Umijeće nepripadanja: Romski jezik u virovima “naših” identiteta

Piše: Ernad Osmić

Ljudi pripadaju grupama. Bile to grupe kojima odlučimo da pripadamo na osnovu profesije, hobija, interesovanja, svjetonazora i političke ideologije; ili na osnovu odrednica na koje imamo malo ili nikakvog utjecaja kao što su nacionalnost, narodnost, kultura, religijska pripadnost i jezik.

Svaka vrsta kategorizacije realnosti je, međutim, neminovna da bude podvrgnuta kritici. Gore navedene grupe kojima čovjek sačinjava svoj identitet u tome nisu izuzetak. (Više o njima poslije.)

Ako bismo posljednjih pedeset godina društvenih znanosti pokušali svesti na jedan pojam, onda bi “identitet” vjerovatno bio negdje na vrhu spiska. Ipak, definirajući ovaj pojam je usprkos njegovoj frekventnoj upotrebi i dalje eluzivan poduhvat, upravo zbog toga što pokušava kategorizirati esenciju čovjekovog ograničenog postojanja.

Prije nego što postavimo pitanje o identitetu, bilo bi prikladno reći nešto o samoj potrebi kategoriziranja “stvari” kao naučne potrebe prije analize društvenih pojava.

Taksonomija kao mehanizam stvaranja smisla

Koen Lamberts i David Shanks objedinili su u knjizi “Knowledge, Concepts, and Categories” iz 1997. niz tekstova koji postavljaju stvaranje smisla kao bazu svake dalje analize u društvenim i drugim naukama. Prema njima, ovo stvaranje smisla je usko povezano s nezavisnim konceptualiziranjem i kategoriziranjem, koje mu neminovno mora prethoditi.

Smisao o nečemu se, dakle, tek može stvoriti ako smo prethodno odlučili o kategorijama u kojima se određene društvene pojave trebaju shvatiti. To kategoriziranje, ili taksonomija, mora biti okončan proces prije no što se upustimo u bilo kakvu daljnju analizu objekta našeg istraživanja.

Ako je naš objekt analize, na primjer, njemački ovčar po imenu Rex, mi moramo biti svjesni da on pripada kategoriji pasa; da psi pripadaju kategoriji sisavaca; i da sisavci pripadaju kategoriji bioloških organizama. Ukoliko nemamo pojam o ovoj taksonomiji, mi ne možemo pristupiti bilo kakvoj analizi individue Rexa. Ukoliko se Rex razboli, a mi ne znamo da on pripada jednoj od ovih kategorija, tj. mi ne poznajemo taksonomiju, onda se liječenje Rexa ne može bazirati na adekvatnom poznavanju objekta našeg istraživanja. Jednostavno, mi ne posjedujemo dovoljno informacija kako bismo stvorili smisao o Rexu kao individualnoj pojavi u svijetu. Ili narodski rečeno, nemamo pojma o čemu pričamo.

Lamberts i Shanks ovakve i slične trivijalne primjere navode kako bi čitaoce uveli u materiju. I da, na prvi pogled se čini besmislenim nešto što je toliko očigledno (tj. da je pas sisavac) uopće spominjati. Kada, međutim, započnemo analizu kompleksnijih društvenih pojava, pogrešno postavljanje ovih koncepata i kategorija dovodi do nesporazuma jer nemamo istu polazni tačku iz koje govorimo.

Identitet je upravo jedna od tih kompleksnijih društvenih pojava, pa je u diskursu o njemu (na našim prostorima) često već u samom početku ukaljan neadekvatnom taksonomijom. Nije rijetkost tako čuti narative o konstitutivnim elementima nečijeg identiteta koje sliče na prijedloge nekog neupućenog “stručnjaka” koji bi jadnog Rexa liječio ispravljačem za struju jer je uvjeren da je Rex Golf Dvojka s pokvarenim alternatorom, a ne pas.

Koncipiraš li na “naš”?

Ovakve karikature nam mogu biti od koristi kada se pozabavimo pitanjem jezika na našim prostorima. Prisvojna zamjenica “naš” je univerzalno prihvaćena u inozemstvu kao zgodna kratica za bosanski, crnogorski, hrvatski, i srpski jezik.

Jezik u tim situacijama ne zahtijeva iscrpne kategorizacije, jer je sveden na svoju suštinu komunikacijskog alata, a ne alata za koncipiranje svijeta oko nas. Mi kada čujemo “naš” jezik u moru stranih jezika kad putujemo van okvira bivše države, nama se u tom momentu ne nameće pitanje detaljne taksonomije. Mi u tom akutnom trenutku prepoznavanja stvaramo smisao o osobi koju čujemo kao osobu koja je “naša”. Tek poslije ulazimo u podkategorizacije (Bošnjak, Crnogorac, Hrvat, Srbin), pa i u dublje podjele (Mostarac, Budvanin, Zadranin, Novosađanin).

