POLOŽAJ OSTALIH U BiH: Borba za prava kao način življenja

Piše: Kristina Gadže

Prema zadnjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine, onih koji su se opredijelili kao “ostali” ima manje od tri posto, u što spadaju i pripadnici 17 nacionalnih manjina te druge etničke skupine.

Osim što se, prema Ustavu BiH, ne mogu kandidirati za člana Predsjedništva BiH i biti delegati u Domu naroda državnog parlamenta što ga ujedno čini diskriminirajućim, još jedna od njihovih mnogobrojnih prepreka za normalan svakodnevni život je i govor mržnje s kojim se često susreću.

Mirjana Ćuskić, projektna menadžerica Helsinškog odbora za ljudska prava navodi da je proces demokratizacije bh. društva i dalje u stagnaciji.
“Društveno-političko uređenje u ovoj zemlji karakterišu suprotstavljene stranačke politike, etničke i vjerske podjele, brojne disfunkcionalne reforme, te specifični oblici pritisaka na medije.

Zahvaljujući, prije svega, zloupotrebama političke moći za  kontrolu nad pravosuđem i odsustvom reagovanja javnog mnijenja, pojedini nosioci javnih funkcija uzurpirali su ogromnu moć. S tim u vezi, položaj onih građana i građanki koji se u Bosni i Hercegovini izjašnjavaju kao „ostali“ dodatno je degradiran, te im je na različite načine onemogućen pristup svim pravima koje su im zagarantovane međunarodnim konvencijama na koje se BiH obavezala”, kaže Ćuskić.

Ustav BiH kao začetak diskriminacije

Jedan od važnijih dokumenata za “Ostale” je Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, a koja je dio Ustava BiH, prema kojoj se članice “obavezuju da zajamče pripadnicima nacionalnih manjina ravnopravnost pred zakonom i jednaku zakonsku zaštitu” (član 4.). Ipak, primjena ovog člana je znatno otežana zbog, kako Ćuskić kaže, kontrole tri dominantne etničke grupe.

,,Ne postoji konstruktivni dijalog koji predstavnicima „ostalih“ omogućava da jednako učestvuju u društvenim i političkim procesima, stoga možemo reći da postojeći zakoni ne ostavljaju prostor za suštinsko učešće predstavnika „ostalih“ u ovim procesima, nego to samo formalnu promoviše, bez objektivnih i jasnih modela participacije koje će doprinijeti smanjenju diskriminacije „ostalih“ u BiH”, naglašava Ćuskić.

Romi, kao jedni od predstavnika “ostalih”, trpe najčešću diskriminaciju u društvu. Asmir Husić iz Asocijacije mladih Roma “AKSIOM” kaže da se situacija nije značajno promijenila u smislu odnosa društva prema Romima, no navodi mnogobrojne programe koji se tiču integracije Roma kao pozitivne primjere.

,,Diskriminacija, kao i kršenja osnovnih ljudskih prava u kontekstu Roma prisutni su u svim sferama života. Od medijske slike koja nas prati, do zaposlenja i na kraju obrazovanja. Diskriminacija je i dalje najprisutnija u momentu kada Romi pokušaju ostvariti jedno od svojih prava koja bi im trebala biti zagarantovana kako Ustavom tako i Zakonima o socijalnoj zaštiti. Diskriminacija je nažalost prisutna i u ustanovama i institucijama širom BiH”, objašnjava Husić.

Prema Husiću, Romi se kao nacionalna manjina uključuju u rješavanje problema, ali onih koji se odnose isključivo na Rome ili druge marginalizirane skupine.

,,Ovdje se radi o uključenju takozvanih predstavnika Roma, odnosno direktora/ca ili drugih aktera uključenih u rad romskog NVO sektora u razne akcione planove, okrugle stolove i slično. Međutim, i u ovom segmentu postoji niz problema, a ono jeste da se većina, od predstavnika NVO sektora do predstavnika relevantnih institucija za riješavanje problema vode pretpostavkama, a ne aktuelnim potrebama zajednice”, kaže Husić koji kao razlog za to navodi nedovoljan rad sa samom romskom zajednicom.

Kao jedan od mnogobrojnih primjera diskriminacije pri zapošljavanju navodi Brčko distrikt gdje se, kako navodi, zapošljavanje vrši po nacionalnom ključu u omjeru 3 (Bošnjaci), 3 (Srbi) i 2 ( Hrvati), a gdje ostaje jedno ili ni jedno mjesto za pripadnike nacionalnih manjina.

