Bistrije potoke isključivo mi stvaramo

Piše: Kristina Ljevak Bajramović

Na tek završenom festivalu Dani Jurislava Korenića u Kamernom teatru 55 dodijeljena je nagrada publike predstavi „Perzeide“ u režiji Karmen Obrdalj, po tekstu Emine Kovačević-Podgorčević, nastala u produkciji Narodnog pozorišta Mostar. U predstavi su uloge ostvarili_e Gordana Boban koja je nagrađena nagradom „Žan Marolt“ po ocjenama stručnog žirija za najbolju glumicu, Fatima Kazazić Obad i Saša Oručević. Predstava „Perzeide“ dobila je i nagradu Avazov zmaj, za najbolju predstavu u cjelini po ocjeni medijskog partnera festivala.

Žensko prijateljstvo može spasiti svijet, ali ne i žrtvu od zlostavljača

U rezimiranju priznanja za ovu predstavu, koja je izvedena u odličnoj ovogodišnjoj selekciji, i ne pišem to zato što sam istovremeno zadužena za komunikacije ispred te teatarske kuće, jer to nije tema, najvažnija je nagrada publike, kao potvrda da lažni argumenti za plasiranje neprimjerenog sadržaja bilo kog formata, u bilo kojem mediju, postoje da bi se udovoljilo zahtjevima tržišta. To naprosto nije istina. Jer uprkos individualnim ljudskim zločestoćama, neopravdano je vjerovati da su ljudi kolektivno zli. I da je na primjer publika Dana Jurislava Korenića neka iznimka u opštoj društvenoj destrukciji.

„Perzeide“ tematizira različite oblike nasilja nad ženama, uključujući femicid i traumu ratnog silovanja. Dvije mlade izuzetne žene, Karmen Obrdalj i Emina Kovačević-Podgorčević krajnje su odgovorno, uz odličnu glumačku podjelu, pristupile ovoj temi i zahvaljujući posvećenosti vlastitoj profesiji i nespornom talentu, istovremeno pokazale da publika itekako cijeni teme koje ih se tiču. Da ne zatvara oči pred nasiljem nad ženama, tražeći lakozabavni sadržaj, ako je ikako moguće u reality formatu koji nam nasilje upravo promoviše, ne bi li se izbjeglo bavljenje suštinskim problemima.
Ovom predstavom u organizaciji UN Women počeo je ovogodišnji program posvećen kampanji 16 dana aktivizma. Na izvedbu sam stigla u jednom od pomjerenijih izdanja u minuloj ličnoj istoriji. U najkraćem raspamećena, jer su me do vrata pozorišta ispratili i za moje kriterije nesavladivi problemi. Nakon tri minute predstave, zahvaljujući onome na sceni, bila sam izmještena iz moje realnosti, potpuno zatočena u svijet Selme i Lucije, koje će postati prijateljice, nakon što se sreću u Selminom kozmetičkom salonu, u koji je Lucija stigla na „korekciju nokta“. Ta mjesta gdje se nokti „nadograđuju“ a koja po posjećenosti i količini objekata djeluju kao da će preživjeti sve katastrofe svijeta, i postaju amblematski prostori našeg postnormalnog življenja, mogu biti i jesu, najdramatičnije ispovjedaonice, u neobaveznoj proceduri oblikovanja i manikiranja nokta. Tako će i Selma saznati mnogo više od onoga što želi, i sama noseći pretežak teret traume. Ubrzo se između dvije žene razvija bliskost, jedno od onih prijateljstava koje može spasiti svijet ali ženu od zlostavljača očigledno teško, pa Selma i Lucija postaju hercegovačke Telma i Luiz, a publika u suzama, na žalost, prepoznaje podosta od iskustava koje su te dvije žene prošle.

Nakon predstave, kao što već negdje napisah ili rekoh, srela sam ženu za koju sam mislila da je poznajem. Istovremeno je jedna od najuspješnijih žena koje znam. Ima zavidnu ljepotu i intelekt. I rekla mi je, sve ovo što smo vidjeli, ja sam prošla. Sreća pa me je gužva „oslobodila“ mogućnosti ikakve reakcije, pa se u žamoru izgubila moja nemuštost i potpuna nemoć pred doslovnom potvrdom onoga što ponavljam kao prazan mlin, a to je da nas od statistike ne spašava porijeklo, obrazovanje, vaspitanje, socijalni ili ekonomski status, nego isključivo sreća. Te da je adekvatno djelovanje institucija jedini preduslov da kvalitet našeg života ne zavisi od sreće ili nesreće, odnosno „dobre volje“ potencijalnog zlostavljača.
Istu vrstu povjeravanja doživjela sam tokom 16 dana aktivizma na drugom mjestu.