Prema Hegelu, taj trenutak prepoznavanja je ujedno i etabliranje sebe u svijetu, i to naspram onoga što nismo. Što smo bliži onome što prepoznajemo, a ipak se s tim ne uspijevamo izjednačiti, utoliko je poriv u nama veći da uspostavimo dominaciju svog identiteta kao istinskog normativa (iskonski identitet, “onaj najispravniji”, predložak za sve ostale).

Ovo naravno vrijedi ponajviše za one koji sa sopstvenim identitetom nisu načisto i koji gaje podsvjesne i njima nedokučive sumnje u integritet tog identiteta. Fašizam se upravo rađa iz tih fragilnih identiteta koji, umjesto da budu sami sebi dovoljni, zahtijevaju neprestanu afirmaciju kroz neafirmaciju Drugog.

Ja bih postojao još više da tebe nije

Najblaži oblik te neafirmacije Drugog jeste konceptualno podređivanje unutar taksonomije koju smo sebi zamislili kao ispravnu. Nećemo ovdje ulaziti u sve mitomanije naroda bivše Jugoslavije koji sebe postavljaju na vrh ove hijerarhije. Uzet ćemo jedan primjer koji je svima podjednako blizak: sindrom glavnog grada.

Ukratko, sindrom glavnog grada je kratica kojom su se u svijetu počele nazivati instance u kojima se osjeti dašak superiornosti stanovnika glavnih gradova naspram ostalih stanovnika zemlje. Termin je kolokvijalan, ali veoma dobro ilustrira na koji se način manifestiraju nesvjesni taksonomski temelji za stvaranje smisla.

Bizarno je pomisliti kako je stanovnik Berlina nulta tačka iz koje će se razviti (nadogradnjom ili oduzimanjem osobina) sve ostale odrednice identiteta nekoga ko je iz Hamburga. Istina, ova dva “identiteta” mogu imati dodirne tačke, ali jedan staviti hijerarhijski iznad drugog i time drugi učiniti podskupom prvog taksonomski je pogrešno.

Vrijedilo bi ovdje vratiti se na prva dva paragrafa i grupe koje smo spomenuli: one koje sami sebi biramo i one koje su nam, takoreći, nametnute. Vjerovatno postoje oni koji se ne bi složili s nomenklaturom pojedinih grupa. Religijska pripadnost, na primjer, nekima je grupa koja je određena rođenjem i nepromjenjiva, dok je drugi doživljaju kao grupu u koju se individua može po volji opredijeliti. Isto važi i za kulturu, pa i nacionalnu pripadnost. Nekima pripadnost jednoj grupi neminovno znači i pripadanje drugim grupama. Što su društva zatvorenija i konzervativnija, utoliko su ove identitarne grupacije u manjoj mjeri modularne. (Ako si Srbin, onda si i pravoslavac i maternji jezik ti je srpski, bilo koja druga kombinacija stvarala bi kognitivnu disonancu ili uopće ne bi bila prihvaćena kao “validna”.)

Jezik je u tom smislu grupacija koja ponajviše ovisi o deklarativnosti onoga koji ga govori. U ovom sam tekstu, na primjer, namjerno upotrebljavao različite norme “naših jezika”, što bi otežalo bilo kakvo eksterno kategorisanje. Zahtijevalo bi popriličan lingvistički napor od strane čitaoca jasno odrediti o kojem se ovdje “našem” jeziku većinski radi. I upravo ovakav otpor deklarativnom formalizmu u jezičkom izrazu ogoljava fluidni i promjenjivi karakter identitarnih osobina na osnovu kojih pokušavamo kategorisati individue kako bismo imali jasniju polazni tačku iz koje ćemo im pripisati smisao.

Cijela ova priča nas dovodi do neminovnog pitanja statusu onih koji nemaju beneficije deklarativnog identiteta u našem društvu, tj. onih čiji identitet ne može biti skriven (ili barem imati odgođeno prepoznavanje). I ne, ne smatram da je rješenje bilo kakvih unutardruštvenih sukoba i problematike u skrivanju identitarnih odrednica kao što su jezik, vjera, narodnost, nacionalnost i sl. Naprotiv, neprepoznavanje karakteristika nečijeg identiteta upravo dovodi do podmuklog neoliberalnog rasizma i fašizma.

Prihvatiti i u zakonu usvojiti identitarne odrednice svih stanovnika trebao bi biti krajnji cilj svakog civiliziranog društva. Mi, naravno, znamo da je potpuna uspostava takvog zakonskog okvira jedna utopijska misao koja ide protiv ideje države kao narodne institucije. Čak SAD, koja deklarativno nije narodna već nacionalna institucija, ne može da se riješi okova ovih identitarnih predispozicija. Ako si stanovnik SAD-a, ti si po nacionalnosti Amerikanac, a tvoja je narodnost u svemu tome manje bitna… tj. dokle god si bijelac kršćanin.

