OBRAZOVANJE ROMSKE DJECE: Jeftin populizam i materijal za Facebook objavu

Piše: Slađan Tomić

Za 16-ogodišnjeg Enesa Seferovića iz neuslovnog romskog naselja u Rakovici, početak nove školske godine ne znači puno. Nikada nije stekao iskustvo pripremanja za novu školsku godinu, radosti, ushićenja, upoznavanja novih školskih drugara. Želio je da se obrazuje, ali zbog zanemarivanja sistema i vlasti on nikada nije imao uslove za školovanje.

–Nikad nisam išao u školu. Nemamo uslova, vode. Ne možeš prljav ići u školu. Želio sam ići u školu. Pokušavao sam više puta, nisam mogao – kaže Enes u razgovoru za Newipe.

U njegovoj porodici je devetoro djece. Osim Enesa, njih još šestoro nikad nije išlo u školu. Zbog izostanka bilo kakvog formalnog obrazovanja Enes nikada nije naučio  ni čitati ni pisati.

„Znam samo napisati ime“, priča Enes s tugom u očima što nije imao priliku da pohađa školu.

Ni Kemal Seferović nikada nije išao u školu. Uspio je naučiti da čita i piše, ali to nije dovoljno. Volio bi da ima formalno obrazovanje.

–Imam 17 godina, ali nemam uslova da idem u školu. Nemam gdje da se kupam. Nikada nisam imao uslova, živjeli smo u Velikoj Aleji u barakama. Nismo imali vode, vodu smo donosili u kanisterima za piće. Najviše nisam išao zbog nedostatka uslova. Imao sam volju, ali nisam imao vodu, odjeću za školu… – govori Kemal. 

Andrijana Ramović majka je devetoro djece. Osmoro je školskog uzrasta, a šestoro bi trebalo da pohađa osnovnu školu što je i zakonska obaveza. Ipak, nikada nijedno dijete nije ni upisala u školu, a sve i kada bi to žarko željela, kaže da ih ne bi gdje imala ni okupati. 

–Imamo vanjsku vodu, vanjski wc, nema unutra kupatila, nema ništa. Struju su nam dali, nema vode, moramo ugrijati vodu da bi kupali djecu. Imam devetoro djece od: 17; 16; 13; 10; 9; 7; 6; 4 godina i bebu od šest mjeseci. Nijedno nikad nije išlo u školu. Nisam nijedno dijete upisala. Nisam htjela dati djecu u školu – kaže Ramović.

Kako žive Romi u opštini čiji se načelnik kandiduje za „gradonačelnik prijatelj Roma“?

Država se uglavnom ne uključuje u svoj posao, a licemjerstvo i nerad lokalne vlasti čak pokušavaju prikazati kao uspjeh. Tako je načelnik Opštine Ilidža, Nermin Muzur, Rome istjerao iz Velike Aleje na Ilidži u, kako on kaže, privremeni smještaj.

Sejda Topalović, uposlenica Opštine Ilidža u decembru je za naš portal rekla da su romske porodice konačno dobile adekvatan smještaj.

–Općina je izvršila nabavku stambenih kontejnera koji su smješteni na navedenu lokaciju te je obezbijedila osnovna sredstva za egzistencijalne potrebe ovih porodica, koja do tada nisu imali, a to je: peći na drva, drva, potrebne prekrivače, hranu, hranu za bebe i sve što u tom trenutku nisu imali, a bilo im je potrebno za život. Takođe, obezbjeđen je i priključak za vodu koji na prethodnoj lokaciji nije postojao te su porodice bile primorane da sa javnih česmi u kanistere sipaju vodu koju bi koristili u barakama gdje su i živjeli – rekla je Topalović za Newipe.

No, realnost je potpuno drugačija. Porodice namaju dovoljno hrane, vode unutar objekata, već je postavljena jedna česma ispred kontejnera koju koristi nekoliko porodica. Puno obećavano, malo realizovano. Svjedoči tome i Senada Seferović čija je kćerka Đemila krenula u drugi razred. Sretna je zbog početka nove školske godine, iako nema ni minimum uslova.

–Nemamo ni kupatila. Nemam djecu gdje okupati. Moram nasuti vodu u lonce, ugrijati i onda ih kupati – priča Senada.

Đemila će i pored svih otežavajućih okolnosti nastaviti školovanje, ali njen brat blizanac Đemal, neće. Senada, njihova majka, kaže da ima razloga zašto ne želi da ga pusti u školu.

–Đemal je bio krenuo u školu, djeca su ga tukla, i sad ne smije u školu. Ima pet, šest mjeseci kako se to desilo. Tukli su ga dole i sad ne smije u školu, neće nikako da ide u školu. Učiteljica me molila, ali ga ja neću dati. Strah me za njega – kaže Senada.

U martu prošle godine načelnik Ilidže Nermin Muzur pohvalio se postavljanjem kontejnera koji je predstavljen kao velika pomoć za obrazovanje i odgoj romske djece. I taj je „projekat“ propao.

–Postavljanje mobilne učionice izuzetno je važan korak u našem nastojanju da romska djeca dobiju priliku da se na adekvatan način školuju i stiču nova znanja – napisao je tada Muzur na društvenoj mreži Facebook.

Ako je namjera opštine Ilidža zaista bila da pruži priliku romskoj djeci da se školuju i stiču nova znanja, onda su tu priliku za djecu koja žive u kontejnerima u Rakovici ipak uskratili. Senada kaže da su vrata „mobilne učionice“ uglavnom zaključana:

-Nekad dolaze, nekad ne dolaze. Dođu jedanput u dvije, tri sedmice. Ne mogu da kažem dođu svaki dan kad ne dođe niko. Bili su nekidan došli i to je to. Kad dođu, oni kobajagi uče djecu: pišu, crtaju – odgovara Senada na naše pitanje da li iko dolazi u „mobilnu učionicu“ i koliko često.

Da stvar bude gora načelnik odgovoran za kreiranje neuslova romske populacije prijavio se na takmičenje Gradonačelnik, prijatelj Roma.

Romima bez obrazovanja – siva perspektiva

U Bosni i Hercegovini, prema svim relevantnim indexima i pokazateljima korupcije, teško je pronaći posao bez političke veze i za visokoobrazovane kadrove. Oni bez ikakvog obrazovanja teško da će ikada pronaći stalni ili pristojno plaćeni posao. Iako je još dijete, Kemal Seferović odavno radi nisko plaćene povremene poslove, a normalnom poslu se ni ne nada.

 -Lakše bi bilo da sam išao u školu. Kad imaš diplomu možeš da se zaposliš u firmama jer sad gdje god bi da se zaposliš, treba diploma. Jedino što mogu raditi jeste nekome cijepati drva i slično – svjestan je Kemal.  

Obaveza država je svoj djeci omogućiti osnovno obrazovanje, ali i voditi računa o marginaliziranim grupama. No, ta borba uglavnom počinje i završava neadekavtnim, jednokratnim i populističkim potezima uz obavezno fotografisanje za društvene mreže. Jer mnogima su romska djeca i njihova budućnost samo materijal za Facebook objavu.

(Newipe)