SEKUNDARNA SIROVINA: Strah od slobode

Piše: Marko Tomaš

Već me dugo plaši ta deklarativna sloboda upisana u sustav. Svaki pokušaj da ukažeš na „realni“ izostanak slobode nailazi na papirnati zid na kojemu piše – svaka osoba je slobodna i ima ista prava.

Doduše, i slobodu i prava sustav doživljava vrlo površno. Nema ni malo osjećaja za nijanse ili specifične potrebe pojedinca. Slobodan si do granica koje je propisao sustav. A on je, dakako, pravedan, nikad bolji i prosperitetniji. Zato prešućujemo sitne devijacije.

Imamo svoj komfor, svoj prostor za lupetanje gluposti, svoje pravo da radimo dok nam jagodice na prstima ne prokrvare. Mi smo dio slobodnog svijeta. Nema veze što je ta sloboda deklarativna baš kao i antirasizam. Unutar tog svijeta se možda umire od nikad u povijesti doživljene idile ali što je s našim odnosom spram onih izvan tih granica?

Jasno je kao dan i o tome se ne smije šutjeti. Sukob u Ukrajini pokazao nam je koliko je zapadni sustav strukturno rasistički. Ponajprije se to vidi u odnosu spram izbjeglica. Spram onih iz arapskog svijeta podizane su ograde od žilet žice, a bijelim, lijepim, plavookim ljudima te su iste granice širom otvorene.

Pita li se itko ove noći u slobodnom svijetu što se događa Romima koji pristižu na granicu slobodnog svijeta?

Što li se događa Židovima u prostoru kojemu se skupio sav bjelosvjetski šljam kako bi oživio svoju ugroženu muškost?

Što kaže slobodni svijet na to što su diljem istog zabranjeni svi ruski mediji? Gdje nestadoše naša prava da se informiramo iz različitih izvora?

Brine li ikoga slučaj antirežimskih umjetnika iz Srbije kojima su otkazani nastupi u Pragu? Pitamo li se da li je u redu svesti živote tih čestitih pojedinaca na kalkulatorske i kukavičke odluke njihove vlade? Zaslužuju li to Minja, Marko, Mina i Đorđe?

Na koncu, pitamo li se mi u BiH kako je uopće moguće da netko destabilizira Bosnu i Hercegovinu? Zar se može destabilizirati zemlja koja je nestabilna već tri decenije?

Pitam se pitam jesmo li svjesni da će na koncu doći i po nas? Ako ne dignemo glas zbog onih ugroženih u ovom trenutku na koncu ćemo i mi postati ugroženi. Sustav se ne može zaustaviti tek tako. Privilegije za koje netko drugi polaže život ili prolazi muke kad-tad će nam izaći na nos. Ako smo stvarno bolji dio svijeta sad je vrijeme da korigiramo nepravde u našim redovima. Kad nepravda proguta što joj se nađe na putu okrenut će se nama.

Pustite priče „ali što rade oni drugi“. Ako smo bolji onda ne radimo ono što njima zamjeramo.

A možda smo toliko otupjeli da se plašimo stvarne slobode, da nam je dosta ova deklarativna koja se može braniti na sudu i koju ćemo, izgleda, braniti do posljednjeg Ukrajinca.

(Newipe)