NVO SEKTOR U BiH: Kuda plovi naš brod?
Naša najveća slabost se ogleda u tome što smo godinama propuštali šansu da zakonodavno i administrativno unaprijedimo naš položaj u društvu. Dok smo se vrijedno borili i zagovarali promjene u drugim oblastima, naš sektor je i dalje na rubu egzistencije, nismo osigurali uslove za naš razvoj i djelovanje

Nekada 1993. godine sam sa čuđenjem i oduševljenjem slušala jednog Belgijanca kako priča o organizacijama koje niti su vlast, niti mediji, ni biznis sektor, a rade neke dobre stvari za građane i pomažu očuvanju demokratije i ljudskih prava. Iskreno, da ste me tad pitali šta je demokratija, znala bih ono što sam naučila na fakultetu na dva, tri predmeta od kojih je Marksizam bio jedan koji je pokrivao najviše tema koje bi se mogle podvesti pod demokratiju. Ipak sam ja dijete starog sistema. O ljudskim pravima nisam znala ništa, jer kako kažu o njima se brineš tek kad ih izgubiš.
STVARANJE NOVOG SEKTORA
Tih ratnih godina pridružila sam se međunarodnim organizacijama koje su prikupljale pomoć za Bosnu i Hercegovinu, radila kao volonterka na prijemu naših izbjeglica, pomagala im oko registracija za boravišne dozvole, te prevoditeljica u bolnicama i školama.
„Zaražena“ idejom koja mi nudi mnogo više ličnog zadovoljstva od pukog zarađivanja novca radom u nekom biznis uredu, razmišljala sam kako da i mi izgradimo takve organizacije, rezultate i ugled u društvu. Nisu nam nedostajali ljudi koji su vođeni višim ciljevima, a koji mogu doprinijeti miru i blagostanju naše ratom izmučene zemlje.
Krenuli smo stvarati jedan novi sektor koji predstavlja jaku snagu u očuvanju ljudskih prava svih građana i pruža pomoć tamo gdje država neće ili ne može da je pruži. U periodu do 1998. godine od jednog broja već ustrojenih nevladinih organizacija i onih čije su osnivanje pomogle međunarodne organizacije, nastalo je naše civilno društvo. Isprva skromno u broju, ali veliko po angažmanu i rezultatima, dobilo je naklonost mnogih stranih donatora koji su uložili novce u naš razvoj i rast. Ključne godine za nas su bile do 2007. kada smo se bespoštedno borili za ideje, uspostavljali mreže i suradnju, bili istinski borci za pravdu, otvoreni kritičari vlasti, i radili za opće dobro svih građana u BiH. Naše osnovne vrijednosti su bile zasnovane na principima solidarnosti, etičnosti, transparentnosti i međusobne suradnje. Naša uloga, kao nekoga ko radi nadgledanje rada vlasti i institucija, bila je ključna u donošenju važnih politika i nadgledanju njihove provedbe, brisali smo granice tamo gdje im nije bilo mjesto, osnivali servise za građane koji su nedostajali, pružili ostale vrste pomoći mnogim građanima u stanju potrebe.
TRKA ZA NOVCEM
Ali ne lezi vraže, dolaskom velikog broja donatora, rasla je i količina novca, ali i broj organizacija. Počele su nicati organizacije diljem zemlje, što je bilo pozitivno, ali onda se desio fenomen osnivanja tzv. organizacija društvo jedne porodice ili lica. Trka za novcem se pretvorila u ličnu korist pojedinaca, a ne za opće dobro.
Imali smo priliku da organizacijski jačamo, mnogi su iskoristili ovu šansu da izgrade jake i učinkovite organizacije te se pozicioniraju u društvu kao važan faktor i postanu partneri međunarodnim organizacijama. Međutim, u jednom broju slučajeva, organizacije su propustile ovu šansu i statuti i strateški dokumenti koji su razvijani, umjesto da im budu smjernice u radu, postali su puki administrativni dokumenti koje su se koristili jedino za osnivanje i namicanje sredstava.
SOLIDARNOST KAO FLOSKULA
I da ne dužim, danas poslije skoro 30 godina postojanja ovog sektora i kako kažu nas 28.000 (broj niti je tačan niti konačan) svjedočim mnogim stvarima koji se nikako ne uklapaju u ono što smo na početku prije svega sami sebi obećali.
Razloga je puno, previše za jedan članak, čak i za jednu dublju analizu, ali ja bih istakla bar neke koje meni stvaraju najveću nelagodu.
Solidarnost je postala puka floskula u našem radu. Nekada me stid da se na vijest da se gasi sjajna organizacija koja je godinama pružala pomoć marginaliziranim osobama, a kojima država nije osigurala nikakva prava gasi, oglase dvije ili tri organizacije. Da li smo postali manje empatični ili smo pribjegli stavu manje riba u bazenu više hrane za nas?
Svaki dan izostaje podrška organizacijama koje se bore za neke krucijalne promjene u društvu. Da li izbjegavamo da se angažujemo da podržimo okupljanja, potpišemo peticije ili damo izjave iz straha da ne dobijemo etiketu ili se zamjerimo nekome iz vlasti, ili nam je jednostavno mrsko, ne znam, ali često čujem “imamo mi svog posla kog trebamo obaviti u okviru naših projekata.” Ko da se još pegla sa nekim aktivnostima za koje nisi plaćen.
