UPOTREBA ROMA: Sejdićevo statiranje kao uvod u treći čin oktobarske predstave

Piše: Kristina Ljevak

I najveće šaljivdžije teško bi mogle predvidjeti igrokaz u vidu „dešavanja građana“ i njihovih političkih predstavnika_ca pred OHR-om prije desetak dana u Sarajevu.

Još teže bi bilo zamisliti u jeku drugog talasa pandemije koronavirusa, kada smo u strahu od zdravstvenog sistema manijakalno pokušavali zaštititi sebe od COVID-a te saznali o aferi respiratori, da će netom kasnije, pod istom zastavom i jednakim povodom, stajati obespravljeni_e i oni koji su direktno odgovorni_e za nabavku nefunkcionalne zdravstvene opreme, kašnjenje vakcina i put pacijenta za koji još uvijek niko nije pronašao mapu. I da im neće aplaudirati samo stranački botovi, poput gospođe koja je od straha kupila stan u Turskoj ali će se vratiti i glasati za SDA, nego da će to činiti što uživo, što putem društvenih mreža i dio naroda čije je ponašanje do juče sugerisalo i posjedovanje zdravog razuma.

SATNICA “DEŠAVANJA”

Nerijetko se žalimo zbog nedostatka adekvatnog humorističkog televizijskog sadržaja, najčešće jednoglasni u ocjeni da se nakon Top liste nadrealista ništa slično na našim prostorima nije dogodilo. Nije i neće, jer mi živimo kultni novoprimitivni serijal, naša stvarnost toliko je nadrealna da ju je nemoguće karikirati. Isto je i sa klasicima. U suživotu s našim Kaligulama, i Šekspir i Kami djeluju kao da su juče objavili sabrana djela inspirisana našom svakodnevicom.
Dovoljno je pogledati satnicu „dešavanja građana“ pa zaključiti da postoji kakav scenarista ili dramski pisac koji bi ovo bolje osmislio. A i da jeste neki kulturni pregalac imao ovoliko mašte i smisla za bizarno, rekli bi mu da je neuvjerljivo i poslali ga kući s njegovim tekstualnim predloškom.

Umjesto slanja kući scenariste, na „dešavanju naroda“ pokušavao se kući poslati visoki predstavnik Christian Schmidt jer se načulo kako bi mogao pokvariti veselje sad kad je najbolje. I potpuno je nejasno koji bi to plan i kakav potez „vještice“ Schmidta na proslavi troglave Trnoružice rođendana moga omesti vječnu spregu nacionalističkih lidera – predstavnika svetih konstitutivnih naroda. Ima li nešto čemu iza kulisa združeni nisu doskočili Čović, Dodik i Izetbegović? Nema, i teško da će nečega i biti, samo u ovoj bespoštednoj predizbornoj kampanji (a ima li neke da takva kod nas nije bila) treba upregnuti sve resurse i preveslati i opoziciju i narod, jer jednaku potkapacitiranost demonstriraju. 

Ogrnuti bosanskohercegovačku zastavu i biti spreman_a bila bi domaća inačica one Šekspirove – biti spreman to je sve. Iako nije Šekspir, Senad Avdić zna biti jednako ljekovit, pa je u svojoj redovnoj kolumni u magazinu Start besprijekorno secirao građanstvo u SDA ruhu. A što je samo potvrda da nema lošeg gosta, pa bio on i Schmidt, koji će konstitutivnu zabavu pokvariti. A i kad bi se to nekim čudom desilo, našao bi se već neko spreman za poljubac nalik onom koji je primila Trnoružica, što bi raskravio kletvom ili Bonskim ovlastima zavađene konstitutivne odnose.

„U dvije stvari kada je riječ o Stranci demokratske akcije sam potpuno siguran. Prva je da se na nju u agresorskim planovima ozbiljno (i opravdano) računalo. Cilj agresije na BiH nije bilo njeno uništenje, nego je bila njena podjela, a Izetbegovićeva ekipa je bila jedini partner koji je prema njoj pokazivao simpatije. I drugo: načelna borba i zalaganje za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u programima i retorici SDA (i drugih bošnjačkih nacionalističkih stranaka, a takvih je hipten) funkcionira isključivo kao predizborno-propagandna floskula. Smještena je negdje između tobožnjeg zalaganja za socijalnu državu i šatro borbe protiv korupcije“, piše Avdić.

STATISTA SA ZADATKOM

Iz dramatizacije „dešavanje građana“ većina aktera_ica zanemaruje isti dramski predložak koji godinama primjenjuje Milorad Dodik u svojoj monodrami. On kontinuirano ignoriše postojanje visokog predstavnika ko god da bio i ismijava njegove odluke i ni po čemu se ne razlikuje njegov nastup (osim po vječnim primjesama folka) od nastupa bračnog para Izetbegović pred OHR-om. Razlika je zapravo samo u zastavi. Jer Dodik osim uloge OHR-a negira i postojanje države na čijem je čelu a što je takav dramski motiv zbog kojeg bi se i Nušićev Pera pisar iz administrativnog odjeljenja postidio, naklonio i rekao – oprostite gospodo, iako me je veliki Аlkibiјаd kreirao, ja se povlačim pred vašom tridesetogodišnjom komedijom zabune.

