Nakon najtužnijeg dana u zemlji u kojoj ni umrijeti nije lako

Piše: Kristina Ljevak

Nakon našeg posljednjeg razgovora o neodlascima u Srebrenicu, desila se korona. Taj period života, neovisno o COVID-u, nastojim da zaboravim. Zato nisam bila sigurna da li je u međuvremenu otišla na komemoraciju i klanjanje dženaze u Potočare.
Ja sam bila 2019. Bez nje. Na takva mjesta, kada se smogne snage otići, treba ići s najbližim. S onima koji znaju s vama šutjeti.
Kaže mi da nije bila ni tokom godina koje želim zaboraviti. Da i dalje ima jednaku težinu neodlazaka. Pišem joj kako se ništa ne promijeni ni kad odeš, osim što imaš spoznaju o ličnoj snazi jer si to učinio_la. A ta je „snaga“ nedostojna spomena, posebno pred porodicama žrtava. Pred dostojanstvom koji žive. Nikada neću zaboraviti kako su majke Srebrenice dočekale pajaca iz Srbije, koji je potom ispao veća žrtva nego sve srebreničke.
Dodajem u prepisci kako želim da naredni put odem s njom, kako bih joj to predložila i ove godine, i kako se osjećam loše jer su mi se neke od najsretnijih stvari u ukupnom životnom iskustvu desile oko ovog 11. jula.

MARŠ MIRA
Razgovor završavamo dogovorom da ćemo već naredne godine otići zajedno. Odavanje počasti žrtvama genocida ili bilo kojim drugim žrtvama stradanja ima najviše smisla kada to činimo iz najdublje ljudske potrebe, dijeleći iskustvo sa najdražim. Kolosalni gubici i zaprepaštenost pred svirepošću genocida i drugih stradanja, treba nas između ostalog podsjetiti na privilegiju imanja onih koje najviše volimo.

Jedna od mojih saborkinja, neuporedivo mlađa od mene, rodila se nesretne 1992. Živi u Srbiji. Ne zna šta je konformizam. Iako nije imala ni teoretsku mogućnost da učestvuje u „ratovima koje Srbija nije vodila“ sve vrijeme se ponaša kao da je komandna odgovornost bila u njenim rukama, pa se sad kaje. Jednak odnos ima prema svim drugim nepravdama. I jedino se tako gradi odnos prema pravdi. Tradicionalno učestvuje u Maršu mira. Sramota me je pred njom i pred samom sobom, što ja nikada nisam učestvovala. Planiram da jednog dana idem sa djecom. To je jedini način da im se pokaže kako se gradi poštovanje prema žrtvama. Tada će biti dovoljno velike da im se ispriča i kako nominalno pripadaju narodu s generalom koji je djeci Srebrenice dijelio slatkiše netom prije najvećeg pogubljenja nakon Drugog svjetskog rata.

DVA SATA DO SREBRENICE
Odnos prema srebreničkom genocidu formiran mi je još onda kada je deda Vaso opsovao i rekao za ovo ćete odgovarati. U trenutku kada je većina naših sunarodnjaka mislila da smo oslobodioci.
Ali se u sepetu tuge stvorilo još mjesta nakon što sam rodila vlastitu djecu i pogledala film Jasmile Žbanić. Malo je dana u kojima se ne zapitam kako je moguće da se nije pozvalo pojačanje UN-ovih snaga. Tamo gdje put od Sarajeva do mjesta pokolja traje dva sata.
I malo je dana u kojima se ne pitam kako je uopšte moguće živjeti ovdje. Kako ljudi koji su izgubili sve, nastavljaju dalje. Kako porodice žrtava, uz dostojanstvo u vlastitoj boli, iz godine u godinu, na komemoraciji i klanjanju dženaze u Potočarima, podnose toliko onih kojima je Srebrenica platforma za promociju vlastite nebitnosti.

Nedavno sam razgovarala sa čovjekom koji je iz Srbije i koji nakon nekoliko minuta razgovora ostavlja dojam onoga koji se srami naroda kojem pripada. Godine sam provela u toj poziciji. S obzirom na jednako iskustvo, izgovorili smo i iste rečenice. Ne umanjujući značaj filma Jasmile Žbanić o srebreničkom genocidu, rekli smo u glas kako će najbolji snimljen film o Srebrenici i najbolja knjiga napisana o Srebrenici biti od autora_ica iz Srbije.
Umorna sam od vlastitog srama, umorna sam od srama čestitih ljudi koji nemaju nikakve veze sa krošnjama kompleksa koji su se pokušavali prevazići uništavajuće druge. Umorna sam od života u zemlji koju volim najviše na svijetu a koja, čini mi se, umara više nego bilo koja druga.

ON KOJI JE SVE IZGUBIO
„Počast žrtvama se ne iskazuje prevozom u teretnom kamionu. Ako nekad budem u prilici da ukopam posmrtne ostatke brata, neću ga tretirati kao teret, postoje specijalizirana vozila za dostojanstven ispraćaj. Oca su mi ovako, brata neće“, napisao je juče jedan od onih kojima se u ovoj zemlji najviše divim. Neću ga više imenovati jer mu tako činim mnogo više štete nego koristi.
On koji je sve izgubio, usuđuje se napisati onako kako jeste, iznad fotografije u kojoj se na kamionu voze pronađeni posmrtni ostaci srebreničkih žrtava. Pa čak i on prečesto je žrtva napada onih koji nisu izgubili ništa, osim obraza, stavljajući ga pod stražnjicu, za neke sitne novce i sitne šićare.

Osim uvođenja Zakona o negiranju genocida, trebalo je formirati komisiju od nekolicine časnih ljudi u Bosni i Hercegovini, koji bi donosili odluke šta se može objavljivati u bilo kojoj umjetničkoj formi, a na temu srebreničkog užasa ili bilo kakvog drugog sličnog stradanja u našoj zemlji.
Time bi se zaustavilo literarno prekopavanje primarnih, sekundarnih i tercijarnih grobnica. Time bi ih konačno pustili da umru. U zemlji u kojoj ni umrijeti nije lako.

(Newipe)