RAVNOPRAVNOST ROMKINJA: Svaka institucija treba preuzeti dio posla

Piše: B.M.R.

Iako je jednak broj dječaka i djevojčica, žena i muškaraca, uključen u proces obrazovanja u BiH, ograničene su mogućnosti napredovanja za djevojčice i žene i pristup pozicijama za koje su potrebne visoke kvalifikacije, prije svega zbog stereotipa koji se odnose na muška/ženska zanimanja i pitanja usklađivanja profesionalnog i porodičnog života.

Ovo je jedan od zaključaka iz Gender akcionog plana BiH 2018-2022. Kada se ovaj kriterij primijeni na žene Romkinje u BiH, situacija je još teža. Osim društva, Romkinje u BiH trpe i nejednakosti koje im nameće vlastita zajednica. Nerijetko su i žrtve nasilja koje ne znaju kome i kako prijaviti. Šanse da se izvuku iz začaranog kruga ponekada su ravne nuli.

U Platformi za unapređenje prava i položaja Romkinja navodi se da rodni jaz među marginalizovanim Romima i dalje postoji jer Romkinje i dalje imaju niži stepen obrazovanja u odnosu na muškarce romske nacionalnosti i žene uopšte, a samo 4,5 % romskih djevojčica završava srednju školu.

Kako statistika izgleda u praksi?

U Rakovici, gdje je smješteno romsko naselje, boravi na desetine djece školskog uzrasta. Većina njih ne ide u školu. Senadina djeca su u dobi od šest do 21 godine. Osim dvije kćerke koje je Centar za socijalni rad trenutno izmjestio iz porodice, nijedno od njih nije pohađalo nastavu. Senada tvrdi da je nikada niko nije pitao gdje su ostala djeca i zbog čega ne pohađaju nastavu. Ni Opština Ilidža, gdje su ranije živjeli, ni Centar za socijalni rad.

Senadine kćerke bez obrazovanja imaju malo šanse za vedru budućnost. Ili, kako to za Newipe kaže Gazmend Januzi iz Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo:

–One nemaju mehanizme da prežive same i da izgrade svoju budućnost.

Skoro polovina žena žrtve nasilja

Centar za socijalni rad na raspolaganju ima zakonske mehanizme kojima pokušava djecu uključiti u obrazovni sistem. U drastičnim slučajevima to podrazumijeva i privremeno izmještanje iz porodice. Januzi kaže kako je prvi korak ipak razgovor sa porodicom i pokušaj da djeca pohađaju nastavu. Za ravnopravnost žena obrazovanje je temelj. Zbog toga su teški životni uslovi i nepohađanje nastave najveća prepreka romskim djevojčicama, kasnije djevojkama, u ostvarivanju zadovoljavajućeg životnog standarda.

Razlikama među pravima spolova koje, nažalost, u BiH još uvijek postoje, Junuzi svjedoči svakodnevno:

–Romske djevojčice nisu ravnopravne sa dječacima: rano sklapaju brakove, nisu u obrazovnom sistemu, nisu upoznate sa svojim pravima. Često se desi da mlade žene, praktično djevojčice, postaju samohrane majke i one su u izuzetno teškom položaju, nemaju mehanizme da prežive same, ne znaju za svoju budućnost, za svoje sutra.

Obrazac je kod ženske djece, pojašnjava naš sagovornik, da budu povučene i tihe:

– Da moraju manje da govore, da pomažu majci i vode brigu oko mlađe braće i sestara, odnosno domaćinstva. U pojedinim zajednicama roditelji još uvijek izbjegavaju školovanje ženske djece jer ni sami nisu upoznati šta znači obrazovanje za njih, pa ni za njihovu djecu.

Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“ iz Tuzle i Ženske romske mreže „Uspjeh“ izradile su Platformu za unapređenje prava i položaja Romkinja u BiH.

Poražavajući je podatak da tri četvrtine Romkinja koje su učestvovale u istraživanju živi u siromaštvu, bez ikakvih primanja, bez zdravstvenog osiguranja, bez osnovnog obrazovanja i bez ostvarenih drugih ljudskih prava. Nešto manje od petine prima stalnu novčanu pomoć, a skoro polovina je izložena višestrukom obliku nasilja! Same Romkinje smatraju, pokazalo je istraživanje, da ih ekonomska ovisnost čini dodatno podložnim nasilju.

