nego upravo što ista daje primjer cjelokupnoj romskoj i neromskoj zajednici kako je legalno i legitimno prodati vlastito maloljetno dijete pod krinkom slapanja braka“, dodaje ona.

Krivični zakoni Federacije BiH i Brčko distrikta predviđaju zatvorsku kaznu u trajanju od tri mjeseca do tri godine  za punoljetne osobe koje žive u vanbračnoj zajednici s osobom mlađom od 16 godina, kao i za roditelja, odnosno staratelja koji maloljetnoj osobi to omogući ili je na to navede. Za navođenje maloljetnika na brak iz koristoljublja predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Krivični zakon Republike Srpske za isto krivično djelo predviđa novčanu ili kaznu zatvora do dvije godine, a ako roditelj ili staratelj omogući brak maloljetnika iz koristoljublja, za to je propisana kazna do tri godine zatvora, što je Okružni sud u Banjaluci zaniemario.

Situacija u regionu

U Srbiji je početkom 2019. godine, na inicijativu Koordinacionog tijela za rodnu ravnopravnost i UNICEF-a, osnovana Nacionalna koalicija za okončanje dečjih brakova, sa ciljem da doprinese okončanju dječjih brakova u Srbiji, naročito u romskoj populaciji.

„I to kroz otklanjanje institucionalnih i društvenih prepreka za sprovođenje zakona, kao i promociju primera dobre prakse u partnerstvu lokalnih zajednica, nevladinog, vladinog i privatnog sektora i medija. Naša organizacija je jedna od članica  ovog tela, koje je do sada pokrenulo nekoliko inicijativa i kampanja sa ciljem suzbijanja ove pojave, ali je pred nama još puno izazova na koje treba odgovoriti u ovoj oblasti“, kaže Jasmina Miković.

U Crnoj Gori nije zabillježena slična presuda, ali je prema riječima Fane Delija koordinatorka Centra za romske inicijative koji se suzbijanjem dječijih ugovorenih brakova bavi više od 11 godina, tokom procesuiranja, odnosno kažnjavanja  ovih slučajeva nedostatak adekvatnih dokaza.

„Takođe, kroz zakonodavni okvir nemamo jasnu definiciju samog dječijeg ugovorenog braka, pa samim tim se na različite načine i tumači član zakona koji je predviđen za djelo trgovine ljudima“, dodaje ona.

Kaže, kako je žalosno u ovim sudskim procesima, pozivati se na tradiciju, jer nije riječ o tome već o zloupotrebi djece koju u velikom broju slučajeva čine same porodice, nemajući u vidu da uništavaju njihovo djetinjstvo, zbog čega između ostalog „djeca radjaju djecu“.

Dalekosežne posljedice dječijih brakova

Advokatica Jovana Kisin podsjeća da ugovoreni ili prisilni brakovi, imaju elemente krivičnih djela iz poglavlja seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta,  potom i poglavlja krivičnih djela protiv porodice i braka, a zatim krivičnog djela trgovine djecom iz Krivičnog zakonika Republike Srpske i Federcije BiH. „Potom su u pitanju gruba kršenja odredbi Porodičnog zakona, Konvencije o pravima djeteta, Evropske konvencije o ljudskim pravima, Istambulske konvencije, Konvencije Savjeta Evrope o borbi protiv trgovine ljudima i brojnih drugih domaćih i međunarodnim propisa“, dodaje ona.

Prisilnim brakovima se krše sva osnovna ljudska prava, kao i generealno konvencija o pravima djeteta, koje bi se svaka insituticija na bilo kojem nivou morala pridržavati. Posljedice su, prema riječima Aide Mehidić, dalekosežne, ne samo po tu djevojčicu koja je žrtva prisilonog braka, nego i na sve romske djevojčice, njenu buduću porodicu, djecu, jer se najčešće prisilnim brakom uskraćuje parvo na školovanje, zaposlenje, čime se nerijetko indirektno ispisuje i sudbina njene djece.

„Sistemsko zanemarivanje negativnih i nezakonitih pojava u društvu nanose trajnu štetu prevashodno oštećenoj strani – djeci, ne doprinosi promjenama takvih pojava na bolje i u cjelosti poništava vladavinu prava jedne države, jer su svi građani jednaki pred zakonom i zakon važi isto za sve građane bez obzira na etničko, rasno, vjersko ili koje drugo opredjeljenje“, dodaje Jovana Kisin.

Romska zajednica, ali i institucije se u posljednje vrijeme sve više senzibiliziraju o pitanju prisilnih brakova u romskoj zajednici, jer se ova tema češće i više problematizira. No, i dalje je međutim široko rasprostranjna diskriminacija, stigmatizacija i predrasude, i u samim institucijama koje bi trebalo da štite prava djevojčica.

„Sasvim normalnom pojavom smatra se udaja 14-godišnje djevojčice, samo iz razloga jer pripada romskoj populaciji, pravdajući je tzv. običajnim pravom, ne osvrčući se na istu kao dijete i na taj problem, kao vrlo jasnu i uglavnom i činjenično dokazivu trgovinu ljudima“, zaključuje Aida Mehidić.