Možda sam subjektivna, ali većina organizacija je po mom mišljenju godinama radila mnogo više na sebi nego na svojim korisnicima ili proučavanju potreba u oblastima koje su prioriteti u njihovim djelovanjima. Uhvaćeni u zamku nastavka finansiranja neki su postali svrha samim sebi i servis donatora (i međunarodnih i domaćih). Rezultat je bio da često rade stvari koje nisu uvijek u skladu ni sa potrebama niti prioritetima u BiH. Izbezumljeni da ispune evaluacijske kriterije projekata kao što je održivost, nerijetko žrtvuju svoje ključne vrijednosti zbog kojih su osnovane.
BRIGA O DONATORIMA
Nakon decembra 2024. godine na jednom sastanku NVO svim prisutnima nam je postalo jasno da svi pomalo, ali sigurno gubimo kontakt sa našom bazom, udaljavamo se od naših misija i vizija, a sve u cilju preživljavanja i organizacije i osoblja. Naša najveća briga postaje kako očarati donatora i kako prikazati naše rezultate u izvještajima dostojnim novih novaca.
Dio organizacija se davno priklonio vlastima i muzu sredstva iz budžeta iz godine u godinu i ne pada im na pamet da se odreknu krave koja ih hrani. Čak ni onda kada im ta krava radi o glavi, kao npr. kad se donose i usvajaju zakoni kojima će vlast rad svih organizacija staviti pod kontrolu.
Jedan broj organizacija je uspio da se izbori znanjem i radom za ugled u društvu. Korisnici usluga su zadovoljni, vlasti pažljivo čitaju njihove izvještaje, međunarodne organizacije ih zovu na konsultacije, mediji u emisije. Međutim taj broj organizacija je mali i često ih druge manje organizacije ne uvažavaju zbog različitih razloga i nastoje omalovažiti njihov rad. Ovdje bi se dalo polemizirati o mnogim stvarima, jesu li ti razlozi opravdani ili ne i kada jesu , a kada nisu. Kao odgovor na to neke velike se počinju boriti sa svojim egom i ne žele nekada da saslušaju male organizacije. Zbog toga se godinama stvara jaz tamo gdje je sinergija bila neophodna, a konkurencija postaje modus operandi umjesto razmjene znanja i iskustava i međusobne pomoći.
U borbi za projekte često svjedočimo kakofoniji u našem sektoru, sprovode se skoro identični projekti koji imaju iste ciljne grupe. Umjesto da zajednički pomažemo rješavanju problema stvaramo pometnju i što reče jedna moja kolegica “sluđujemo ih i smaramo naše ciljne grupe”.
Naša najveća slabost se ogleda u tome što smo se godinama propuštali šansu da zakonodavno i administrativno unaprijedimo naš položaj u društvu. Dok smo se vrijedno borili i zagovarali promjene u drugim oblastima, naš sektor je i dalje na rubu egzistencije, nismo osigurali uslove za naš razvoj i djelovanje. Vlastima smetamo, a građani nam malo vjeruju. Često nas neopravdano optužuju za pranje novca. Ovo je postala floskula kojim se posebno služe vlasti kad žele da obezvrijede svaku našu smislenu i opravdanu reakciju.
ŠTA NAM JE ČINITI?
Danas kad većina nas strijepi šta će nam donijeti novi dan, posebno u svjetlu obustave finansiranja od strane nekih donatora i donošenja zakona koji nas stavljaju u nepovoljan položaj, pitam se koliko je onih koji žive od danas do sutra i nemaju nikakve šanse za preživljavanje u uslovima utakmice koja se vodi. Neki kažu puno nas je i treba da se ugase neke, ali ja mislim da nas je malo, sve dok postoji ideja za koju je vrijedno da se borimo i dok god nam projekti nisu jedini oblik rada, a plate jedina motivacija.
I sama pripadam ovom sektoru, bila bih patvorna da kažem da sam uvijek radila sve kako mi je savjest nalagala. I niko od nas nije taj koji može prvi da baci kamen na drugoga, prije no što razmisli o svom djelovanju. Međutim, bitno je da kad kroz katarzu koju prođemo naučimo nešto i radimo na sebi i to mijenjamo.
Šta nam je činiti? Imamo li šanse da sagledamo sve svoje slabosti i mane. Da predložimo bitne promjene u našem sektoru, da se vratimo na tehničke postavke, da pokušamo biti ponovo pokretačka snaga koja nosi pozitivne promjene u društvu. Poznajem sjajne organizacije i ljude iz ovog sektora i duboko vjerujem da je to moguće. Ne znam koliko nam vremena treba, ali se nadam da ćemo se ponovo ujediniti i da je period izazova iza nas. Jer mi smo nada za mnoge, mi smo taj krucijalni faktor one demokratije s početka članka.

Autorica teksta je Snježana Ivandić Ninković, aktivistica za ljudska prava. Izneseni stavovi ne predstavljaju nužno i stavove portala Newipe.