Kolumne

Jezik jednog naroda nije samo hrpa slova i glasova kojima je dato ime

Stanje romskog jezika, tj. njegov decentraliziran status, stavlja ga u poziciju u kojoj je oslobođen toga da bude puki objekt kojekakvih vitalnih nacionalnih interesa i politikantstva

Piše: Ernad Osmić

Svjetski dan romskog jezika obilježen je 5. 11. 2022. godine, a kad kažem obilježen, to podrazumijeva da je te subote Sunce svanulo, zadržalo se nekoliko sati na nebu, te zašlo za horizont. Osim nekolicine medijskih kuća koji su o njemu izvještavali (uglavnom su to bili manji lokalni mediji), ovaj UNESCO-ov dan je ostao uglavnom medijski nepopraćen ili barem ne u onoj mjeri u kojoj to zaslužuje.

Moglo bi se reći da je razumljivo s obzirom na „važnije“ teme i krize kojima nas svakodnevno bombardiraju u medijima. Međutim, nijedan jezik (a posebno jezik kao što je romski, koji ne uživa u institucionalizaciji) ne bi trebalo shvaćati kao puki skup riječi ili nacionalni interes na kojem bi se skupljali politički poeni, već kao jedan čitav modus sagledavanja realnosti.

Zvuči dramatično? Da obrazložim…

PARABOLA BOJAMA

U jednom razgovoru s poznanikom iz Italije, onako obično kao što to biva kada čovjek ne zna o čemu bi s nekim razgovarao, spomenem kako je dan lijep i kako je nebo izrazito plavo. „Da, jeste“, odgovori on. „Plavo je nebo. Baš je bistar dan.“

I ostao bi ovaj razgovor u kategoriji zaboravljenih replika, kojima su nam životi prepravljeni, da mi nije na nekoliko trenutaka poslije spomenuo kako je uprkos lijepom vremenu negdje isprljao svoje plave patike. Međutim, zastao je. Razgovor smo vodili na njemačkom, a on nije bio siguran u svoj vokabular.

„Kako se kaže ova boja na njemačkom?“ pitao me je.

Ja ga zbunjeno pogledam, bacim pogled na patike, te mu kažem: „Plavo.“

On zatrese glavom: „Ne, ne. Nebo je plavo, a koja je ovo boja?“

„I to je plavo“, kažem i nasmijem se. Nasmije se i on, ali primijetim da je njemu u tom trenutku nešto bilo jasnije nego meni.

Mnogo godina poslije, proučavajući jezik kao pojavu koja nam diktira kako da konstruiramo svijet oko sebe i kako da ga shvaćamo, naletim na objašnjenje našeg nesporazuma.

Italijanske riječi za plavo su azzuro ili blu. Blu je ono što bismo mi nazvali plavo, dok je azzuro ono što bismo mi nazvali svijetlo plavo. Italijanski jezik nameće svojim govornicima da ove dvije boje doživljavaju kao potpuno različite fizičke pojave, a ne kao nijanse jedne te iste boje.

„Pa šta?“ mogli bismo reći. „Postoje i kod nas nazivi i za nijanse. Tamno crvenu mi možemo zvati bordo, a tamno plavu indigo.“ Međutim, ovo nije isto kao ono šta se dešava između naziva azzuro i blu.

Mi bismo, kada bi nam neko pokazao indigo boju, tu boju nazvali plava, a tek kada bismo je usporedili s nekom drugom nijansom plave boje, zašli bismo u nazive nijansi kao što je indigo ili tirkiz. Naš inicijalni jezikom uslovljeni instinkt bio bi ipak označitelj plava.

Italijani, međutim, isto tako instinktivno uslovljeni svojim jezikom, prepoznaju azzuro i blu bez potrebe za drugim referencama. Kako je to moguće?

Čovjeku je teško zamisliti svijet iz tuđeg pogleda; iz tuđeg shvaćanja. Razlog tomu nije uvijek nedostatak empatije ili suosjećanja (mada često igra veliku ulogu). Razlog nije ni otežano sporazumijevanje između govornika dvaju različitih jezika. Razlika je često sam Jezik kao pojava, koja nas je slagala da služi tek kao alat za opisivanje svijeta, iako je njegova uloga mnogo bliža stvaranju nego opisivanju, ali više o tome malo kasnije.

Da se nakratko vratimo jedan posljednji put na boje.

