Svi smo mi ljudska bića, ali rijetko ko je čovjek

Piše: Dalila Ahmetović

I nakon duže pauze, opet sam tu. Neizmjerno sretna što sve svoje misli mogu ispoljiti udarajući od tastaturu, a ona trpi sve. Nije da to nisam mogla i ranije, imala sam tastaturu i sve što je potrebno da pišem. Mogla sam i bez tastature, da se ne lažemo.

Koliko nas danas nešto napiše na običnom papiru sa običnom olovkom? Tehnologija nas je pretvorila u bezosjećajne ljude, koji bulje u ova vještačka svjetla, jureći za sticanjem što veće finansijske dobrobiti.

I da odgovorim na ovo prvo pitanje. Jesam, mogla sam pisati i ranije, ali kome? Gdje da objavim sadržaj koji čitaju ljudi slični meni, kojima su moji tekstovi potrebni? Odgovor je jasan – nisam imala gdje, ukrali su naš prostor. Od ljudi kakvi smo mi to nije ni bilo teško. Nikad nismo imali puno, a i ono što steknemo otmu nam.

Da krenem pisati ovaj tekst, da napišem ovu prvu rečenicu, trebalo mi je dosta vremena. Nisam znala odakle da počnem.

U većini ovakvih tekstova uvijek nešto kritikujem, nezadovoljna, i onda shvatim da je to bezveze. Kome je više stalo do toga da čita negativnosti koje su nam svakodnevno servirane u raznim medijima. Idem pisati nešto dobro, pozitivno, jer nije da toga nema.

U prethodnih nekoliko mjeseci dešavalo se mnogo dobrih stvari. Evo na primjer, jedan novinar je dobio otkaz na portalu, čija je ideja bila osnivanje tog portala. Da, dobro ste pročitali, pišem o dobrim stvarima.

Zašto je ova situacija dobra? Da se ovo nije desilo, ne bih bila svjesna da drugi i drugačiji nemaju mnogo prostora u ovoj našoj državi. A kad se to procesuiralo u mom mozgu, onda je ishod bio ovakav.

Imati svoj stav, gledati svojim očima, svoje mišljenje i svoj glas iznijeti kad god osjetiš potrebu da možeš i trebaš, nema cijenu. I na kraju ostati bez posla u zamjenu za dostojanstvo je zapravo bila nagrada za sve nas. Pobijedili smo veliki stereotip, uspješno savladali jednu prepreku da neko drugi odlučuje za nas i donosi odluke za naše dobro. Ono što je naše ne damo, nije na prodaju.

Sljedeća situacija je bila ta, da grupa mladih Roma i Romkinja nisu mogli iznajmiti prostor u kojem će raditi za dobrobit romske zajednice, zbog toga što je izazvana sumnja da će taj prostor biti korišten u neke svrhe koje će ostalim korisnicima susjednih prostora izazvati neugodnosti.

Razmišljam i o ovoj situaciji. Na prvu sam bila ljuta, agresivna, izgovorila neke riječi koje nisu mile i ne prijaju uhu, a da su ih čuli ovi iznajmljivači prostora, onda prostor ne bi sigurno dobili ni za 100 života.

Nakon par dana situacija se smiruje. Ok je i ovo. Lekcija za lekcijom. Sad i više nije tako čudno. Nisam više iznenađena takvom reakcijom. Ko je vidio dobra od aktivizma? U većini slučajeva nametneš sebi probleme za vrat, svi misle da zgrćeš ogromne novce, a ustvari dobijaš samo dodatne obaveze.

Doduše, nekom aktivizam nije bio samo aktivizam, kako sama riječ kaže. Neki su ostvarili mnogo dobrobiti, ali samo za sebe. Koristili su “aktivizam” da bi ostvarili svoje ciljeve, induvidualne potrebe liječili svoje frustracije. Uprljali su ovu riječ. Ona više nema istinsku vrijednost. Danas su svi aktivisti, volonteri, svi žele raditi korisne stvari za dobrobit cijelog društva.

Pa kad je tako, zašto nam je i dalje loše, bezuslovno, nemamo nikakvih prava?

Eh, pa zato što oni koji se predstavljaju aktivistima, aktivisti su samo na papiru. Društvo gledajući njih, koji su poznati kao aktivisti, osuđuje sve nas, posmatra nas jednakim i istim. Barem smo nekad jednaki. Duhovitost mi nije jača strana, stat ću sa ovom situacijom.

Bilo ih je još, ali ako sve ispišem u jednom dahu, ostat ću bez materijala za razmišljanje.

Znate šta se često zapitam, čitajući i slušajući one izlizane fraze u kojima se koriste riječi poput diskriminacija, stereotipi, predrasude, ljudska prava, nacionalne manjine, a šta da ja nisam to što jesam?

Da li bi me bolilo kada u razgovoru slučajnih prolaznika čujem riječ “cigani”, koja svaki put zazvoni u mojoj glavi, kao jutarnji alarm nakon neprospavane noći.

Zamišljam situaciju, da sam pripadnica nekog konstituivnog naroda, da li bih ja koristila tu riječ, zgrožavala se kad vidim ispred pošte majku sa djetetom u naručju, prljavu i bosu, koja me vuče za rukav da joj dam pola marke?

Na trenutak pomislim vjerovatno bih imala predrasude. Bojala se od tamne boje kože, prljavih ruku koje prose. Svoju djecu strašila rečenicom “ukrast će te ciganka”.

I onda zastanem, ali mi to sve proživljavamo, možda sam ja ta ciganka koja krade djecu.

Znate, teško je zamisliti da ste neko drugi, nemoguće.

Prekidam svako zamišljanje i govorim sama sebi: Čovjeka ne čini nacionalnost, ni boja kože, ni odjeća na njemu. Bitno je šta nosiš u sebi. Svi smo mi ljudska bića, ali rijetko ko je čovjek.

Poklapam ovo čudo od tehnologije do sljedeće situacije.

(Newipe)