Svatok: Manjine su bogatstvo jedne države i odraz njene demokratičnosti
Razgovarala: Danijela Mrkić
Većina nacionalnih manjina je dobro uklopljena u društvo, a ako postoje pojedinačni elementi diskriminacije, onda je to nažalost još uvijek prema romskoj nacionalnoj manjini, kazao je između ostalog u intervjuu za portal Newipe Andrija Svatok, predsjedavajući Vijeća nacionalnih manjina u BiH. Sa Svatokom smo razgovarali o položaju nacionalnih manjina, izbornom zakonu, obrazovnom sistemu i drugim temama.
Koliko su predstavnici nacionalnih manjina zastupljeni u institucijama vlasti na svim nivoima?
-Nedovoljno, zato što pripadnici nacionalnih manjina mogu da pristupe lokalnoj vlasti tamo gdje ih ima više od 3 procenta, postoji zagarantovano mjesto za pripadnika nacionalnih manjina u opštinskim strukturama. Na drugim nivoima vlasti mogu samo kroz stranke, što je onda lična a ne nacionalna odluka, i ne mogu da budu birani ni kandidovani na najviše funkcije, a to je presuda „Sejdić-Finci“ gdje je taj dio prava neostvariv.
Obzirom da su propali pregovori o izmjenama Izbornog zakona, još jedni izbori u BiH će biti održani po pravilima koja diskriminiraju „Ostale“. Da li je to poražavajuće i vjerujete li da će se to ikada promijeniti?
-Prvo, ta grupa „Ostalih“ nije definisana što se tiče nacionalnih manjina kako treba, i tu se skoro svi slažu da nacionalne manjine ne spadaju u grupu „Ostalih“, pošto su manjine u ovakvim uslovima u kakvim mi živimo nacionalno jasno opredijeljene, a grupa „Ostalih“ je heterogena, tu, žargonski rečeno, nema šta nema, i kao da neko nije znao šta će sa nacionalnim manjinama pa su smještene u tu grupu „Ostalih“.
Jedni kažu da će izbora biti, drugi da neće, treći da će biti krnji i nelegitimni, tako da je ovdje osnovna stvar pomirenje između nacionalnog i građanskog, jer ima nacionalnih ljudi i njihova prava također mogu biti ugrožena i onda mogu doći u ovakvu situaciju u kakvoj jesmo, da su značajne grupe stanovništva nezadovoljne, ali mi živimo u takvim uslovima. Nadam se da i dalje pregovaraju i da će uspjeti da dogovore, jer dogovori i pregovori su takvi da skoro niko nikad ne dobije ono maksimlano što je tražio.
Koliko su nacionalne manjine integrisane u obrazovni sistem, i šta je potrebno učiniti da se njihov položaj u tom smislu popravi?
-Manjine su djelimično integrisane u obrazovni sistem i to je sada šaroliko i različito. Negdje imaju, kao kod nas, mogućnost da izučavaju jezik, pismo, historiju i tradiciju svojih korijena, a negdje se to tek pokušava, kao recimo u Tuzlanskom kantonu, da se to uvede. Talijani i Ukrajinci imaju, Romi to tek sada rješavaju, druge manjine koje su u značajno manjem broju to rješavaju kao recimo Slovenci, gdje im država Slovenija plaća profesora i sve što ide uz to, da bi zadržali jezik. Slično rade i Mađari, Poljaci preko kurseva i povremenih edukativnih seminara. Ovdje postoji jedan vrlo dobar prijedlog da manjine dobiju svog mentora, pomagača, koordinatora, koji bi pomagao i kod izučavanja jezika manjina, i nadamo se da će to biti i zvanično usvojeno.
Zvaničnici u BiH deklarativno ističu da je nacionalna raznolikost u BiH velika prednost naše zamlje. No, u praksi, nacionalne manjine, naročito neke, često ne uživaju jednaka prava, ili su u podređenom položaju. U kojim oblastima se manjine najčešće susreću s problemima ili diskriminacijom?
-Većina nacionalnih manjina je, gledano društveno-socijalno, dobro uklopljena u društvo, a ako postoje pojedinačni elementi diskriminacije, onda je to na žalost još uvijek prema romskoj nacionalnoj manjini, i tu treba takve slučajeve rješavati i suzbijati. Romi su kroz svoje programe i dekade Roma (Dekada inkluzije Roma 2005-2015. op.a.) postigli vrlo značajne rezultate za ovo kratko vrijeme od 10-15 godina, međutim nešto što je čitav niz godina od svih vlasti koje su se ovdje mijenjale gurano pod tepih i nije rješavano dovoljno dobro, ne može da se riješi za vrlo kratko vrijeme. Kod svake manjine je pitanje do koje mjere taj neko treba da liči na onog drugog a šta je to pozitivno a specifično kod njega što treba da zadrži, i takva je situacija i kod Roma. Romi u ovom periodu imaju vrlo jake organizacije koje se trude da podignu nivo obrazovanja, da uvedu jezik, da ga standardizuju, da urade socijalno-stambeno zbrinjavanje, dosta teško ide sa zapošljavanjem i za to postoje određeni programi koji ne daju baš očekivane rezultate. Jedan dio je vjerovatno do nas samih kao manjina, a drugi dio je do organizacije toga i do vlasti. Stvari se ipak kreću u pozivnom pravcu, ali dosta sporo.
Šta je potrebno učiniti na boljoj integraciji svih nacionalnih manjina?
-Jedna od vrlo važnih stvari je pristup sredstvima informisanja. Mogu se obavezati ona sredstva koja se finansiraju iz društvenih sredstava, državnih, malo teže privatnici jer oni su na komercijalnoj osnovi, traže svoj interes, ali kroz programe boljeg upoznavanja došli bismo do boljeg razumijevanja i do boljeg statusa manjina. Manjine su, ako se to pravilno uradi, bogatstvo jedne države i odraz demokratičnosti te države u svijetu.
Kakve su međunarodne prakse kada je riječ pristupu nacionalnim manjinama, i da li se BiH uklapa u te prakse?
-BiH se u potpunosti uklapa u sve relevantne svjetske povelje, odluke i zakone koji regulišu ovu materiju u teoriji. U praksi dolazi do zastoja rješavanja takvih pitanja zato što se nedovoljno na to obraća pažnja ili nemamo dovoljno sopstvenih kapaciteta i resursa da to do kraja uradimo. Evropa je ovdje postavila vrlo dobre standarde, naše je samo da to bolje ispunjavamo.
I među samim nacionalnim manjinama postoje znatne razlike. Kako te razlike integrisati u jedinstven pristup nacionalnih manjina prema državnom aparatu?
-Razlike naravno postoje, ali su interesi nacionalnih manjina na zajedničkom nivou. Razlike su ljudske. Ne treba sve ni otklanjati. Neke od razlika mogu da budu i prednost. Recimo, nisam vidio da postoje nekakve nepremostive razlike u pogledu manjina na život u državi, na pravo ili slične stvari.
Da li postoje predrasude u društvu prema nacionalnim manjinama i na koji način ih je moguće iskorijeniti?
-Uglavnom ne postoje, osim pojedinačnih slučajeva, koji kvare opštu sliku. Moguće ih je otklanjati upornim radom, upornim objašnjavanjem specifičnosti manjina, upornim pristupom toj materiji koju mi, ponekad, zbog relativno malog broja manjina u nekom smislu brojnosti imamo i onda se to smatra kao manje važno ali svaki čovjek nam je bitan.
(Newipe)