Italijani imaju dakle ili neku supermoć da prepoznaju (i nazivaju) različite nijanse plave boje kao dvije različite boje, ili se samo pretvaraju i cjepidlače. Kao što rekoh, teško nam je zamisliti svijet kroz tuđe oči. Dodao bih i to da je lakše svijet shvatiti kroz tuđe oči nego kroz tuđi jezik.

Pokušavajući objasniti ovaj fenomen shvaćanja boja samome sebi u meni razumljivim kategorijama, napokon pronađem jedan primjer u našem jeziku koji ima istu kvalitetu kao italijanski azzuro-blu paradoks.

I mi posjedujemo najmanje jednu boju koja je nijansa neke druge boje, a koju rijetko (pa skoro nikad) ne doživljavamo kao nijansu, nego je označavamo potpuno drugim imenom. Radi se o svijetlo crvenoj, koju većina nas nikad ne bi nazvala drugačije nego roza (ružičasto).

Govorim, naravno, u generalijama. Slikari, fotografi i dizajneri su vjerovatno istančali svoje vokabulare raznim nazivima boja, te kada ih vide „u divljini“ odmah pomisle na bordo umjesto na tamno crvenu; ili na teal umjesto na tamno plavu. Ali, ta istančanost u prepoznavanju i doživljavanju nijansi kao zasebnih boja upravo potvrđuje ono o čemu ovdje pokušavamo nešto reći: tek kada obogatimo jezik riječima, nama svijet mijenja kvalitetu. U svijetu su te boje oduvijek postojale i naše oči su ih oduvijek percipirale, ali tek kada smo naučili riječi, mi njih uistinu vidimo. Baš kao što moj italijanski poznanik vidi svoje isprljane blu patike i bistro azzuro nebo.

KAKO SE NA TVOJ JEZIKU LJUDI ZALJUBLJUJU

Čemu ova priča o bojama? Još je i nazvao parabolom u podnaslovu da implicira po mogućnosti nekakvu moralnu težinu u raspravi o nijansama boja. Stignemo možda i do toga do kraja ovoga teksta…

Mi jedni drugima ne vjerujem na riječ. Nikad. Ja nisam vjerovao Italijanu da nijanse plave uistinu doživljava kao dva različita fenomena dok nisam sam pronašao ekvivalent tome u mom jeziku, tj. u mom shvaćanju svijeta. On je imao riječi: azzuro i blu, ali meni to nije bilo dovoljno. Ja sam morao njegovu perspektivu proživjeti kroz svoj jezik da bih vjerovao u ono što govori. Ali, i dalje nisam u stanju da svijet doživljavam izvan ograničenja mog jezika: meni su i azzuro i blu i dalje tek nijanse plave boje. U to me moj jezik zarobio – ne leksikom, nego načinom na koji mi on konstruira shvaćanje svijeta.

Ukoliko, međutim, dopremo do prihvaćanja činjenice da je jedan te isti svijet, ova jedna stvarnost koju uzajamno doživljavamo svojim čulima, shvaćen različito u različitim jezicima, mi otvaramo Pandorinu kutiju nesporazuma koje nijedan rječnik ne može premostiti. Riječi su prevodive 1:1 iz jezika u jezik, konceptualizacija svijeta kroz jezik nije.

Kognitivna lingvistika ovaj fenomen izučava kroz pojam konceptualnih metafora. Jedna od omiljenih među njima je ona o zaljubljivanju.

Dok na engleskom čin zaljubljivanja konceptualiziramo izrazom falling in love, mi na našem jeziku (bosanskom, hrvatskom, srpskom, crnogorskom) koristimo izraz zaljubiti se. Oni koji su zarobljeni u engleski jezik zaljubljivanje doživljavaju kao prostor u koji se pada, implicira bestežinsko stanje, gubitak kontrole nad svojim fizičkim ja, a možda čak i zarobljenost u tom prostoru u koji se padne; dok govornici naših jezika zaljubljivanje konceptualiziraju kao fizičko (možda čak i biološko) stanje koje zadesi čovjeka, slična bolesti (usp. nahladiti se, razboljeti se itd.).

Zamislimo nekog pjesnika koji piše na engleskom jeziku da stihom pokuša opisati nemogućnost rješavanja zaljubljenosti riječima I fell in love and I can't get out. Zamislimo li sada nekog prevoditelja s engleskog na naš jezik da prevede ovaj stih, mogući validni prevod bi mogao glasiti Zaljubio sam se i ne mogu se toga riješiti.