Velike ansambl predstave, a kakva naša bez sumnje jeste, najčešće podrazumijevaju i angažman statista sa zadatkom. U predizbornom protestnom skupu to je bio Dervo Sejdić, kao organizator protesta, iako su mahom mediji SDP ozačavali kao inicijatora, što bi „moglo doći na isto“ je je od nedavno Dervo Sejdić visokoplasirani na SDP-ovoj predizbornoj listi.

„Protesti SDP-a protiv Schmidtovog nametanja izmjena Izbornog zakona, protesti Derve Sejdića protiv odluke Schmidta da izmijeni Izborni zakon Bosne i Hercegovine (BiH), protesti za multinacionalnu i cjelovitu BiH, protesti protiv podjele BiH, protesti protiv aparthejda, protesti opozicije, protesti bošnjačkih političara i elita, protesti građana“, samo su neke od klasifikacija protesta koje su sabrale kolegice Anida Sokol i Marija Arnautović pišući za Medicentar Sarajevo dodajući i to kako je većina medija propustila izvijestiti da je Dervo Sejdić postao član SDP-a.

USTAVNI PROFITERI

O bh. „političkoj inkluzivnosti“ medijski tretman Sejdićevog političkog angažmana dovoljno govori.
I kada po strani ostavimo sve suvišnosti iz „dešavanja građana“ nekako najviše gorčine ostavlja upravo Sejdićevo statiranje i u politici i na protestima (ako ovo dvoje jedno od drugog uopšte treba razdvajati).

Dervo Sejdić, ako treba podsjećati, bio je predsjedavajući Odbora za Rome pri Vijeću ministara BiH Hercegovini i apelant pred Evropskim sudom za ljudska prava. Sa Jakobom Fincijem prije 13 godina dobio je na Evropskom sudu za ljudska prava presudu protiv Bosne i Hercegovine zbog diskriminatornog Ustava i Izbornog zakona po kojem ni Sejdić ni Finci, ni jedan Rom ili Romkinja, Jevrej ili Jevrejka, bilo koji predstavnik_ca nacionalne manjine, riječju ostali_e a to su svi sem konstitutivnih, ne mogu da se kandiduju za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine.

Za neprovođenje presude isključivo je kriva država Bosna i Hercegovina. I dok god Bosna i Hercegovina ne bude sprovodila presude, samo stajanje u istim redovima kao u pomenutom OHR slučaju sa onima koji profitiraju od diskriminatornog ustava davanje je legitimiteta profiterima.  Takođe prosvjedovati pred bilo kojom međunarodnom institucijom, dok ti vlastita država krši elementarna ljudska prava, svojevrstan je apsurd, ali to itekako korespondira s dramskim konceptom od kojeg smo krenuli.

Predstavljati najugroženiju skupinu u Bosni i Hercegovini, a to su Romi i Romkinje, a stajati u istom safu s onima koji ih godinama diskriminišu i ne poštuju međunarodne presude podrazumijeva izostanak elementarne odgovornosti i prema sebi i prema narodu koji se zastupa, koji će u svim analizama, bilo one predcovidne ili pandemijske biti na prvom mjestu onih najobespravljenijih.

Jasno je da ostali ne mogu i ne trebaju gledati u nebo i čekati presudu po kojoj će biti jednakopravni i naravno da se trebaju uključiti u političke procese države u kojoj žive, ali sukreator tužbe protiv Bosne i Hercegovine i čekalac provedbe presude, trebao bi imati nešto više principijelnosti nego što podrazumijeva ulazak u SDP ili bilo koju partiju, ma koliko mu se činilo da će se na taj način „lakše boriti za prava manjina u Bosni i Hercegovini“. Iskustvo nas je na žalost naučilo da se na političkim pozicijama u ovoj zemlji ljudi isključivo bore za sebe, a iskustvo nam je takođe pokazalo da nijedna politička opcija u svom programu ne prepoznaje probleme Roma i Romkinja, da su im, onda kada su se nalazili na glasačkim listićima, koristili kako kakav zanemareni kancelarijski fikus, i da nikada niko ništa nije učinio na rješavanju cijelog spektra problema koji se tiču načina života Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini.

UVOD U III ČIN

Iako u svojim političkim programima ne prepoznaju Rome, stranke u Bosni i Hercegovini svakako ih prepoznaju kao glasače, koji će svoj glas rado dati za malo predizborne sadake.
I to je matrica koja se svako dvije godine ponavlja.
Višednevni dramski festival pred OHR-om i davanje legitimiteta ispred obespravljenih u ime privilegovanih još jedan je uvod u scensku reprizu tužnog trećeg čina koji ćemo bez sumnje u oktobru gledati.

(Newipe)