MOĆ I OTUĐENJE: Kada privilegija promeni stvarnost
Moć nije samo sredstvo kontrole – ona je narativ. Lideri na pozicijama moći retko se suočavaju sa stvarnošću; umesto toga, okruženi su ljudima i sistemima koji potvrđuju njihove stavove i opravdavaju njihove odluke

Piše: Dalibor Tanić
Ako bismo moć definisali prema zakonima klasične fizike, mogli bismo je izraziti formulom: sposobnost puta uticaj kroz prostor. Po toj logici, moć postaje mera naše sposobnosti da menjamo svet oko sebe. Na prvi pogled, ova definicija deluje neutralno, možda čak i pozitivno. Međutim, istorija nas uči da moć retko ostaje neutralna. Ona oblikuje stvarnost, ali i one koji je poseduju – često ih pretvarajući u nedodirljive koji ekspresno zaboravljaju da su započinjali svoj put kao idealisti.
Fenomen moći
Paradoks moći leži u tome što je njena najveća snaga istovremeno i njena najveća slabost.
Dok pruža pojedincu sposobnost da utiče na stvarnost, istovremeno ga otuđuje od nje. Ovo otuđenje nije samo psihološki fenomen, već duboko politički i društveni problem. Na svim nivoima – od lične transformacije lidera do međunarodnih odnosa – moć izobličava percepciju stvarnosti i produbljuje nejednakosti, stvarajući sistem kojim se obezbeđuje dominacija malih grupa.
Politički lideri u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i širom regiona, često započinju svoje karijere kao idealisti. Zahvaljujući usponu demokratije koja je isprepletena nacionalističkim tendencijama, u pobrojanim zemljama (i šire) politika je primarno postala biznis. I to ne bilo kakav biznis, već onaj koji za samo nekoliko godina, običnog uhljeba pretvara u pripadnika ili pripadnicu elitnog društva.
Kako moć (nekada običnog uhljeba, danas uticajnog političara) raste, tako raste i pritisak da se opravdaju sopstvene privilegije. U tom procesu se neminovno stvara unutrašnji konflikt. To je klasična kognitivna disonanca – između slike o sebi kao “pravednog lidera” i realnosti odluka koje donosi, koje pretežno služe interesima “elite”, kojoj i sam pripada. A kada stekne dovoljno čvrstu poziciju, uhljeb u sistem uvodi članove prodice, prijatelje i sve one koji mu pokažu odanost, čitaj LOJALNOST. Oni mu služe ne samo kao saveznici, već i kao čuvari novostečenih privilegija kojih se nikada neće odreći.
Ova dinamika nije ograničena samo na lidere iz većinskih zajednica. Slični obrasci se mogu videti i u specifičnim zajednicama, kao što je romska, gde politička, ekonomska i svaka druga moć, često izobličava ciljeve borbe koja je počela pre pola veka.
Romska zajednica: Politika, moć i otuđenje
Romska zajednica, jedna od najmarginalizovanijih u Evropi, često se predstavlja kao simbol borbe za ljudska prava i inkluziju. Jednom davno sam čuo i to da će Romi dati nekog novog Če Gevaru. Za sada, njega nema ni na vidiku, iako se godinama ulaže (ulaže i dalje) ogromna količina donatorskih sredstava i (upitne) političke podrške. Umesto potpune, ili barem delimične inkluzije (i rađanju Čea), sve ovo je mnogo više služilo stvaranju male elite koja se udaljila od stvarnih potreba zajednice. Ta tema nije mainstream, pa nije ni interesantna ljudima, a nije ni vidljiva širem auditorijumu. Barem ne koliko je vidljiva među samim pripadnicima romske zajednice, jer u većinskoj zajednici, “elitni Romi” gotovo pa su potpuno prihvaćeni i dele jednake vrednosti.
Organizacije koje formalno zastupaju prava Roma na lokalnom, regionalnom i evropskom nivou, često su vođene ljudima koji su stvorili zatvorene krugove moći. Te grupe, uz pristup donatorskim fondovima i političkim kanalima (domaćim i evropskim), postale su skoro nedodirljive i više se bave održavanjem sopstvene privilegovane pozicije nego suštinskim rešavanjem problema.
