Godinu dana smrti Jovana Divjaka: Čika Jovo stub obrazovanja
U Sarajevu poznat kao oficir i džentlmen, bivši general Armije BiH Jovan Divjak, osnivač Udruženja Obrazovanje gradi BiH umro je 8. aprila 2021. u 84. godini nakon duge i teške bolesti. Od 1994. godine, do kraja života borio se za bolje i pravičnije obrazovanje, najprije za djecu koja su u ratu ostala bez roditelja, a onda i svu ostalu djecu kojima su pomoć i podrška bile potrebne
Piše: Marija Arnautović
„Gledala sam ga isto kao što oca gledam u svojoj kući, kao glavu porodice, tako sam u Udruženju gledala čika Jovu“, sjeća se Amra Ahmetović, generala Jovana Divjaka, osnivača Udruženja Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu (BiH), godinu nakon njegove smrti.
Amra, jedna od više od 800 učenika romske nacionalnosti, koji su bili ili su stipendisti Udruženja, priča da je čika Jovo, kako su ga zvali, uvijek nasmijan i šarmantan, spreman za šalu i razgovor, bio stub za njeno obrazovanje, ali i školovanje stotine druge djece. “Za svaku odluku koju smo htjeli donijeti, uvijek smo njega pitali, bio je tu za nas“, dodaje ona.
U Sarajevu poznat kao oficir i džentlmen, bivši general Armije BiH Jovan Divjak, osnivač Udruženja Obrazovanje gradi BiH umro je 8. aprila 2021. u 84. godini nakon duge i teške bolesti. Od 1994. godine, do kraja života borio se za bolje i pravičnije obrazovanje, najprije za djecu koja su u ratu ostala bez roditelja, a onda i svu ostalu djecu kojima su pomoć i podrška bile potrebne.
Sa 57 intelektualaca pozorišnih, likovnih i književnih uposlenika, vojnika i policajaca i običnih građana Divjak je formirao Udruženje čija je misija već 28 godina osigurati obrazovanje svakom djetetu, ali i popraviti ratom urušeni sistem školovanja.
Dvadesetdvogodišnja Amra, danas studentica treće godine Fakulteta za kriminalistiku kiminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, priča kako su razgovori sa Jovanom Divjakom uvijek počinjali pitanjima kako je na fakultetu i je li položila ispite, ali su sa njim otvoreno razgovarali i o ostalim temama.
„Sjećam se jednom, malo prije nego što će umrijeti, dok smo sjedili u njegovoj kancelariji, nakon pitanja kako fakultet, me pita: Imaš li ti nekog hairliju? A onda kaže: Ne smiješ se udati prije nego što ga meni dovedeš“, sjeća se ona sa osmjehom.
Belma Zahiragić je Jovana Divjaka upoznala kao devetogodišnja djevojčica. Kaže kako je tada pomislila da je taj čovjek potpuno drugačiji od ostalih. Namijan, vedar, rukuje se i pozdravlja sa svima u centru Sarajeva, gdje je Belma šetala sa ocem.
„Moj otac je čika Jovu poznavao od svoje osme godine. Prišao je da se pozdravi sa njim. Ostala mi je u sjećanje urezana njegova rečenica: Sine samo se školuj gledaj da napreduješ, škola ti je na prvom mjestu, slušaj roditelje i uslijediće nagrada. Ja sam bila dijete i mislila sam nagrada će biti neka čokolada. Nakon nekoliko godina, roditelji su prikupili dokumentaciju, prošla sam na konkursu i evo već tri godine sam stipendista Udružanja. To je bila ta nagrada“, govori Belma, šesnaestogodišnjakinja, učenica katoličkog školskog centra Sveti Josip u Sarajevu.
