Očekivanja Roma od nove vlasti: Samo da gore ne bude

Tekst i fotografije: S.Tomić

Šeherzada Abazi (50) od 10 godine živi u romskom naselju Mošćanica u Sarajevu. Za njenog života mijenjale su se vlasti, države, sistemi, ali njoj je uvijek bilo podjednako teško. U razgovoru za Newipe kaže da prati vijesti, sluša kako neki političari dogovaraju formiranje vlasti i govore kako će doći do promjene, ali ona u to ne vjeruje.

„Ne nadamo se ničemu. Patimo se 40 godina, i prije rata i sada.“

U kući, ako se kućom nazvati može, bez prozora, vrata, poda, do koje vodi blatnjavi neasfaltirani put, rodila je 11-oro djece. Sada s njom živi njeno šestoro djece i osmoro unučadi.

Ko će formirati vlast Šeherzadu ne zanima. Svejedno joj je, kaže nam, jer niko od njih ne vodi računa o Romima. Nadu da će doći neka bolja, pravednija, socijalno osjetljivija vlast, nikad nije ni imala.

„Svi pričaju tako da rade za građane, ali ništa od toga nema. Mislim i ako bude bolje to je malo nešto, ama to je sve isto. Biće dobro mjesec, dva, i onda opet ista situacija. Pogotovo nama Romima“, priča Šeherzada.

Obaveza države je da obezbijedi svim njenim građanima humane uslove za život, ali u Bosni i Hercegovini, političari ne žele i neće da njenim građanima obezbijede uslove za dostojanstven život. Zato je, valjda, široko rasprostranjena izjava „sit gladnom ne vjeruje.“

„Djeca idu u školu, kad se vrate traže da jedu. Svi gladni. Zato ne mislim da će biti drugčije, može biti samo gore. Ne daj Bože da ne bude gore. Kakva je situacija sad došla ne daj Bože samo da gore ne bude“, nada se Šeherzada.

Rješavanje statusa i problema Roma je jedna od obaveza BiH za članstvo u EU i sadržana je u 14 prioriteta koje je Evropska komisija stavila pred bh. vlasti. Ovo pitanje u nadležnosti je Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. S novim ministrom, u demokratskim državama, normalna su i nova očekivanja. Je li tako i u BiH?

„Pa ne znam sad. Ako hoće da dođe da nas podsjeti, neka dođe. Vidjeće kakva je situacija“, odgovora Šeherzada na naše pitanje misli li da će novi ministar za ljudska prava i izbjeglice raditi bolje.

Naglašava da je ona Romkinja muslimanka i da je njen suprug, koji je preminuo prošle godine, sve četiri godine rata bio u vojsci. Danas, njegovu žrtvu niko ne vidi.

„Nemam pravo na ništa. Ni na kopanje njega, ni na nišan, nemam pravo ni na penziju. Nikakvo pravo nemamo što je on bio borac. Ja to znam, da imam pravo. Ja imam pravo na stan, ali mene su odbili, kažu nemaš pravo. Krivo mi je što nemam pravo, bar na 50KM. Gdje god odem odbiju me“, priča Šeherzada dodajući da je jedini političar u BiH kojem je stalo do Roma, opštinski načelnik Ibrahim Hadžibajrić.

„Mom sinu je dovezao materijal da gradi kuću, meni je dao frižider, veš mašinu, svim Romima u naselju je dao peći na drva i po 900KM za kupovinu drva za ogrev“, priča nam Šeherzada zahtijevajući da pomenemo da je načelnik opštine Stari Grad jedini političar koji im pomaže.

Nada se da će on sada ispuniti obećanje koje je dao prije mjesec i donirati joj prozore, vrata i laminat za kuću. Time bi bila zadovoljna i ne bi se htjela seliti.

Inflacija najviše pogađa siromašne

Šeherzadina jedina primanja su dječiji dodaci na dvoje maloljetne djece. Sa 105 KM koliko ima teško da može živjeti. Javna kuhinja pomogne joj da djeci obezbijedi bar jedan obrok .

„Danas smo dobili po jogurt, jabuku i jednu salamu. Šta ću ja sa jednom salamom na ovoliko djece. A gdje je večera, gdje je ručak“, žali se Šeherzada, ali zahvalna na svemu što dobije od javne kuhinje i opštine.

„Malo malo idemo u opštinu Stari Grad. Pa dosadili smo više i načelniku. Moramo da imamo malo obraza i mi“, govori Šeherzada obzirno i zahvalno o onome što dobije ne shvatajući da je briga o marginalizovanim grupama obaveza, a ne odraz dobre volje.

Ono što dobije je malo i nedovoljno. Od kantonalne, federalne i/ili državne vlasti nikada nije ništa dobila. Pa ni neispunjeno obećanje da će nešto uraditi da poboljšaju položaj najveće nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini. Rast cijena uzrokovan inflacijom skretničari javnih budžeta ne osjete, ali oni čijim novcem upravljaju – građani, itekako osjete svaki fening rasta cijena. Marginalizovanim grupama, i prije inflacije, posebno Romima i „stare cijene“ su bile previsoke.

