Ljudi koji žive u Rakovici, također su ljudi, nemojte to zaboraviti
Ideja sa svim svojim manjkavostima nije zaživjela, djeca koja se školuju u školu idu oskudno odjeveni i prethodno okupani vodom zagrijanom u loncu, pribor i udžbenike ne mogu priuštiti, oslanjaju se na pomoć škole i drugih, jer jedini prihodi koje oni imaju zarađuju teško
Autorica: Selma Zahirović
Privremeno, a protekle 3 godine, kontejnersko naselje Rakovica dom je ukupno 57 članova romske zajednice, od toga njih 39 čine djeca. Iako od 2021. tu žive, hladne metalne konstrukcije, svega četiri wc-a bez kupatila, blatnjavi prilaz i hladna voda, ne čine mjesto uslovnim za život.
“Ovdje živim sa sedmero djece, troje djece školujem, idu u školu. Nemamo uslova, dobili smo ove kontejnere, nemamo kupatila, vanjska nam je česma, vanjski wc, sve je vanjsko. Šta bih ti rekla drugo, bez kupatila unutra, a djeca idu u školu. Ugrijem vode u šerpe da operem djecu i onda ih pošaljem u školu. Pribor i udžbenike je dala škola, zahvaljujem im se, oni pomognu i za hranu”, kazala je stanarka naselja u Rakovici.
Odsječeni od ostatka društva, fizički, odvojenim naseljem, školovanje ove djece i mladih planirano je da se odvija u jednom od kontejnera.
Opremljenu mobilnu učionicu, od strane načelnika Ilidže Nermina Muzura, socijalna radnica u pretpostavljenoj ulozi učiteljice posjećuje najviše dva puta mjesečno, od marta prošle godine kada je ideja i realizovana.
Ideja sa svim svojim manjkavostima nije zaživjela, djeca koja se školuju u školu idu oskudno odjeveni i prethodno okupani vodom zagrijanom u loncu, pribor i udžbenike ne mogu priuštiti, oslanjaju se na pomoć škole i drugih, jer jedini prihodi koje oni imaju zarađuju teško.
“Težak” – ovom riječju opisan je jedan dan, aktivnosti koje u njemu obavljaju:
“Skupljam stari otpad, garderobu, idem od kante do kante, strah me nekad i da rovim. Djeca mi se i prehlade i sve, ali moraš, šta ćeš… Nekad mi djeca i gladna idu u školu, nemamo šta.”
Jedino primanje je dječiji doplatak, kako navodi, kada bi čekala i oslanjala se na taj prihod ne bi preživjeli. Neka djeca ne idu u školu jer za obrazovanje i pripremu mališana, njihove porodice nemaju uslove. Jutra kada su porodice izmještene prisjećaju se uz težinu, bez najave odlučeno je da se svi moraju preseliti u blizini Velike aleje.
“Opština i načelnik su nam dali kontejnere, hvala mu, ali nije ni došao da pita i vidi kako je. Zima ide, deseti mjesec, nemamo nijedno drvo… Otišla mi je i majka, pitali smo, pokušavali, obećali su nam kuće dati ili lažu da bi mi ovdje ostali. Rekli su u jedanaestom mjesecu da ćemo odseliti, za nekih mjesec dana.”
Dolaze niske temperature, a sa njima snijeg, kiša i druge teškoće. Na pitanje kako planiraju dočekati zimu plaše se i kažu – nikako – bez ogrijeva i sa slabim šporetom kojeg su zatekli u svom navodno “privremenom“ smještaju. Osim šporeta od namještaja imaju samo jedan kauč.
“Bolji bih našla u smeću nego što sam našla unutra”, aludirajući na kontejner u kom je smještena zajedno sa svoje sedmero djece i suprugom. Njih 9 u tom prostoru spavaju uglavnom na hladnom i nepokrivenom podu, mali prostor i uglavnom prazan čini skromni dom.
Porodice su po dolasku u naselje godinu narednih dana provele bez struje, u mraku, na poprilično otuđenom terenu, jedino svjetlo noću pružale su svijeće.
“Dali su nam 3 paketa svijeća, pa Bože dragi, nismo u onom svijetu, vremenu kad su se koristile svijeće i nije bilo struje.”
Struja je provedena, ali svjetlo na kraju tunela u ovoj priči još uvijek ne nazire svoje zrake. Obećani izmještaj u novembru mjesecu kažu nije siguran i razočarani članovi zajednice nemaju vjere da će do njega uistinu doći, a zima je odveć blizu.
“I onda kažu zašto se žalimo na njih, još nas napadaju, nema smisla pa i mi smo ljudi.”
Ljudi koji preživljavaju u uslovima koji su sve osim humani.
(Newipe)