Ova “alternativna stvarnost” koju je stvorila moć dodatno produbljuje jaz između elite i običnih članova zajednice. (Često koristim izraz “profesionalni” i “obični” Romi)
Dok EU s jedne strane (upitno) insistira na inkluziji (baš mrzim ovu reč, ali jebi ga) kroz politike i projekte, s druge strane nedostatak adekvatne kontrole nad raspodelom sredstava doprinosi perpetuiranju ove moćne manjine unutar zajednice, što gledano dugoročno, nije dobro za zajednicu. A možda i jeste… Taj jaz u nekom trenutku može postati toliko veliki i toliko bezobrazan, da će pojava “brke sa petokrakom” biti neminovna.
Kreiranje narativa i iluzija moći
Moć nije samo sredstvo kontrole – ona je narativ. Lideri na pozicijama moći retko se suočavaju sa stvarnošću. Umesto toga, okruženi su ljudima i sistemima koji potvrđuju njihove stavove i opravdavaju njihove odluke. Ova “eho komora” nije slučajna, ona je sistemski oblikovana kroz birokratiju, političke savete, PR strategije i mreže poverljivih ljudi.
U regionu Zapadnog Balkana, politički lideri se retko direktno suočavaju sa građanima. Umesto toga, oslanjaju se na ankete, medijske spinove i savetnike koji im pružaju iskrivljenu sliku stvarnosti. U romskoj zajednici, lideri koji se formalno bave pitanjima prava često održavaju “paralelne strukture” moći – projekte koji su odvojeni od stvarnih potreba ljudi koje zastupaju. Uostalom, to se moglo videti nakon Dekade inkluzije Roma, kada su svi shvatili da su napravili ogromnu grešku. Svi su mislili da rade dobro za romsku zajednicu, iako je nikada nisu pitali šta joj zaista treba. Svi rezultati na terenu često su bili samo simbolični. Umesto sistemskog rešavanja problema, sredstva su se ulagala u vidljive, ali privremene projekte koji su služili političkim interesima elite.
Povratak zajednici i odgovornost
Da bi se prekinuo ciklus otuđenja, ključno je vratiti se osnovama – autentičnoj povezanosti lidera sa zajednicama koje zastupaju. Ovo nije pitanje PR-a, već dubokog introspektivnog procesa. Lideri koji su sposobni da prepoznaju stvarne potrebe ljudi i deluju van interesnih krugova imaju šansu da donesu promene, a ono najvažnije, da steknu moć – moć naroda, moć koja svoj legitimitet crpi iz zajednice. Ja danas ne poznajem niti jednog tzv. lidera, na bilo kojem nivou, koji svoju moć zasniva na podršci zajednice. Zapravo, poznajem par njih, ali su zaista prava retkost.
Sve ovo može značiti potrebu za stvaranje transparentnijih mehanizama raspodele resursa i osnaživanje lokalnih lidera koji razumeju stvarne izazove. Na nivou država, regiona, to bi zahtevalo reforme koje omogućavaju veću decentralizaciju moći i povratnu komunikaciju između lidera i građana. Poseban akcenat se mora staviti na stvaranje medija, koji bi imali informativnu, promotivnu, ali i korektivnu ulogu u romskoj zajednici.
Evropska unija, kao zajednica koja se temelji na vrednostima ljudskih prava, jednakosti i solidarnosti, ima posebnu odgovornost prema Roma. Međutim, samo finansiranje projekata nije dovoljno. Potrebno je insistirati na rezultatima i mehanizmima koji garantuju inkluziju, a ne samo vidljive efekte na papiru. EU bi trebalo da podstiče regionalne lidere na stvaranje održivih politika koje se fokusiraju na dugoročne promene, umesto na trenutne političke koristi. Jedan od ključnih koraka u tom procesu je uključivanje lokalnih zajednica u procese donošenja odluka. U konkretnom slučaju, to bi značilo insistiranje na političkom angažovanju Roma kroz većinske političke partije, ili stvaranje sopstvene – romske partije.
Moć kao odgovornost
Na kraju, moć nije samo sredstvo kontrole, ona je i ogromna odgovornost. Njena prava vrednost nije u tome koliko možemo dominirati, već koliko možemo povezati: sa ljudima, zajednicama i svetom koji delimo. Prekid ciklusa otuđenja zahteva ne samo lične promene, već i institucionalnu transformaciju koja podstiče odgovornost, transparentnost i inkluziju.
Bosna i Hercegovina, države regiona i Evropska unija imaju priliku da zajedno pokažu kako se moć može koristiti ne za otuđenje, već za stvaranje pravednijeg društva. Ovo je proces koji zahteva hrabrost lidera, podršku zajednice i zajedničko insistiranje na vrednostima koje su osnova evropskog identiteta.
Ko zna… Ovo možda i jeste posao za novog Če Gevaru!
(Newipe)