OPREZ OD POSEBNE PAŽNJE: Zvezda granta za zapošljavanje Roma možeš biti ti

Piše: Kristina Ljevak

Tragom one da više nije vijest kada pas ugrize čovjeka nego čovjek psa, dolazimo do pozicije Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini i vijesti koja glasi: „Reuf Seferović je prvi Rom koji je dobio posao u Goraždu“ objavljenoj na portalu klix.ba.

Nevjerovatno je kako jedan tekst objavljen u medijima nekada može više ilustrovati ukupnu poziciju određene manjine nego što to znaju brojne opsežne analize.

Za početak bilo bi jako dobro da ovo nije tačno, i da je Reuf Seferović prvi Rom koji je zaposlen u okviru programa Federalnog zavoda zapošljavanja, a ne prvi Rom u istoriji Goražda koji je dobio posao.
U nadi da je riječ o greški prilikom formulisanja medijskog sadržaja, pretpostavka da je ona promakla svima u „lancu proizvodnje teksta“ govori o normalizaciji prilika u kojima Romi i Romkinje žive i normalizaciji činjenice da je u jednom gradu jedan Rom ujedno i prvi Rom koji je dobio posao.

Sve i da nije prvi, da je treći na primjer, ostalo u tekstu govori o normalizaciji stereotipa, o plasiranju stereotipa kao vrijednosti i potvrde vjere u „dobre namjere“.

Šali li se Šalo

„Reuf Seferović, 28-godišnji mladić romske nacionalnosti, dobio je zaposlenje u goraždanskom komunalnom preduzeću ‘6. Mart’ u okviru programa Federalnog zavoda za zapošljavanje. Tako je postao prvi Rom koji je dobio posao u Goraždu“, stoji na početku teksta. Dalje se navodi kako je Seferović angažovan na šest mjeseci nakon čega će mu biti ponuđen stalni ugovor.

„Želimo na ovaj način motivisati i druge Rome da rade i pokažu da mogu biti korisni ovom društvu. Reuf odlično radi svoj posao, kolege ga hvale da je vrijedan“, rekao je direktor JKP „6. Mart“ Haris Šalo i istovremeno postao majstor kratke forme za uvrede, stereotipe i predrasude koje su tiču Roma u našem društvu.
Romi i Romkinje kao i bilo koji drugi narodi i narodnosti ne trebaju da se motivišu na zapošljavanje nego da se zapošljavaju. Ne vidimo u javnoj upravi na primjer pretjerano motivisane ljude za rad, ali rade ili se pretvaraju da rade i bivaju izdašno za to nagrađeni. Niko njihov evidentni nerad ne percipira kao kolektivnu osobinu, ne preispituje niti zapošljavanje neromske populacije predstavlja kao vid motivacije.
Zbog čega bi se Romi i Romkinje trebali motivisati? Zato što (nadam se nenamjerno) direktor Šalo misli isto što i većina neromske populacije, da su Romi i Romkinje neradnici i ne samo da su sami_e odgovorni_e za poziciju u kojoj se nalaze nego da im ona skoro pa i odgovara. Ili nisu bolje zaslužili_e. Da li je dugoočekivanom zapošljavanju Roma prethodio izostanak motivacije ili nezapošljavanje Roma kao takvo?

Kada se dostojanstvo ne podrazumijeva

Zbog čega Romi po defaultu ne bi bili korisni ovom društvu, nego ćemo to demonstrirati kroz usamljeni primjer zapošljavanja, zbog čega bi bilo čije zapošljavanje kao elementarno ljudsko pravo – pravo na rad, trebalo da bude ilustracija bilo čega osim prilike za ostvarivanje ličnog dohotka. Onda kada se dostojanstvo određene grupe ljudi ne podrazumijeva nego im ga privilegovana većina ustupa kao djelić privilegija, onda je i demonstracija društvene korisnosti.
I ovaj primjer možemo smjestiti u kontekst javne uprave, administrativnog karaktera prije svega, pa u tom kontekstu možemo na dugo i na široko o društvenoj korisnosti.

Povodom zaposlenja prvog Roma, premijerka BPK Goražde Aida Obuća organizirala je prijem za Seferovića i njegovu porodicu na kojem je kako stoji u tekstu „naglasila značaj integracije Roma u društvo“. Iako je u toku predizborna kampanja i uprkos tome što je svaki glas važan te će se prijemi (a nisu li to već) organizovati i povodom otvaranja trotoara i postavljanja bankomata, organizovati prijem povodom zaposlenja jednog Roma nakon toliko godina što nijednog nije bilo zaposlenog, slika je i prilika romske društvene integracije.

Da se zaposlenje ne tretira kao dobijanje posla kao što bi to bio slučaj na primjeru neromske populacije, vidimo i u prepoznavanju drugih problema, koje bi redom valjda trebalo riješiti Seferovićevo zaposlenje. Premijerka navodi pitanje obrazovanja te sigurnosne situacije.

„Posebno mi je drago da njegova majka Behara ima i djecu koja idu u osnovnu školu i da se i oni uključuju u sve segmente društvenog života. Mi ćemo uraditi sve što je potrebno da se pripadnici romske nacionalnosti osjećaju sigurno u BPK jer zaslužuju svu našu pažnju“, rekla je premijerka Aida Obućina.

Ostvarivanje već pomenutih osnovnih ljudskih prava, ovoga puta na rad, obrazovanje i sigurnost, na primjeru Roma i Romkinja tretira se kao posebna pažnja.
I mnogi će reći kako je bolje išta nego ništa i upravo zahvaljujući tom pristupu najčešće i nemamo ništa.
Dok normaliziramo spektakularno obilježavanja početka radnog angažmana jednog Roma, nijednom ne ukazujući na ukupnu katastrofalnu situaciju i poražavajuće statistike u svim segmemtima koji se tiču romske populacije, do tada će nam biti očekivano da na svako trideset godina zaposlimo jednog Roma ili Romkinju.

„Ovo znači mnogo za mene i moju porodicu i zahvaljujem se gradonačelniku Goražda i direktoru komunalnog preduzeća koji me je primio u firmu. Imam kćerku od tri godine, a supruga je u drugom stanju i meni je ovdje dobro. Nikada se niko nije požalio na mene i ja ću dati sve od sebe da se pokažem i da ostanem u toj firmi“, rekao je Reuf Seferović tokom prijema organizovanog u čast njegovog zaposlenja.
To da mora naglasiti da se nikada niko nije požalio na njega i da će dati sve od sebe da se pokaže i ostane u firmi takođe dovoljno ilustruje ukupne romske prilike.

I ako i dalje mislite da je bolje išta nego ništa i da ne treba tjerati mak na konac, pokušajte zamisliti isti tekst u kojem bi se pisalo o nekom Reufu Seferoviću ili Marku Markoviću bez navođenja da je Rom. Koliko bi i da li bi taj tekst imao smisla? U svakom slučaju ne bi bio mnogo besmisleniji od postojećeg koji je bez sumnje nastao kao rezultat promotivnih projektnih aktivnosti, do nekog novog projekta ili razvojnog plana koji podrazumijeva zapošljavanje jednog Roma na svako trideset godina.

(Newipe)