,,Tu tek nailazimo na stvarni problem koji se odnosi na izjašnjavanje, jer primjerice, za poziciju manjina se može prijaviti neko ko uopšte ne pripada nacionalnoj manjini, no zbog perspektive zaposlenja se jednostavno tako izjasno/la.”

Građani i građanke trećeg reda

Sociolog Esad Bajtal jedan je od onih koji su se na popisu stanovništva izjasnili kao “ostali”. Ta odluka dovela je do toga da nije, kako kaže, primio plaću od ožujka/marta 1993. godine.
“Mi Bosanci i Hercegovci, smo građani, ne drugog, nego – trećeg reda. Bez b-h-s „pečata“ ovdje smo Niko i Ništa. Oni koji bi htjeli, imaju ambiciju i sposobnosti, da nešto ozbiljno rade, ili da se kandiduju za bilo šta, nemaju na to ni pravo, ni zakonsku, ni društvenu šansu. Jer su logikom etno-legislative kao „ostali“, ostali potpuno izvan b-h-s etno-ključa koji o svemu odlučuje”, objašnjava.

Kako kaže, za njih u Ustavu BiH nema mjesta. ,,Živimo vrijeme sveopšte vrijednosne dezorijentacije. Umjesto da Građanin bude aktivni element neophodne demokratizacije društva, na putu dostizanja sanjane punine društvenog bića, on se, logikom etno-isključivosti, politički vješto funkcionalizira i apologetski instrumentalizira: od ovdašnje b-h-s javnosti se ne traži da kritički rezonuje nego da a priori aklamativno stane uz idejno tempirane poruke i prakse aktualnih etno-političkih vrhuški – svijeta „legitimnih“ i „autentičnih“, na čemu uporno, slijepo i krajnje nedemokratski, čak totalitarno, insistiraju”, smatra Bajtal.

Sanjin iz Sarajeva, također jedan od pripadnika iz reda “ostalih”, izražava nezadovoljstvo načinom kojim se njegova skupina u društvu tretira. “Osjećam se da je država BiH izdala nas koji se izjašnjavamo kao Bosanci i Hercegovci i da se prema nama odnose kao prema građanima trećeg reda iako moja porodica generacijama živi i radi u ovoj državi”. Ističe da se njihov položaj nije poboljšao od Daytonskog mirovnog sporazuma, a veliku krivicu pronalazi u etnonacionalističkim politikama kojima je u cilju da vladaju masama.

Eda iz Livna se opredijelila da pripada “ostalima” jer je dijete iz multietničkog braka. Kako kaže, mislila je da je odabrala lakši put, no naišla je na brojne prepreke.
“Mogu samo reći da sam nekoliko poslova izgubila zbog toga sto se nisam htjela etnički opredijeliti, no to ne mogu dokazati. U obrazloženjima je stajalo da nisam zadovoljila uvjete i da su se odlučili za drugog kandidata, a taj kandidat je skoro uvijek bio pripadnik jedne od tri etničke skupine i član jedne od vodećih stranaka u državi”, navodi.

Nevladine organizacije i aktivisti/ce u borbi protiv diskriminacije

Nevladine organizacije i aktivisti, kako Ćuskić naglašava, u svakodnevnom radu na različite načine zagovaraju bolji položaj “ostalih”. ,,Često su i sami aktivisti ili nevladine organizacije opstruisani u svom radu, što izaziva poteškoće i u procesu zagovaranja boljeg položaja „ostalih“, naročito u sistemu u kome postoji dominantan uticaj vladajućih političkih lidera u borbi za ostvarivanje pojedinačnih, ličnih interesa.”

S druge strane, Husić smatra da je za promjenu najbitnije – ujediniti se.

“Jedini način za borbu za prava Roma jeste ujedinjeno i slušajući glas same romske zajednice. Pretpostavkama se ne smijemo voditi, a naše zajednice, kao i lidere neophodno je ujediniti oko jednog i apsolutnog cilja, a to jeste poboljšati životne uslove Roma u našoj državi. Daleko smo od napretka, sve dok se naša djeca budu plašila rečenicama „Budi miran/a ili će te odnijeti Ciganka“, to će nam biti jedan od pokaznika da još mnogo treba da se uradi po pitanju razbijanja stereotipa i predrasuda”, zaključuje Husić.

A do promjene Ustava BiH i boljih uvjeta za “ostale” je dug put.

“Proces promjene Ustava BiH najviše zagovaraju međunarodna zajednica i organizacije civilnog društva, ali da bi se postigle konkretne promjene mora postojati politička volja i konsenzus predstavnika svih naroda u BiH, koje u ovom trenutku ne vidimo”, zaključuje Ćuskić.

(Newipe)