Liam Isić: Izlazak na Bh. Povorku ponosa omogućava vidljivost, osvještavanje, demistifikaciju i predstavlja borbu protiv nametnutog srama

Tekst: Slađan Tomić

Liam Isić, Bišćanin sa sarajevskom adresom, rođen je kao djevojčica. Danas, nakon procesa tranzicije, Liam živi život u rodu koji je oduvijek osjećao da mu pripada.

Odrastao je muškarac, aktivista i stručnjak za ljudska prava koji se ne libi govoriti o položaju transrodnih osoba koje su, priča nam, odličan primjer društvene opresije, a zakone i medicine vidi kao alate kojima je opresija ostvarena.

“Dugi niz godina transrodnost (tzv. rodna disforija) je bila na listi mentalnih oboljenja, što je ostavilo neizbrisiv trag u kontekstu patologizacije transrodnih osoba, odnosno medicina je stavila svoj pečat na abnormalnost ove pojave, a društvo, kojem svakako manjka kritičkog osvrta, a često često i empatije, je ovu odluku prihvatilo objeručke”, govori Liam o donedavnoj kategorizaciji transrodnosti kao bolesti.

Svjetska zdravstvena organizacija skinula je transrodnost s liste mentalnih oboljenja 2019. godine, i premjestila je u kategoriju spolnog i reproduktivnog zdravlja.

“Međutim ta odluka nije usvojena na nacionalnim niovima, što znači da se i u BiH transrodnost percipira kao mentalno oboljenje. To podstiče uvriježeno mišljenje da su transrodne osobe mentalno oboljele, te da društvo nije odgovorno za njihove medicinske i pravne potrebe. U BiH ne postoji niti politička, niti društvena volja, da se unaprijedi položaj transordnih osoba. Stoga, većina transrodnih osoba se nalazi na marginama društva gdje se suočavaju sa različitim problemima”, priča Liam.

Od 2019. se u mnogim zemljama nije mnogo toga promijenilo u životima transrodnih osoba. Njihova prava su i dalje na istom ili sličnom nivou.

“Neke zemlje su usvojile zakon o pravnom prepoznavanju roda, na osnovu kojeg osoba nije uvjetovana medicinskom prilagodbom spola kako bi promijenila oznaku spola u ličnim dokumentima. Nažalost, najveći broj država u svijetu medikalizira transrodne osobe, te im na taj način oduzima tjelesni integritet, i
rodni identitet povezuje isključivo sa njihovim tijelom. U toj kategoriji je i BiH, čiji zakon pravno ne prepoznaje rodni identitet, čije zdravstveno osiguranje ne pokriva troškove medicinske prilagodbe spola, i čije medicinsko osoblje nije obučeno za rad sa transrodnim osobama”, dodaje Liam.

No, sve je više zemalja u kojima zakoni počinju pominjati transrodnost, doktori počinju sa operacijama promjene pola, čime je u tim zemljama zaustavljeno dugo guranje transrodnih osoba na margine, na kojima su konsantno bile izložene stigmi, diskriminaciji, i nasilju.

“Takav položaj transrodne osobe imaju i u sadašnjosti, sa nekim, rekao bih, manjim koracima naprijed. U sadašnjosti raste svijest o postojanju transrodnih osoba, sve više osoba je danas upoznato ovim pojmom, te se on postepeno demistifikuje, i izlazi iz mračnog podzemlja u koje su se transrodne osobe kroz historiju neprestano gurale”, kaže sagovornik našeg portala.

Upitan koja prava su mu uskraćena kao transrodnom muškarcu Liam kaže da su to prava koja se odnose na zakonsko neprepoznavanje roda (promjena roda u ličnim dokumentima moguća je samo nakon fizičke promjene pola), ali i niz drugih oduzetih prava.

“Zdravstveno osiguranje koje pokriva proces prilagodbe spola, obučeno i senzibilizirano medicinsko osoblje za rad sa transrodnim osobama, pravo na privatni i porodični život”, govori Liam o stvarima koje nedostaju transrodnim osobama u BiH.