Već 28 godina Udruženje je na svakodnevnoj usluzi djeci i mladima žrtavama rata, djeci i mladima sa invaliditetom, talentima, romskoj djeci i onoj u socijalnim potrebama. „Udruženje – otvorenih vrata, u potpunosti je ostvarilo osnovni dio misije – bili smo prvo moralna, a zatim materijalna podrška djeci, mladima i njihovim roditeljima ili starateljima u BiH“, kaže za Newipe Edin Bećarević zamjenik izvršnog direktora Udruženja.
Od osnivanja do sada skoro 60 hiljada mladih i njihovih porodica koristilo je usluge Udruženja čija je vrijednost skoro 13 miliona konvertibilnih maraka. Podijelili su 7.897 godišnjih stipendija, uključujući stipendijeza871učenika i studenta romske nacionalne manjine.
Sa više od tri miliona konvertibilnih maraka finansirali su skoro 50 hiljada djece i mladih kroz odjeću, obuću, školski pribor, laptope, sportsku opremu, poklon pakete, hranu i edukacije, a za preko hiljadu majki i mladih, organizovali su psihosocijalne radionice.
I to je samo dio aktivnosti Udruženja. Uspješno su realizovali godišnji plan rada za 2021. godinu, iako je na materijalnu realizaciju djelimično, kako kaže Bećarević, uticala pandemija Covid-a 19. U pendemijskoj godini Udruženje je pretrpilo veliki gubitak smrću inicijatora ideje, jedanog od osnivača i izvršnog direktora – Jovana Divjaka.
„Svjesni važnosti i uloge Udruženja u životima mladih ljudi, mi nastavljamo sa istim žarom i željom pomagati i podržavati obrazovanje širom BiH. Ostvaren je kontinuitet djelovanja na ostvarenju programa, kao i efikasno upravljanje, rukovođenje i kontrola korištenja resursa, pribavljanju sredstva i razvijanju odnosa sa korisnicima, donatorima i zajednicom“, navodi Bećarević i dodaje da je stipendiranje u odnusu na prethodnu godinu povećano između 10 i 15 posto.
Projekat stipendiranja djece romske nacionalne manjine počeo je, preko Fonda otvoreno drušvo BiH, CCFD i drugih donatora, pravnih i fizičkih lica iz BiH i inostranstva, prije sedamnaest godina.
„Nije riječ samo o stipendijama, već pomoć u nabavci info opreme, laptopa, hrane, obuće, ljetovanja na Boračkom jezeru i drugim projektima poput Druge strane romskih priča, mentorstva“, objašnjava on.
Smatra da je to veliki podstrek i drugima da se i uključe u pomoć romskoj nacionalnoj manjini kako bi u svojim lokalnim zajednicama napravili nove lidere i tako poboljšali položaj u društvu.
Amra i Belma dobro znaju da bez obrazovanja nema budućnosti, zbog toga su posvećene da završe školovanje za koje vjeruju da je ključ uspjeha.
„Obrazovanje je generalno bitno, a za romsku populaciju još bitnije, jer mi kao mladi Romi bi se trebali obrazovati, prvenstveno da bi sebi obezbijedili bolju budućnost kao individue, a nakon toga i da razbijamo te neke stereotipe o Romima. Nemamo nijednog Roma na nekoj većoj funkciji u cijeloj državi, mislim da obrazovanjem možemo doći i do toga“, kaže Amra Ahmetović i dodaje da obrazovanje može pobijediti diskriminaciju.
I Belma Zahirović je svjesna predrasuda i stereotipa kojima je romska manjinska zajednica izložena, jedna od njih je i da se Romi ne žele i ne trebaju školovati.
„Mene su moji roditelji od malena učili da je škola jako bitna. Obrazovanje je jako bitno. Naročito za romsku djecu je važno da se školuju i da im to bude prva ljestvica i da ne gledaju na predrasude da kažu sebi mi to možemo mi to želimo, hoćemo i moramo“, kaže ona.
Udruženje Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak u ostvarenju ciljeva bilo im je vjetar u leđa i uvijek, pored novčane, podrška za sve ideje i projekte koji će ih osnažiti i usmjeriti put ka boljoj budućnosti.
(Newipe)