Međutim, ako prevedemo stih s engleskog bez uvida u način konceptualizacije ljubavi pomoću engleskog jezika, prevod bi nam mogao glasiti Zaljubio sam se i ne mogu izaći (ili čak Upao/la sam u ljubav i ne mogu izaći ukoliko ne razumijemo ni konceptualizaciju izraza to fall in love).

Mi možemo primijetiti na samo ovom jednom jednostavnom primjeru koliku ulogu u konceptualizaciji svijeta, tj. u konstrukciji naše ideje o zaljubljivanju, igra jezik. Nazvati, dakle, jezik tek alatom koji služi za komunikaciju i diseminaciju informacija, iako se na prvu čini dovoljnim, ne zalazi u suštinu jezika kao egzistencijalnog ljudskog fenomena. Jezik možda jeste deskriptivan, ali mu je suština kreativna.

ČOVJEK PREISPITUJE SEBE, A JEZIK STVARNOST

Kreativnost jezika odnosi se na njegovu moć stvaranja i generiranja značenja. On svom govorniku omogućuje, ali ga i uslovljava u tome kako da doživljava svijet.

Vidjeli smo na ovim nazvat ćemo ih „površnim“ primjerima u kojoj mjeri jezik utječe na način konceptualiziranja pojmova i fenomena naše stvarnosti. Pojave kao što su boje i zaljubljivanje su univerzalne. Lahko su nam svarljive i poprilično očigledne, a ipak u sebi kriju sijaset svjeto-konstruktivnih svojstava kojih postanemo svjesni tek kada se pozabavimo konceptualnim metaforama na koje se oslanjaju.

Uzmemo li zatim kompleksnije pojmove kao što su moral, smisao života, etika, suživot ili sloboda, neće nam biti teško zaključiti da ispod ovih pojmova, o kojima se na samo jednom (istom) jeziku naše debate često čine beskonačnim, kompleksnost postaje nepregledna.

Doživljaj kompleksnih fenomena zahtijeva tumačenje čak i unutar jednog jezika. Doživljaj takvih istih fenomena iz perspektive različitih jezika predstavlja jedno nepregledno polje mogućnosti, a time i pristupa ka rješavanju polemika oko njih.

Mi kao pojedinci sačinjeni smo od kontradikcija. U našim umovima, na jednom našem jeziku koji imamo o ovim kompleksnim pojmovima, sami sa sobom ne umijemo često izaći na kraj. Taj naš unutrašnji dijalog premještanja težišta sopstvenih uvjerenja, reafirmacija naših ličnih stavova i fluidnost onoga za šta smo mislili da smo jednom zasvagda sami sebi definirali svjedoči možda o naporu tog procesa, ali isto tako svjedoči o rastu individue.

Čovjek koji se ne preispituje, koji ne vodi te unutrašnje reevaluacije, ostaje zatočen. Damo li tom istom čovjeku jedan drugi jezik kojim može konceptualizira te iste ideje, on najednom dobiva perspektivu koja mu je falila. Čovjek koji uistinu nauči drugi jezik (tj. nauči na njemu da razmišlja i konceptualizira svijet) najednom ima dva svijeta pred sobom, slična u svojim odlikama, različita u načinu na koji te odlike shvaćamo.

Jedan jezik jednog naroda nije samo hrpa slova i glasova kojima je dato ime. To dolazi poslije. Jezik (a time i romski kojim smo započeli ovu priču) jedinstven je način stvaranja svijeta i prilika da svijet, za koji smo mislili da ga već poznajemo, doživimo iz jednog dotad neviđenog ugla.

Stanje romskog jezika, tj. njegov decentraliziran status, stavlja ga u poziciju u kojoj je oslobođen toga da bude puki objekt kojekakvih vitalnih nacionalnih interesa i politikantstva. Kad bi bio vrijedan politički plijen, zasigurno bi i Svjetski dan romskog jezika bio u žiži medijskih diskursa. A pošto nije, o njemu bi vrijedilo samo govoriti u fonu uloge koju ima u shvaćanju svijeta iz jedne unikatne i nezaštićene perspektive koju bi vrijedilo očuvati kako bismo našoj realnosti mogli pristupiti širim spektrom razumijevanja.

A kome je, iskreno, do toga?

(Newipe)

Srodni artikli

Back to top button