Trauma se duže pamti nego ljubav

Kolega i ja bili smo angažovani kao mentori na projektu posvećenom mladim novinarima_kama. Osoba koja nas je angažovala takođe nam je ranije bila kolegica. Zajedno smo, pretpostavljam zato što smo čestito sve troje služili matičnoj profesiji, kreirali prostor povjerenja. I nakon uvodnih izlaganja, kada je došao red na predstavljanje učesnika_ca, saznali smo, umjesto kratkih isječaka iz biografije, kako je jedna polaznica kćerka žrtve femicida, a druga sa iskustvom seksualnog nasilja koje se dogodilo kada je imala trinaest godina!
Osoba koja nas je okupila imala je dovoljno kapaciteta da premosti nelagodu i opet nemoć, koju smo svi osjećali_e. Zbog zaštite privatnosti preživjelih na žalost ne navodim ime organizacije. A šteta je. Jer nam takva iskustva daju vjeru u smisao. Jer nas pomjere i učvrste u odluci da u okviru vlastitih resursa uvijek pokušavamo pomoći preživjelim.
Kao što me je i vlastito iskustvo koautorstva izložbe Između četiri zida u organizacije Europe House uvjerilo da su traume preživjelih dramatično slične. Nekada i iste. Na izložbi koju smo kreirale fotografikinja Aida Redžepagić i ja, a zahvaljujući njoj postavile u kutije, žene su, izlazeći iz njih govorile kako su vidjele vlastite priče. Samo smo Aida i ja znale po čijim iskustvima su priče nastale, u nekim slučajevima samo jedna od nas. I znale smo da to nisu te žene.
Zahvaljujući tome, shvatila sam prvi put u životu šta je snaga umjetnosti. Ili autorstva. Nisam vidjela nikakav spektakl u činjenici da će moje riječi biti izložene u galeriji. Svakako su stalno izložene javnosti. Onda kada ne pišem, sama sam kao putujuće zidne novine. Ali procesi koje u nama artefakti pokrenu, dragocjeno su iskustvo, zahvaljujući kojem sam u razgovoru sa bliskom osobom sa kojom sam i rodbinski povezana, shvatila, a tragom jedne ispisane priče, kako je porodični zlostavljač bio mnogo većeg formata nego što sam ga ja upamtila. Moj deda, na samrti, umirući u demenciji, više nije znao ko sam ja ni ko su moja djeca, koju je kao i mene obožavao, ali sjećao se njega. Što znači da se trauma neusporedivo duže pamti nego ljubav.

Tragom umjetničkih angažmana, tokom 16 dana aktivizma, stigla sam opet zahvaljujući Europe House jer je projekcija bila u okviru naše izložbe uz podršku Goethe instituta i Kraljevine Španije, i do dokumentarnog filma „Sedam zima u Teheranu“, njemačke scenaristice i rediteljice Steffi Niederzoll.
Iako cijeli svjesni život pratim umjetničke sadržaje posvećene temama koje ne služe lakom snu, iskustvo gledanja ovog filma bilo je jedno od traumatičnijih.
Sve se događa u Teheranu, s obzirom na vrijeme u kojem priča nastaje, porodični trenuci dokumentovani su na osnovu privatnih snimaka zabilježenih, pretpostavljam, putem telefona. Na njima vidimo uistinu sretnu porodicu, kosmopolitskih i svenaprednih svjetonazora, u kojoj okružene ljubavlju i uvažavanjem, odrastaju tri kćerke. Kasnije, kada se užas dogodi, roditeljima tih djevojaka, zamjeriće „proevropski“ pristup koji su njegovali u odgajanju vlastite djece.

Istina ispred života

Reyhaneh Jabbari imala je samo devetnaest godina. Bila je studentica arhitekture koja je povremeno radila kao dizajnerica enterijera. Nakon što je uspješno završila oblikovanje prostora jedne slastičarne, dobila je ponudu od estetskog hirurga da osmisli njegov klinički prostor. Bila bi to ponuda koja raduje i profesionalno etabliranije osobe, nekome ko je na početku, pričinjavala je posebnu radost.
Kada su otišli pogledati prostor, ispostavilo se da nije riječ o poslovnom nego stambenom objektu. I da je čovjek, koji je upravo ustao sa vjerničke postekije, pokušao Reyhaneh silovati. U samoodbrani zbola ga je nožem, a on skončao od posljedica ranjavanja.
Jedno od najčešćih ponižavajućih i poražavajućih pitanja usmjerenih preživjelim tiče se izostanka sposobnosti samoodbrane. U teheranskom primjeru, u iskustvu Reyhaneh, ta najčešća opravdana nesposobnost reakcije, nije izostala, ali je nju, iako tada preživjelu, odvela u smrt.