Stopa pismenosti Romkinja u dobi od 15 do 24 godine iznosi 68,9%, dok kod Roma iste dobi iznosi 90,4% što ukazuje na nejednakosti između muškaraca i žena:

–Što naročito zabrinjava, jer je blagostanje porodice blisko povezano s nivoom obrazovanja – navodi se.

Kao posljedica, žene otprilike imaju za trećinu manju vjerovatnoću da će sudjelovati kao radna snaga od muškaraca i to je slučaj za sve uzraste, dok je učešće marginaliziranih Romkinja kao radne snage bilo samo 13%, naspram 39 % muškaraca romske nacionalnosti. Rodna nejednakost većinom postoji na svim nivoima obrazovanja, kao i u svim starosnim grupama i zanimanjima.

Za njih je nekada nemoguće dostići i ono što danas smatramo uobičajenim svakodnevnim alatima:

–Žene imaju mnogo manju vjerovatnoću da će imati bankovni račun u formalnim finansijskim institucijama (48% u poređenju sa 67 % za muškarce) i obzirom na to vjerovatno im je otežano pristupiti kreditima zbog niskih stopa vlasništva nad nekretninama, što reducira mogućnost potencijalnih zaloga (74% vlasništva nad objektima stanovanja pripada samo muškarcima), a koje potencijalno može „kočiti“ žene pri osnivanju poduzetništva.

Obrazovanje za bolji život

Iako neumoljiva, statistika nije uvijek pravilo. Većinu onoga što su ženske nevladine organizacije detektovale i navele u svojim istraživanjima, na svojoj koži osjetila je Džemila Zahirović, Zeničanka koja živi u Sarajevu. Srećom, osim nasilja. Jer Džemila danas ima dvoje djece, dječaka od 14 i kćerku od 17 godina, koje odgaja i školuje zajednički sa suprugom čiji su životni ciljevi slični kao i njeni. Njihova kćerka Belma pohađa drugi razred Srednje medicinske škole u KŠC-u u Sarajevu. Iako joj je tek 17, Belma je već osjetila šta znači pritisak sredine. Pitanja o tome kada će se udati i zašto toliko polaže na školovanje su svakodnevna, priča nam Džemila:

– Svi pitaju je li joj vrijeme za udaju, a njoj će sada tek 17. Kažem im da je rano, moje dijete završava školu, a onda će fakultet i ići će dalje za svojom srećom: neću je prodavati.

Još uvijek je jak taj pritisak za ranu udaju jer stariji roditelji drže do te tradicije. Smatra se da ako se nisi udala do 17. ili 18. godine onda si ostarila i neće te niko. Ja Belmi kažem da je nama najvažnije da se obrazuje i vidi svijeta.

I Belma se jako dobro nosi sa tim stereotipima, zna šta želi – da se dalje obrazuje i da radi.

Uzor za to imala je i u majci. Džemila je napustila osnovnu školu nakon osmog razreda zbog nekih životnih okolnosti. Udala se sa 20 godina, u 21. rodila Belmu. U međuvremenu, vanredno završava deveti razred osnovne škole, a zatim i dvije srednje škole – za frizera i kozmetičara. Nije dozvolila da joj predrasude ili neimaština stanu na put:

–U Ministarstvu za ljudska prava sam tražila i dobila podršku za obrazovanje odraslih. Moja borba, ustrajnost i upornost da to završim, da se odškolujem, pomogla mi je da me niko ne naziva pogrdnim imenima. Izborila sam se za svoja prava koja imam. Mi žene smo svestrane i možemo sve da radimo. Možemo i želimo biti ravnopravne sa svima.

Džemila je trenutno na kratkoj pauzi i uskoro bi se ponovo trebala na vratiti na posao u javno preduzeće Pokop. Ipak, ona smatra da na terenu svakodnevno postoji granica do koje žene Romkinje u BiH mogu napredovati:

 –Mi možemo mnogo toga, ali u praksi pogledajte – u kojim ustanovama rade Romkinje i šta rade? Jesu li higijeničarke, jesu li u kancelarijama… Nemaju pristup svim poslovima iako se za nas izdvajaju velika finansijska sredstva kroz različite projekte. Postoje slučajevi u kojima se koriste naša sredstva od romske populacije, ogromne pare, nekoga zaposle par mjeseci i onda –  doviđenja.

Džemila je uspjela a i Belma je na njenom dobrom putu. Nažalost, Džemila nam priča da svakodnevno svjedoči slučajevima nasilja nad Romkinjama, koje u jednom broju slučajeva i ne znaju kome se mogu obratiti za pomoć. Kako je navedeno na početku teksta, Platforma donosi informacije o skoro polovini Romkinja koje trpe neki vid nasilja.

