SEKUNDARNA SIROVINA: Rekvijem za one koji su ostali bez glasa

Piše: Marko Tomaš

Živeći u potpuno drugačijim uvjetima od običnog puka, ljudi koje bi trebali predstavljati, naši javni službenici i političari često djeluju kao da su potpuno odvojeni od stvarnosti, svakodnevice kakvu žive ljudi u čije ime upravljaju državom.

Privilegije koje im donosi položaj kojeg zauzimaju te novac koji im omogućuje udobnost i bezbrižnost kakve običan puk može samo sanjati razlog su što ne vjeruju da bilo tko u njihovom širem okružju živi na rubu bijede. Takva se deluzija može dogoditi i onima koji su istinski narodni tribuni, ljudi iz naroda koji su svojim talentom uspjeli zaraditi novac i omogućiti si život kakav mnogi sanjaju, život bez egzistencijalnog grča ponajprije a zatim i ugled i slavu koji im otvaraju mnoga za druge zatvorena vrata; vrata iza kojih se, vjeruje mali čovjek, krije zemaljski raj beskrajnih užitaka, hedonizma kojeg bez slave i novca nitko ne može ni omirisati.

JEDINKA U MASI

U takvom se položaju na početku drugog svjetskog rata našao čuveni jazz gitarist, otac gipsy swinga, Django Reinhardt. Tu i tamo do njega bi dopirale stravične glasine o stradanju njegovog naroda ali njegov položaj, ugled, činjenica da u okupiranom Parizu i dalje nastupa, zabavljajući i nacističke okupatore, kao da su ga sprječavali da shvati što se uistinu događa diljem u krv i mrak utopljene Europe. Sve dok mu i samom život nije bio ugrožen Reinhardt nije otvorio oči. Trebala je proći koja godina, moralo se dogoditi to da Nijemci pojačaju represiju, da dođe do nestašica osnovnih životnih potrepština pa da čuveni Django, kralj swinga, shvati da bi i njemu mogla pasti kruna s glave, skupa s glavom koja ju nosi. Kada im je krenulo loše na svim frontovima i među nacistima se pojavila bojazan da bi mogli izgubiti rat pa da se i „nacističkom kupleraju“, kako su nacisti nazivali Pariz tih godina, čak i oni privilegirani počnu plašiti za svoj život. Bilo je to čudo svakako, činjenica da jednog „ciganina“, koji pride svira „majmunsku“ glazbu, nacisti nisu odavno smaknuli. I to čudo stvarno se ima pripisati ludoj sreći da se među tadašnjom nacističkom elitom u Parizu nađu baš oni koji su bili ljubitelji jazza. Samo je to, zapravo, spašavalo Djanga da postane samo jedinka u masi koja nestaje s lica zemlje u Porajmosu. Ali kada ljudi oko njega počnu nestajati, netko biva odveden vlakom bez voznog reda, netko se priključuje pokretu otpora kako bi se spasao smrti ili deportacije, Reinhardt shvaća kakav užas škljoca zubima i ždere narode Europe među kojima se za njegov najmanje brinu i krvoloci i potencijalne žrtve.

ZA ROME PONOVO NIKO NE PITA

Suludo zvuči da se i danas govori o brojki između 600 tisuća i milijun i pol Roma ubijenih u Porajmosu. Suluda je ta razlika od 900 tisuća ljudi. Ali tako je to kada jedan cijeli narod nema potporu institucija, kada je razbacan po zemljama koje listom gaje jednak prijezir i predrasude prema njemu pa su se mnoge vajne europske države sve do prije par decenija služile nacističkim metodama kako bi riješile „problem cigana“. Njih nitko ne žali, nitko čak i ne popisuje pa je broj mrtvih jednako nevažan kao i broj živih. Plus minus 900 tisuća ljudi, koga je briga.

Najavljuju se novi veliki užasi. Neman velikog rata opet je razjapila čeljusti na samim vratima Europe,  tog dičnog središta svjetske civiliziranosti. Mnogi drhte pred mogućim novim razaranjima velikih europskih gradova. Muzeju suvremenog svijeta prijete i nuklearnim projektilima. Za pregovaračke stolove sjedaju oni koji su se do jučer prepirali oko identitetskih vrijednosti samo za Rome opet nitko ne pita. Pretpostavlja se da ih na području Europe živi približno 15 milijuna. Ali teško da će dijeliti sudbinu s drugima. Poput Židova i Romi imaju vlastitu sudbinu. Onu za koju u teškim, užasnim vremenima nitko ne mari. Većinom nepoželjni posvuda i u mirnodopskim vremenima teško da će ih itko prihvaćati ako krenu u zbjegove. Upravo to govori u kako nepravednom, licemjernom svijetu živimo. Pravde ima za sve ili je nema nikako. Ne moram vam davati odgovor na pitanje ima li je ili nema. Pogledajte, samo kratki pogled bacite, sudbinu Roma, koju su vezali uz nesretne i licemjerne europske zemlje, pa će vam se kazati samo.

SPOMEN NA SPOMEN

Zato je ovo spomen na spomen; na rekvijem kojeg je Django komponirao za svoju braću Rome. Kompozicija je to za one koji su ostali bez glasa; komad glazbe umjesto političkih govora za one koji ne mogu pjevati. Nakon što ju je javno prezentirao vratio se lutalačkom životu svog naroda jer se nije mogao snaći u postratnom Parizu. Na glavi je i dalje imao nevidljivu krunu kralja gipsy jazza, sjajila je još jače sada kada je nešto potamnilo iskru u njegovim očima. Ipak je to bio njegov rat jer ga je natjerao da shvati kako u zvjerskim vremenima čovjek lako izgubi privilegije i kako ga one ne mogu spasiti od sudbine koju je netko namijenio njegovom narodu. Postupio je Django kao pravi kralj. Znao je da u ime njegovog naroda nema tko govoriti, da ih nitko ionako ne bi saslušao. Isto kao što je znao da će slušati pjesmu pa je komponirao jednu od onih zbog kakvih ostavite sve što radite i bivate prinuđeni barem na tren shvatiti sudbinu jednog cijelog naroda. Ali i tada je to isključivo za one rijetke koji uopće žele čuti druge. A valjalo bi i moglo bi se štošta naučiti od naroda koji toliko nema smisla za rat da čak nema ni državu.

Bolje slušati Djangov „Rekvijem za moju cigansku braću“ nego razne analitičare koji o ratnim užasima pričaju kao da za njih može biti ikakvog ljudskog razloga i opravdanja.

(Newipe)