Reyhaneh Jabbari provela je sedam nepodošljivih godina u teheranskom zatvoru. Njena porodica angažovala je advokate i animirala svjetsku javnost i aktiviste_ice, bez rezultata.
Sudilo joj se po vjerskim zakonima, koji uvažavaju pravo krvne osvete članove porodice. Sudbina Reyhaneh Jabbari bila je u rukama sina njenog silovatelja.

Nadljudska je snaga koju je žrtva, kao i njena porodica, imala u ovom procesu. Njena majka, nestvarno dostojanstvena kao i otac, nesvakidašnje blagosti, učinili su sve. Majka posebno, pokušavajući motivisati silovateljevog sina da njenoj kćerki omogući život. Na šta je na kraju pristao. Uz uslov da Reyhaneh odbaci optužbe. Ova nevjerovatna žena, koja je pogubljena u dvadeset šestoj godini, nije to učinila. Odbacujući mogućnost privilegija življenja u korist istine. Birajući smrt. Zahvaljujući tajnom snimanju razgovora tokom rijetkih posjeta njene porodice, prvenstveno majke, u filmu imamo priliku čuti autentičan zvuk glasa Reyhaneh Jabbari. I vidjeti snimke koji su iz Teherana prokrijumčareni. I svjedočiti nevjerovatnoj snazi jedne žene i njene porodice, i rigidnosti sustava u kojem će žena uvijek biti kriva, zato što je žena.
Tokom sedam godina zatvora, Reyhaneh Jabbari, učinila je mnogo više na osnaživanju žena, kako onih s kojima je dijelila zatvorsku sudbinu tako i drugih, nego što to čine brojne izdašno honorarisane organizacije kojima bi to trebala biti uloga.
Film „Sedam zima u Teheranu“ jedna je od najvažnijih feminističkih i aktivističkih lekcija koje se mogu pogledati.

Na kraju ovog gledateljskog iskustva kojeg su omogućili događaji posvećeni ljudskim pravima, imala sam priliku vidjeti hrvatski film „Samo kad se smijem“ Vanje Juranić, koja uz režiju i montažu potpisuje i scenarij uz koscenaristički angažman bh. scenaristice Elme Tataragić.
Film je prikazan u kinu Meeting Point i nazire se njegova bh. kino distribucija, a pretpremijera dogodila se zahvaljujući podršci Ambasade Holandije i Švicarske, u saradnji sa Sarajevo Film Festivalom.

U nasilju nikada ništa nije dobro

Film „Samo kad se smijem“ nastao je na fragmentima autentičnog iskustva žene koja je ubila svog zlostavljača. U njemu je najvažnije ono što ne vidimo. I zahvaljujući čemu najšira publika može biti dijelom bliže spoznaji o specifičnostima začaranih krugova nasilja. Glavnu ulogu Tine, koja pokušava živjeti, maestralno je odigrala Tihana Lazović. Njenu majku tumači uvijek jednako uvjerljiva Jasna Đuričić. I jedan od najdirljivijih momenata je trenutak kada u filmu majka otprilike govori – rekla sam ti da će sve biti u redu, da je samo potrebno strpljenje. Trenutak je to naravno kada se događa medeni mjesec, zlatni period u nasilničkim odnosima, kada nasilnik postaje pokajnik, i kada žrtva vjeruje da će sve biti kako treba. I kada u to, još više, vjeruje njeno okruženje.

U nasilju nikada ništa nije kako treba. Ni jedno nasilje ne počinje tako što će se, možda, iz njega, izroditi najljepša bajka. Bajke ne postoje. I kada stvarnost zaliči na njih, trebaju drugačije početi. Ljubav je poštovanje i uvažavanje. Razumijevanje i podrška. Ljubav je sigurnost i utočište, ne strah i prevrtanje želuca kada trebamo krenuti kući. Ljubav nije nasilje i nasilje nikada ljubav ne može postati.

Drago mi je što je minulih 16 dana aktivizma bilo u znaku angažmana u umjetnosti. Što nam umjetnosti, i onda kada je preslika stvarnosti, direktnije može prenijeti poruke. Što nas može motivisati na razmišljanje. Što publika Dana Jurislava Korenića odluči nagraditi „Perzeide“, što unutar malih oaza mogu nastati neki širi otpori prema toksičnoj muškosti, krug po krug, do formacija poput onih u pjesmi „Štit“ koju je kreirala Ida Prester, kao i kampanju, ponukana traumatičnim iskustvom Nizaminim koja je pogubljena u živom Instagram prenosu. Neka „publika“ i to je gledala, lajkala i komentirala. Ali postoje i druge publike. Postoji stvarnost kojoj možemo pripadati a koja nije dio bare. Bistre potoke isključivo mi stvaramo.

(Newipe)