Romi kao narod na prostoru bivše Jugoslavije nemaju beneficiju da budu u kategoriji “naši”, pa čak ni slučajno. Njihov identitet nije utemeljen narodnom institucijom koja nosi njihovo ime, tj. državom. A, kao što smo vidjeli gore, modularni identiteti čak ni u liberalnijim društvima, a pogotovu u “našim” ne nailazi na priznanje s taksonomskih stajališta. Jednostavnije rečeno, mi kao društvo smisao Romima ne uspijevamo pripisati ne zato što smo “protiv” pojedinačnih osobina romskog identiteta (mada neki zasigurno jesu), već zato što nemamo predodžbu o kategorisanju tog identiteta u našoj postojećoj hijerarhiji.

Ovdje je bitno naglasiti da te hijerarhije nisu Bogom dane. One ne predstavljaju (ili barem ne bi trebali predstavljati) neupitnu dogmu koja je jednom i za sva vremena postavljena i nepromjenjiva. Kategorije su arbitrarne. Dogovorene. Shvatiti ih kao neupitne išlo bi protiv same nauke taksonomije, koja uvijek podliježe promjenama.

Naš rigidni stav prema ustaljenim kategorijama onemogućuje postojanje i napredovanje čak među onima koji bi se bez velikih poteškoća uklopili u grupaciju “naši”. Ne moramo podsjećati na sve instance netolerancije koji izbijaju na površinu među “našima”; među onima koji govore “našim” jezikom i čiji se svijet koncipira kroz taj isti naš jezik. Zapitajmo se onda kakav je tek psihički napor potreban za nekoga u tom društvu čiji jezik nije “naš”.

---

Svijet o kojem govorimo

Pisao sam ranije o konceptualizaciji svijeta kroz jezik, tj. kako nam jezik nesvjesno određuje način na koji shvaćamo svijet, pa i samu realnost. Zajednički jezik jedna je od glavnih predispozicija zajedničke polazne tačke iz koje se stvaraju normativi iliti mentalitet jednog društva. Kada se narodi kao što su Romi nađu u takvim društvima, njihov identitet mora postati dinamičan; u konstantnom stanju primjenjivosti i prilagođavanja.

Michael Byram, lingvista iz Velike Britanije, u svom je izlaganju “Languages and Identities” održanom 2006. godine u Strazburu predočio tu promjenjivost identiteta kroz jezik. Čak u primjerima u kojima su tzv. “idealni identitarnih uslovi” javlja se potreba individua da kroz jezik i jezične varijante usvoji niz različitih dinamičkih identiteta.

Ti idealni uslovi pretpostavljaju individuu koja je pripadnik većinskog stanovništva u nekoj državi, govori većinskim jezikom u toj državi i kulturalno je izjednačena s dominirajućom kulturom u toj državi. Byram zaključuje da čak i ta osoba s idealnim identitarnih preduslovima ipak neminovno razvije fluidni identitet upravo zbog potrebe za prilagodbom jezika u različitim sferama života.

Byram te prilagodbe naziva jezičkim varijacijama. Mi jezik, prema njemu, ne koristimo u svim sferama naše svakodnevnice na isti način. Na poslu, u školi, s porodicom, s prijateljima, u teretani, u kafani… naš “jedan jezika” kojim govorimo je u konstantnom stanju zategnutosti, a njime i naša slika o samima sebi, tj. naš identitet. Byram čak ide toliko daleko da čovjekov identitet dijeli na društveni i jezički identitet, te opisuje ovaj potonji kao identitet koji proživljava konstantno ažuriranje.

Ponovit ćemo ovdje još jedanput, sav ovaj opisani napor odvija se u idealnim uslovima. Ukoliko individua, kao što je slučaj s Romima na “našim” prostorima, ne posjeduje te idealne uslove, mi govorimo o nezamislivom naporu koju pripadnik ove manjine mora svakodnevno savladati kako bi postigao nivo ikakve samoaktualizacije.

Naš je zadatak kao društva ne pristupiti isključivo simptomatskom liječenju bolesti zvanoj diskriminacija, nego iz temelja analizirati pretpostavke i preduvjerenja koja kao zajednica imamo kada su u pitanju oni koje ne pomislimo tek tako ubrojati u “naše”. Tek kada taksonomski reanaliziramo postojeće kategorije u koje ubrajamo sebe i one oko sebe, možemo pristupiti sistematskim rješenjima. Ukoliko se to ne desi, lokhni irat svim našim pokušajima da riješimo problem bez intelektualne radoznalosti da ga prethodno razumijemo.

(Newipe)