Iako bi trebalo da prava transrodnih osoba budu prava garantovana rođenjem, za njih se nažalost moraju boriti i transrodne osobe, ali i njihovi saveznici.

Saveznici u toj borbi trebalo bi da budu svi koji prepoznaju da ljudska prava nisu stvar prestiža ili dobre volje već obaveze države prema svim njenim građanima.

Jedan od frontova te borbe svakako je i Bh. Povorka ponosa koja se danas održava u Sarajevu.

Liam će i ove godine na povorku, a povorke širom svijeta pomogle su da, nakon godina života u mraku, percepije da su greška prirode i neprijatelji društva, transrodne osobe postanu vidljivi članovi društva.

“Bh. Povorka ponosa omogućava vidljivost, osvještavanje, doprinosi zauzimanju javnog prostora, demistifikaciju, borbu protiv nametnutog srama, i priliku da jasno izražavamo probleme i zahtjeve koje imamo”, kaže Liam.

Izlazak na povorku, poručuje, jako je bitan i ne odnosi se samo na prava LGBTIQ osoba.

“S obzirom da Povorka nije usmjerena isključivo prema pravima LGBTI osoba, nego prema generalnoj društvenoj nepravdi, koja se tiče svih onih koji su ugroženi u ovom društvu, rekao bih da ta činjenica doprinosi razlogu zašto moramo zauzeti javni prostor u što većem broju i iskoristiti priliku da iskažemo svoja nezadovoljstva.”

Povorka osim što predstavlja jedan vid borbe šalje i jasnu poruku da LGBTIQ osobe više neće trpiti nasilje, diskriminaciju i odbacivanje zajednica koja tradicionalno gaji duh zatvorenosti i odbacivanja onoga što nije usvojena heteroseksualna norma.

“Ponosni smo na to što smo uspijevali, i što još uvijek uspjevamo, živjeti naše živote unatoč tome što su nam cijelog života govorili da smo nakaze, i da se trebamo sramiti, a ne ponositi se onim što jesmo. Uspjeli smo se izboriti za naše mjesto u ovom drušvu, i za dan kada imamo priliku dići naše glasove javno. Stoga, trebamo biti zahvalni našim aktivistima_kinjama koji nikad nisu odustali od ideje Povorke ponosa, i koji_e su, svako na svoj način, dali neizmjeran doprinos unaprjeđenju LGBTI prava u BiH, i ne propustiti priliku da iskoristimo rezultate te borbe”, govori Isić.

Protivnici povorke i zagovornici “slobode” u četiri zida svoje argumente u protivljenju povorci često nalaze u netačnoj i posve pogrešnoj frazi “ni mi ne šetamo i ne govorimo da smo hetero.”

Na takve argumente Liam odgovara da svako ima pravo šetati.

“Lično postaje političko kad god smo stjerani u kut, i primorani da se zauzmemo sami za sebe. Neka šeta ulicom svako ko smatra da su im prava oduzeta, a njihova sigurnost stavljena pod upitnik. Neka svako iskoristi svoje pravo na mirno okupljanje, i izražavanje nezadovoljstva u javnom prostoru, što su zapravo i neki od ciljeva Povorke ponosa – podići svijest o ljudskim pravima, pravima koje imamo na raspolaganju, a koja nam neprestano i neopravdano oduzimaju”, zaključuje razgovor naš sagovornik.

Nasilje i mržnja usmjerana prema LGBTIQ osobama je širok društveni problem i predstavlja odraz nedostatka demokratičnosti društva. Nerazumijevanje seksualnih opredjeljenja i/ili izbora rezultat je obrazovne, političke i društvene stigme usmjerene s ciljem pronalaska unutrašnjih neprijatelja. Što LGBTIQ osobe svakako nisu i ne mogu biti.

(Newipe)