„Teško Boga mi, sad na ovu skupoću, teško se živi. Kad imamo jedemo, kad nemamo trčimo kod načelnika, u kuhinju. U javnu kuhinju idemo svaki dan. Zahvalni smo i na tome. Da nije kuhinje teško nama, opet jedan obrok imamo, nekad mislim umrijećemo od gladi. Nas 15 živi od 105KM mjesečno“, dodaje Šeherzada.

Snijeg kao frižider

U naselju bez adekvatne infrastrukture živi 10 porodica. Koliko tačno ljudi naša sagovornica ne zna, ali zna da je više od 70-oro. Sigurna je jedino koliko u romskom naselju, u kojem je samo jedna kuća od cigle, ostale su improvizirane od drveta i kartona, živi djece. Šeherzda, koja je neformalni predstavnik stanara, brojala je djecu za dodjelu paketića, i izbrojala njih 35-oro.

Većina njih odrastala su u nehumanim uslovima, bez dovoljno hrane, odjeće, bez kanalizacije i struje. Prije dvije sedmice u Mošćanici je nakon 15 godina prvi put upaljeno svjetlo.

„Sad je bolje, puno bolje. Mi smo slavili ovdje, slavili smo radi struje. Imamo sada uslove da kuvamo, da kupamo djecu. Imamo sve uslove.“

Stanovnici Mošćanice, kaže Šeherzada, nisu navikli da imaju veš mašinu ili frižider. I ako bi uspjeli ponekad kupiti komad mesa ili ako dobiju u nekoj donaciji morali bi ga odmah termički obraditi. Zimi je bilo lakše.

„Prije sam mogla, ako ima, da stavim meso na snijeg, pa da mi se ne pokvari ili lijek za djecu.“

Kanalizacija i voda zajedno

Električna enegije za nju više nije luksuz, ali za mnoge Rome u BiH i dalje jeste. No, za stanovnike Mošćanice ono što za većinu bh. građana nije, i ne treba, privilegija je priključak na kanalizacioni sistem. Decenijama otpadne vode završavaju oko naselja, a kanalizacija je pored vodovodnih cijevi.

„Kanalizacija je katastrofa. Iz ViK-a su za 25 godina jednom došli da čiste. Ovdje je voda, ovdje kanalizacija. Nije mi jasno kako može biti ovdje, otrovaćemo djecu. 20 godina pijemo tu vodu“, govori Šeherzada pokazujući nam rukom u šaht u kojem su i vodovodne i cijevi za kanalizaciju. Dodaje da se, nerijetko, zbog nepostojanja kanalizacionog sistema, otpadne vode vraćaju pa nastaju poplave unutar objekata.

Romi nemaju priliku za zaposlenje

Naša sagovornica je vitalna i pričljiva žena. Nije obrazovana, ali je, kaže, sposobna da radi.

„Živimo od skupljanja željeza, papira, najlona.“

No, uvijek je bila diskriminisana. To je još jedna obaveza –zabrana diskriminacije- koju država nije ispoštovala. Ni Šeherzada ni ostali stanovnici Moščanice nikada nisu imali jednake šanse.

„Odem u biro, kažu nema ništa. Odem u komunalno, kažu nema ništa“, žali se Šeherzada izostanak šansi za zaposlenje Roma.

Struke nema, pa ne traži posao u struci. Radila bi sve, ali za nju kao Romkinju sve je nedostupno.

„Mogu i ja da obrišem stepenice, da radim po kućama. Šta god. Meni je 50 godina, mogu raditi, šta mi fali.“

Diskriminacija romske djece u školama

Od 11-oro djece samo dvoje je školskog uzrasta i oboje idu u školu. Šeherzada kaže da sva djeca iz naselja pohađaju nastavu, ali ne toliko redovno.

„Moj sin nikad neće da ide prljav u školu. Kaže: mama, neću. Sad kad imam struju i veš mašinu je lakše“, govori Šeherzada nezadovoljna uslovima u kojima žive romska djeca. Nije zadovoljna ni reakcijom sredine na romsku djecu.

„Ruga nas škola. Djeca se svađaju između među sebe, ubiće se. Ovaj priča cigani, ovaj pričaj onako, ovaj ovako“, negoduje Šeherzada. Svjesna je da djeca iz marginalizovanih grupa nemaju uslova za školovanje.

„Nemamo uslove da kupimo patike, tvoje dijete ide kao i moje u zajedničku školu, ali moje dijete nema garderobu.“

Moža nisu obrazovani, ali su jako svjesni, o životu Roma političari u BiH se ne brinu. Oni brinu samo o foteljama. Rome niko ni ne poziva da glasaju, nemaju svoje predstavnike u skupštinama ili izvršnoj vlasti, a promjenama niko ni ne govori. Za 40 godina koliko Šeherzada živi u Moščanici nikada nije došao nijedan zastupnik, nijedan ministar. Do Moščanice do koje vodi put koji se ljeti pretvara u prašinu, zimi u blato, dolaze uglavnom samo psi lutalice. Dok psi laju, fotelje prolaze, život u Mošćanici stoji.

(Newipe)