–Ima dosta slučajeva zlostavljanja, ali žene ne znaju gdje i kome da se obrate, od koga da traže pomoć. Nije uvijek tako, ali bilo je slučajeva da, kada prijaviš problem socijalnom radniku, on zna reći: „To je između vas, vi ćete se pomiriti.“ Ali treba saslušati ženu i pomoći joj, jer ne znaš da li je prespavala na ulici, da li je pretučena ili ne.

Mnogo je toga što treba uraditi, kaže Džemila:

 – Treba se samo upitati koliko žena ima da pati a da to ne zna niko, da šuti i trpi i nada se da će biti bolje. I onda, kad joj se nešto dogodi, pričaju kako je bila dobra, ali kasno je tada. Dok je živa pomozi joj, nema ništa od toga kada čovjek nestane.

I Belma je u jednom trenutku bila žrtva vršnjačkog nasilja, a njen brat u osnovnoj školi trpio je maltretiranje i vrijeđanje. Džemila nije željela uključivati policiju – vođena parolom da sve kreće od kuće probleme je rješavala razgovorom sa porodicama djece iz razreda.

Ko brine o ravnopravnosti spolova

U BiH postoje tijela koje trebaju brinuti o ravnopravnosti spolova. Ministarstvo za ljudska prava BiH, Agencija za ravnopravnost spolova BiH, koordiniraju izradu izvještaja prema UN konvencijama i realizuju preporuke. Vode računa da se poštuje Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH, a kada je riječ o Romkinjama dodatno i akcioni planovi koji trebaju poboljšati njihove živote. Nažalost, budžeti za realizaciju ovih akcionih planova nisu usvajani dvije godine na državnom nivou, pa je i njihova realizacija na terenu bila jako usporena. U Agenciji za ravnopravnost spolova BiH kažu da su često djevojčice, djevojke i žene Romkinje izložene višestrukim oblicima diskriminacije.

Kao problem se pojavljuje nesistematično vođenje podataka na osnovu kojih se može izvršiti uvid u stanje i potrebe marginalizovanih grupa, a ovo se posebno odnosi na segregirane pokazatelje za romske žene, djevojke i djevojčice kao višestruko marginalizovane grupe.

– Prema podacima koji se nalaze u Platformi za unapređenje prava i položaja Romkinja u Bosni i Hercegovini procenat romskih djevojčica koje rano stupaju u brak, odnosno prije 15. godine života je 14,6% u odnosu na 0,4% neromskih djevojčica, a procenat stupanja u brak romskih djevojčica prije 18. godine života je 48,3%, u odnosu na 9,5% neromskih djevojčica – kaže za Newipe direktorica Agencije Samra Filipović-Hadžiabdić.

U Agenciji upozoravaju i na rodni jaz među marginalizovanim Romima i dalje postoji jer Romkinje i dalje imaju niži stepen obrazovanja u odnosu na muškarce romske nacionalnosti i žene uopšte:

–Potrebno je educirati pojedince, ali i zajednice o stanju u romskoj zajednici i mijenjati stereotipna razmišljanja i predrasude o Romima i Romkinjama, te njihovim životnim stilovima. Potrebno je mijenjati svijest o tome da dječiji i ugovoreni brakovi kao i maloljetničke trudnoće nisu romski običaj i tradicija, te da su „normalni“ za romsku populaciju. Ovo nije jedina oblast u kojoj se prepoznaju poteškoće Romkinja, ali su one sasvim sigurno uzročno-posljedično vezane sa svim drugim problemima u mnogim oblastima njihovog života i rada – pojašnjavaju za Newipe.

Naši sagovornici smatraju da je niz institucija koje trebaju preuzeti svoj dio posla kada je riječ o ovoj temi. Džemila kaže da je Centar za socijalni rad prvi koji treba reagovati. Gazmend Junuzi je dio mobilnog tima Centra za socijalni rad:

–Jedna ustanova ne može sama raditi na tome. Mora se uključiti i opština i škola i centar za socijalni rad, ali i komšije i svi koji hoće da pomognu. Pojedine zajednice koje su izolovane i zapuštene žive u nekom svom svijetu i to nije dobro ni za njih ni za druge. Obrazovanje je jedini prioritet da se promijeni bilo šta kod romske populacije.

Gazmend kaže da na terenu često roditeljima održavaju radionice i govore o važnosti obrazovanja, kao jednom od načina da djevojčice imaju šansu za bolji život.

(Newipe)