Marokanac Mustapha nakon zaposlenja u Italiji: U BiH se nikad nisam osjećao kao migrant

Tekst: Slađan Tomić

Mustapha Mezza je prije tri godine odlučio napustiti svoj rodni Maroko. Nije to bila odluka zbog koje je bio previše sretan, ali kao diplomirani ekonomista nije mogao naći posao u državi rođenja pa je sreću morao tražiti u Zapadnoj Evropi. No, taj put nije trajao dan avionom ili danima autobusom. To je put od 270 dana. Put Italije, što je bila njegova konačna destinacija, krenuo je početkom 2020.

„Maroko je zaista prelijepa zemlja, ali ja sam došao ovdje da bih ostvario svoje snove. Bio je to dug put za mene, trajao je devet mjeseci“, kaže Mustapha za Newipe.

Najveći dio putovanja, kao i većina migranata, proveo je u Bosni i Hercegovini pokušavajući preći granicu sa Hrvatskom, odnosno Evropskom unijom.

Kratko je boravio u Sarajevu, a tokom svog boravka u Bosni i Hercegovini najviše vremena proveo je u Velikoj Kladuši.

„Ušao sam u Bosnu i Hercegovinu januara 2020. godine. Prvo sam bio tri dana u Sarajevu, a zatim mjescima u Velikoj Kladuši“, sjeća se Mustapha svog boravka u BiH. Od svih tranzitnih zemalja u BiH mu je, priznaje, bilo najljepše.

„Kunem ti se, nikada se nisam osećao da sam migrant. Bosna će ostati najbolje mjesto koje sam ikada posjetio. Ljudi tamo su veoma ljubazni“, dodaje Mustapha.

Upitan kakvi su bili uslovi života u BiH, kaže ne idealni, ali bolji od očekivanog zbog angažovanja civilnog društva.

„Bilo je teško, ali je bilo lakše zahvaljujući pomoći civilnog društva koje nam je sve obezbijedilo. Iskreno, ljudi su bili veoma ljubazni prema meni, tretirali su me kao jednog od njih. Posebno Zahida, Alma i Babou koji su mi bili tako bliski da su kada mi je bila potrebna pomoć, uvijek su brzo reagovali čak i kad nisam pitao. Bili su zaista tako nevjerovatni, imali smo sreće što smo ih upoznali“, zahvalan je Mustapha.

No, u BiH nije bilo idealno. Ljudska prava i uslovi života nisu bili na zadovoljavajućem nivou. No, zadovoljan je što nije morao spavati na otvorenom i što ga u BiH niko nije tukao. A uslovi su bili daleko od idealnog, nije imao ni struje, ni vode, ni grijanja. Tih mjeseci jedina svjetlost u njegovom životu bio je plamen svijeće i nada da će jednog preći granicu Evropske unije.

„Spavali smo u praznim kućama što je bio blagoslov za nas, iako smo se tamo suočavali sa najvećim izazovima zbog krađe. Znate da su nam granični policajci krali odeću, novac i sve skupe stvari“, dodaje naš sagovornik.

Iako mu se BiH svidjela, to nije bila zemlja njegovih snova. Nakon višemjesečnih pokušaja prelaska granice, uspio je doći do Italije. Izazovi na migrantskoj ruti, koju mnogi ne prežive, su brojni.

„Najveći izazov u ​​dolasku do Evrope preko balkanskih zemalja je način na koji se granični policajci odnose prema migrantima. Oni migrante tuku i kradu. To je najveći izazov i danas“, govori Mustapha o putu koji je na kraju uspješno prešao.

Mustapha: Za nekoga ko nema šta da izgubi, dobro živim

Mustapha danas živi u Italiji, gdje radi kao tehničar u transportnoj i logističkoj kompaniji. Nije nezadovoljan iako radi posao za koji nije potreban fakultet koji je on uspješno završio. No, put do potpune integracije je jako težak, i zahvalan je što ima bilo kakav posao.

„Za nekoga ko nema šta da izgubi, dobro živim. Naravno, svuda u svijetu postoji rasizam i rasna diskriminacija. Dovoljno sam patio, nekoliko puta, zbog toga, ali uvijek pokušavam da se kontrolišem i budem strpljiv u takvim situacijama“, priča Mustapha.

Njegova porodica ostala je da živi u Maroku. Nedavno ih je posjetio, a vremenom mu je lakše živjeti odvojeno od porodice, u drugoj državi i sa manje prava nego što to imaju ljudi oko njega.

„Sada sam dobro, bolje nego ranije, ali moram vam reći nešto za evropski san – to je samo san, lažni san. Svuda u ovom ogromnom svijetu vas čekaju mnoge nevolje i nedaće koje su uvijek pred vama, ali apsolutno moramo biti jaki i nastaviti našu borbu ka postizanju naših ciljeva. Kada sam bio novi ovdje suočio sam se sa nekim vrstama diskriminacije, ali sam znao kako da reagujem i odbranim se“, govori Mustapha.

Za normalan život nije potrebna samo fizička sigurnost, već ravnopravnost, prijateljsko okruženje i prihvatanje. Imigrantima često baš to nedostaje.

„Što se tiče ksenofobije, to je bila samo ljubomora. Jer ponekad mi je u lice rečeno da ovo nije moje mjesto ili kako to da ja radim ovdje dok neko drugi nema posao. Neki ljudi misle da su oni ti koji treba da uzmu prvi posao, a da stranci dolaze po drugu šansu. To nije bio moj slučaj zahvaljujući mom trudu i ozbiljnosti“, zaključuje Mustapha razgovor za Newipe.

Od početka migrantske krize kroz BiH je prošlo više od 90.000 migranata. Neki od njih su vraćeni u matične zemlje, neki su uspjeli preživjeti brutalno ponašanje hrvatskih policajaca i ući u EU, a rijetki su ostali ovdje živjeti.

(Newipe)