U Srbiji 34 posto djevojaka od 15 do 19 godina udato ili živi u vanbračnoj zajednici

Prema Godišnjem izvejštaju Praxisa o dječjim brakovima u Srbiji za 2021. godine, niti jedno tužilaštvo od 1. januara 2019. godine nije primilo krivičnu prijavu za krivično djelo prinudno zaključenje braka, dok je 45 tužilaštva navelo da je primilo 360 krivičnih prijava za krivično delo vanbračna zajednica sa maloljetnikom u poslednje tri godine.

“Izvještaj Praxisa ukazuje i da izostaje neophodna sistemska reakcija svih nadležnih institucija i da je potrebno hitno pojačati aktivnosti na prevenciji dječjih, ranih i prinudnih brakova i sprovoditi ih umreženo i kroz multidisciplinaran pristup svih aktera, uz njihovo kontinuirano obučavanje, informisanje i pozivanje na odgovornost”, kaže Jasmina Miković direktorica Centra za dječija prava.

Istraživanje višestrukih pokazatelja iz 2019. godne, koje je radioRepublički zavod za statistiku, uz tehničku i finansijsku podršku UNICEF-a, EU, UNFPA i Vlade Srbije, pokazuje da je 34 procenta mladih žena starosti 15–19 godina iz romskih naselja udato ili živi u vanbračnoj zajednici. Taj pokazatelj raste i na 41 procenat kod žena iz najsiromašnijih domaćinstava.

„Prije navršene 15. godine “udalo” se 16 procenata romskih djevojčica, dok je jedan procenat djevojčica iz opšte populacije, a prije navršene 18-te godine 56 procenata romskih, a iz opšte populacije 16 procenata devojčica“, dodaje Miković.

U Srbiji, kao u većini drugih zemalja, prema njenim riječima, uzroci ovog fenomena su veoma kompleksni, a jedan od glavnih je siromaštvo, te nedostatak obrazovanja ili nizak obrazovni status, rodno zasnovano nasilje, neravnopravnos. I u Srbiji za suzbijanje ove pojave nedostaje, kako kaže, nedostatak institucionalne reakcije.

Ugovorenim i prislilnim brakovima, djevojčicama se prekida djetinjstvo i grubo se krše njihova prava, posljedice svega su nesagledive.

„Najčešće dolazi do obespravljenosti, napuštanja obrazovanja, ekonomski zavisnosti od muževa i izloženosti brojnim rizicima, kao što su nasilje, pravna nevidljivost, apatridija, trgovina ljudima, socijalna isključenost“, objašnjava Miković. 

Prema Istraživanju višestrukih pokazatelja iz 2019. godine u Srbiji prije 15. godine u brak stupi svaka peta devojčica koja ima osnovnovno obrazovanje, odnosno 21 procenat, dok to učini dva posto djevojaka koje imaju srednje ili visoko obrazovanje.

Rani brakovi su karakterističniji za djevojčice iz siromašnijih domaćinstava. U ovom se istraživanju navodi da je kod djevojčica iz 60 procenata najsiromašnijih domaćinstava postojala dvostruko veća šansa da stupe u brak prije 15. godine nego kod onih iz 40 procenata bogatijih domaćinstava.

„U brak prije navršene 18-te godine stupilo je 73 procenta žena iz najsiromašnijih domaćinstava“, zaključuje Miković.

Više od 50 procenata brakova u Crnoj Gori ugovoreno

Centar za romske inicijative iz Nikšića u Crnoj Gori, uradio je jedno od prvih istraživanja još 2014. Godine. Ono pokazuje da je dječiji ugovoren brak kod romske i egipćanske zajednice zastupljen sa više od 72 posto. Novija istraživanja, koja su kako kaže Fana Delija koordinatroka Centra, radili UNICEF i UNDP potvrđuju da postoje dječiji ugovoreni brakovi, i da je procenat takvih brakova iznad 50 posto.

Za ugovorene brakove porodice uzimaju novac, a djevojčice romske i egipćanske zajednice njihove porodice jednako udaju u zemlji i van nje. Delija kaže da je riječ o novcu koji se kontinuirano „vrti“i od kog bukvalno niko ne može imati koristi.

„Jer ukoliko imamo muško dijete u jednoj porodici, ta porodica takođe, treba da da novac prilikom kupovine mlade, a u toj driugoj kući iz koje je mlada ukoliko ima muško dijete i ono treba da da novac. Tako da se novac vrti u krug i čini se krivično djelo“, dodaje ona.

Kaže kako se problem romske i egipćanske zajednice mora riješavati iz korijena, jer udajom djevojčica one budu višestruke žrtva različitih oblika nasilja, seksualnog, fizičkokg i psihičkog. Uskraćuje im se pravo na obrazovanje, postaju djevojčice-majke, koje kasnije svoju djecu odgajaju prema istom obrascu koji dovodi daljnjeg siromaštva.

Upravo zbog toga Centar za romske inciijative, pokrenuo je akciju prikupljanja sredstava za izgradnju prvog nacionalnog specijalizovanog servisa za žrtve ugovorenog braka u Crnoj Gori. Za izgradnju ovog Centra koji bi bio prvi takav u regiji potrebno je  180 hiljada eura.

(Newipe)