Veliki snovi običnih ljudi: Amel u potrazi za srećom

Piše: Almir Agić
Fotografije: Newipe

Priča tridesetogodišnjeg Amela je jedna od onih koje često posluže kao inspiracija za film. Njegovo životno iskustvo je odraz u kojem se danas mogu prepoznati mnogi Romi. Sve priče, kao ova Amelova, gotovo da liče jedna na drugu. Međutim, njegova je malo drugačija.

Amel živi na Vardi, velikom romskom naselju u Kaknju. Ima porodicu, brižan je otac i suprug i primjer je istrajnog čovjeka koji traga za svojom srećom. Za razliku od velikog broja vršnjaka, tada šestogodišnji Amel, umjesto u domu, svoje snove je počeo sanjati na ulici.

ŽIVOT BEZ RODITELJA

Amelova priča je teška, a istovremeno inspirativna. Zbog okruženja u kojem je rastao, bio je prinuđen da bude na ulici. Zbog toga, kako nam kaže, nije ni imao djetinjstvo i gotovo da ga se ne sjeća. Rastao je bez roditelja i niko ga nije štitio.

Od šeste godine je bio primoran na prosjačenje. Dane je provodio na ulicama Kaknja i Sarajeva. Kaže da su ga ljudi uglavnom tretirali loše, ali se morao navići na to. Uostalom, ako pogledamo malo oko sebe, shvatićemo tačno o čemu nam je govorio.

-Jako je to ružan osjećaj… Ljudi te tretiraju loše, smatraju te lošim, svašta ti kažu. Bilo mi je teško kao djetetu shvatiti sve to, ali sam valjda navikao. Morao sam… Nisam imao ništa, morao sam da radim – priča nam Amel.

Šta se dešavalo sa novcem koji je sakupljao, Amel ni danas ne zna. Sjeća se samo da je dobijao onoliko koliko mu je bilo dovoljno da se prehrani.

-Mnogi roditelji guraju svoju djecu u prosjačenje, jer su i oni radili iste te stvari za svoje roditelje, ili nekog drugog. Treba da shvate da to nije ispravno. To se mora zaustaviti. Svaki roditelj treba da radi i da se brine za svoju djecu. Nije sramota raditi. Ako ništa, pitati da li treba nekome stan da se očisti, da se pomete dvorište. Nije dijete za izbaciti na ulicu da prosi, treba dijete obrazovati, izvesti na pravi put – govori Amel.

PRVI PUT U ŠKOLSKOJ KLUPI

Amel je tek sa 17 godina upisao prvi razred i to uz pomoć ljudi kod kojih je povremeno radio. Kaže da nije htio ostati nepismen.

-Jako sam zahvalan tim ljudima, a znaju oni koji su. Drugi su me ismijavali, ali nije me zanimalo. Ja sam im govorio da ne živim za njih, da živim za sebe. Govorio sam sebi: daj da naučim nešto. Sa 18 godina dobio sam sina, a još uvijek sam se školovao. Ne treba se stiditi. Postoji šansa za sve nas! Treba da mislimo na budućnost – priča Amel.

Amel je završio šest razreda osnovne škole. Četiri razreda u Sarajevu, te još dva razreda u Kaknju. Nažalost, nije bio u mogućnosti da nastavi školovanje, ne zbog nedostatka volje, već para.

-Moj najveći uspjeh je to što danas školujem djecu. Borim se da ih izvedem na pravi put. Jako je važno da se Romi obrazuju. Nema veze što smo Romi, svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Svima treba obrazovanje, a Romima posebno. Tako bi, valjda, stekli neko poštovanje u društvu – govori Amel.

SAN JEDNOG DJETETA

Svako dijete ima svoj san, pun igre i zabave. Međutim, Amelov dječački san je bio malo drugačiji: oduvijek je želio porodicu i siguran krov nad glavom koji nažalost još uvijek nema.

-Ostvarenje mog dječačkog sna je još u procesu. Djelimično se ispunio, imam predivnu porodicu. Oni su moja snaga. A vjerujem da će se i drugi dio ostvariti. Borim se da njima ostvarim sve ono što ja nisam imao. Da im pružim lijep život – kaže Amel.

Posao je pronašao jako teško… Uprkos diskriminaciji koja je savršeno dobro radila svoj „posao“, Amel nikada nije odustao i ljudi su to primjetili. Danas je zaposlen i radi već dvije godine.

-Većina Roma razmišlja na način: mi smo Romi, niko nas neće zaposliti. Razumijem ih, često puta to i jeste tako. Ali, treba tražiti posao, ne treba odustajati. Treba pitati. Ništa nije sramota raditi – govori Amel.

S druge strane, kaže, diskriminacija je tu. Biće tu dok postoje ljudi, koji, kako govori Amel, stavljaju u drugi koš samo zato što si druge boje kože. Ono što je najgore, i djeca uče od njih.

-Ja svoju djecu učim da mirno reaguju na to, ili da kažu učiteljici. Kad oni vide da su moja djeca mirna, shvatit će da griješe. Nema potrebe za burnim reakcijama, to su još uvijek djeca. Ali svakako trebamo biti podrška djeci. Na kraju, roditelj treba biti samo roditelj i sve će biti dobro – poručuje Amel.

Često slušamo o „začaranom krugu siromaštva“. Amela nije imao ko da zaštiti kada je imao šest godina i bez svoje volje je ušao u svijet u kojem ne treba da bude niko. Iskustvo ga je naučilo kako da prekine krug, pronašao je način. Umjesto na ulici, njegova su djeca danas u školi. A sutra, ako budu dobila priliku, boriće se protiv svega što je spriječilo njihovog oca da imaju bezbrižno djetinjstvo.

(Newipe)